Četrdesetodnevne molitve pred ginekološkim ordinacijama i hodovi za život nisu im bili dovoljni, pa ono malo reproduktivnih prava što je ženama preostalo u Hrvatskoj sada nastoje dokinuti klečeći po trgovima. Za to vrijeme žene su najčešće žrtve rodno uvjetovanog nasilja, bilo da je riječ o pipkanju i dobacivanju na javnim mjestima ili ubojstvima čiji su počinitelji partneri ili drugi članovi obitelji, zbog čega se Hrvatska već godinama nalazi pri vrhu liste zemalja EU-a po broju počinjenih femicida.

S godinama se produbljivao i jaz u plaćama, pa smo tako u 2023. u prosjeku bile 11,2 posto manje plaćene od svojih muških kolega. Na sve to u tradicionalističkom društvu, u kojem nam se brak i majčinstvo serviraju kao primarne opcije, od nas se očekuje da se nakon završetka radnog vremena posvetimo kućanskim poslovima. Za nas često nema mjesta na vodećim pozicijama odlučivanja, među nositeljima izbornih lista, kao ni među govornicima kulturno-političkih tribina. A ako se o svemu tome usudimo javno progovoriti, u pravilu će nas proglasiti histeričnima.

Zbog svih tih i brojnih drugi razloga žene iz Šibenika, Rijeke, Osijeka, Splita, Zagreba, Podgorice, Beograda, Ljubljane i drugih gradova i ovog će 8. marta izaći na ulice i poručiti – "Feminizam i gotovo". Među njima će biti i naše sugovornice, koje za Novosti govore o svojim iskustvima, aktivističkom angažmanu i feminizmu. One su studentice, učiteljice i influenserice u dvadesetim i tridesetim godinama, žive u različitim sredinama i svima im je zajednički jedan stav – da se za svoja prava moramo boriti svakog dana, a ne samo 8. marta. Tek u tom slučaju, ističu one, postoji šansa da se zahtjevi, kakve ćemo na noćnim marševima vidjeti na transparentima, napokon ostvare u praksi.

 

Sara Panjkota (Foto: Zoe Šarlija)

Sara Panjkota: Jače smo kada smo solidarne

Postojećih nejednakosti uvjetovanih tradicionalnim vrijednostima većina nas postala je svjesna u djetinjstvu, kada se od djevojčica očekuje da počnu sudjelovati u čišćenju, kuhanju i drugim oblicima skrbi u kućanstvu.

- Takva raspodjela poslova, popraćena imperativom "ti si cura, ti to moraš", otpočetka me nervirala. Kako sam odrastala, počela sam shvaćati da se u mom okruženju nalaze zlostavljane žene, koje gube parnice u sudskim postupcima i u čijim slučajevima zlostavljači ne poštuju ni zabrane prilaska. Sve to pomoglo mi je da se osvijestim i shvatim da se vrijediti boriti kroz aktivistički angažman - kaže Sanja Panjkota, aktivistkinja, studentica prve godine diplomskog studija novinarstva i novinarka Radio Studenta iz Šibenika.

Prekretnica, odnosno prelazak, kako kaže, "na aktivistički mode", u njenom slučaju bio je vezan uz preseljenje u Zagreb i angažman u Klubu studenata Fakulteta političkih znanosti, a onda s krajem 2022. i u feminističkom kolektivu Faktiv.

- Radi se o grupi od desetak žena koje se mjesecima pripremaju za obilježavanja 8. marta, a ja sam im se pridružila u momentu kada su već imale razrađene korake potrebne za organizaciju tako velikog događaja. Na kraju se na maršu lani okupilo preko 8000 ljudi, što je fantastičan rezultat s obzirom na naše kapacitete. Sam marš omogućio mi je da prvi put shvatim da nas koji razmišljamo na sličan način uopće nema malo - govori Sara.

Gledano historijski, 8. mart je važan dan koji obilježavamo prosvjedom umjesto sjedenjem po restoranima i međusobnim darivanjem cvijeća i bombonijera, dodaje 23-godišnjakinja. To je prava prilika za izlazak na ulicu, odnosno da nas se čuje više nego ostalih dana u godini. A i povijest borbe pokazuje da se za dio prava može izboriti isključivo na takav način.

- Sve to je, uostalom, dokazao i nedavni prosvjed tekstilnih radnica Revije koje su se tako uspjele izboriti za makar dio onoga što im pripada. Inspirirale su me njihova borbenost i uopće odlučnost da dođu iz Šibenika u Zagreb potraživati svoja prava, a pošto se radi o ženama iz mog rodnog grada, susret s njima posebno mi je bio emotivan. Dosta nas koje smo angažirane često dobivamo pitanja "čemu marširanje i čemu feminizam", a u pravilu se radi o osobama koje nisu svjesne svojih društvenih privilegija - kaže ona.

Feminističke teme su danas ipak zastupljenije u medijskom prostoru, na društvenim mrežama i tako lagano dopiru do djevojčica koje sve ranije počinju osvještavati svoju marginaliziranu poziciju – primjećuje Sara Panjkota

S ogromnim problemima suočavaju se i sezonske radnice. Sara nam govori kako je imala priliku čuti svjedočanstva žena zaposlenih na takvim poslovima kojima se sugeriralo da nose pelene umjesto da koriste pauze za odlazak na WC.

- Da ne pričamo o tome da se na deklarativnoj razini gura pronatalitetna politika, a onda se u praksi događa da se ženi čim zatrudni uruči otkaz. Ako je imalo "sretnija", šef je pozove na sastanak i sugerira joj da je jedno dijete dovoljno ako želi zadržati postojeće radno mjesto. Također, žene su i dalje češće žrtve mobinga, bilo da se u ulozi zlostavljača nalaze šefovi ili kolege na nižim pozicijama - ističe.

Jedan od gorućih problema s kojim se žene svakodnevno susreću je i neplaćeni kućanski rad, konstatiramo. Dio ljudi nije ni osvijestio da to jeste rad, pogotovo kada govorimo o palijativnoj skrbi, uzvraća Sara.

- Žene različitih generacija, prvenstveno onih kojima pripadaju naše majke, na grbači najčešće imaju djecu, muža, svoje i njegove roditelje, a uz sve to imaju i redovan posao. To je ogromna količina rada, a tradicionalno vjerovanje da je to "ženski posao" samo produbljuje taj ionako ogroman problem - govori ona.

S obzirom na to da je u pitanju tradicionalistička raspodjela poslova, zanima nas da li u tom smislu primjećuje ikakve generacijske pomake nabolje.

- Rado o svemu tome pričam s mamom i drugim ženama koje pripadaju ranijim generacijama i iz tih razgovora shvaćam da se situacija ipak promijenila. Feminističke teme su danas ipak zastupljenije u medijskom prostoru, na društvenim mrežama i tako lagano dopiru do djevojčica koje sve ranije počinju osvještavati svoju marginaliziranu poziciju – odgovara Sara.

- Međutim, suštinska prava, bilo da se radi o dostupnosti zdravstvenih usluga ili pravednom tretmanu na poslu, i dalje ostaju nedostupna i mlađim generacijama. Rekla bih i da su naše generacije ohrabrenije, da višu nisu spremne šutke prelaziti preko različitih oblika nepravde. Istodobno, dobar dio mladih je demotiviran, pa zbog nedostatka vjere u sustav nisu ni svjesni da se za makar dio promjena ipak moguće izboriti na prosvjedima i kroz ostale oblike aktivističkog angažmana - nastavlja.

Sve to, dodaje naša sugovornica, izraženije je u manjim sredinama kakva je Šibenik.

- Zbog toga ljude treba konstantno osvještavati da itekako ima smisla biti glasan i pružati im nadu da je promjena moguća – tvrdi aktivistkinja Faktiva.

Prva prilika za to ukazat će nam se već ovog 8. marta na ulicama nekoliko gradova regije.

- Važno je da stojimo jedna uz drugu, da budemo inkluzivne i tako osvijestimo nepravdu kojoj su danas izložene npr. trans žene i migrantske radnice, kao i to da smo daleko jače kada smo solidarne. Bez svega toga se nećemo daleko odmaknuti od pozicije na kojoj se trenutno nalazimo - poručuje Sara Panjkota.

 

Jovana Rašeta (Foto: Privatna arhiva)

Jovana Rašeta: Feminizam se ovdje shvaća kao opozicija porodici

Još u prvim razredima osnovne škole znala sam da želim ići u gimnaziju pa na fakultet. Jedva sam čekala da to kažem nastavniku koji nas je na kraju osmog razreda ispitivao u koju ćemo se srednju upisati. Iako smo mi bile bolje učenice, na kraju je to pitanje postavio samo dječacima jer je podrazumijevao da je na nama djevojčicama isključivo da se jednog dana udamo, rodimo djecu i bavimo porodicom. Bila sam zgrožena, i sada se sjećam bijesa i ljutnje što sam ih osjetila kada sam tog dana došla doma. Tada sam prvi put osvijestila koliko je patrijarhat stravično utisnut u ove naše krajeve – govori Jovana Rašeta, 29-godišnja profesorica srpskog jezika i književnosti iz Donjeg Lapca.

Odlaskom u srednju školu u Zagreb, pa kasnije na fakultet u Beograd, ta je svijest polako blijedjela. A onda se povratkom u Lapac ponovno intenzivirala.

- Tek ovdje shvaćam koliko je rodna nejednakost prisutna u gotovo svim segmentima naših života – dodaje Jovana, koju smo lani upoznale kao jednu od polaznica Škole za društveno-politički razvoj žena "Kata" u organizaciji Srpskog demokratskog foruma.

Zanima nas da li je zbog svojih progresivnih stavova nailazila na kritike u lokalnoj zajednici. Kako je uopće biti feministkinja u malom ličkom mjestu poput Lapca, pitamo je.

- Preteško jer su ovdje prvenstveno žene braniteljice patrijarhata, a feminizam se shvaća kao opozicija porodici. Po tome ispada da sam protiv braka i majčinstva, što je apsolutno suludo. Da ne govorimo da je u ruralnim sredinama ekonomska situacija izrazito teška, pa je ženama gotovo isključivo namijenjena uloga kućanice. Ako se i uspiju zaposliti, većinom se radi o državnim projektima koji podrazumijevaju brigu za starije osobe. Dakle, skrbnička pozicija im se pripisuje kod kuće i na poslu – odgovara naša sugovornica.

Kada u Lapcu padne snijeg, sve je zatvoreno i žena ne može otići ni roditi. Doslovno. Zbog takvih bazičnih problema mi ne možemo ni pomišljati na dio feminističkih postulata kojima se bave aktivistkinje u Zagrebu – ističe Jovana Rašeta

Dodaje da postoji mnogo žena koje bi i radile, ali nemaju kome ostaviti djecu. U Donjem Lapcu, naime, nema vrtića, a ono malo preostale infrastrukture također im zadaje probleme: autobus do Gospića i Korenice vozi samo tri puta na tjedan, a sve je manje žena koje si mogu priuštiti vozačke dozvole i aute. U slučaju da ih imaju, trebaju se odvažiti na vožnju po ruiniranim cestama, kojima se Jovana svakodnevno po 40 kilometara probija do Korenice, Gračaca i Srba, gdje predaje srpski po modelu C. U takvim uvjetima i osnovne potrebe, kao što je reproduktivno zdravlje, padaju u drugi plan.

- Prvi ginekolog nam je 90-ak kilometara dalje, u Gospiću. Pritom ne govorimo o autoputu nego brdskim cestama. Kada ovdje padne snijeg, sve je zatvoreno i žena ne može otići ni roditi. Doslovno. Zbog takvih bazičnih problema mi ne možemo ni pomišljati na dio feminističkih postulata kojima se bave aktivistkinje u Zagrebu. Recimo, ne možemo govoriti o potplaćenosti žena kada naše žene ne rade. Moje kolegice iz većih gradova to ne mogu ni zamisliti, one misle da je to paralelni univerzum, primjeri koje gledaju u filmovima - ističe Jovana.

Domeće kako joj se čini da su ruralni krajevi u posljednjih nekoliko godina još više nazadovali po pitanju rodne (ne)jednakosti, a smatra da isto vrijedi i na globalnom nivou.

- Živimo u doba velikih kriza, ratova i drugih previranja pa je zbog svega toga daleko lakše živjeti u svom porodičnom mikrokozmosu nego se boriti. Stvar je i odgoja, a ovdje se djevojčice i dalje odgaja u patrijarhalnom duhu. U slučaju da ne odu u srednju školu u neki veći grad, podrazumijeva se da nakon mature stupe u brak, rode i da tu apsolutno staje bilo kakav rad na sebi. Ispada da ne možeš biti dobra majka ukoliko imaš feminističke stavove – veli ona.

Neki od problema ipak su zajednički u svim krajevima izrazito centralizirane zemlje kakva je Hrvatska. Recimo, deklarativna zastupljenost žena u tijelima odlučivanja.

- Dok god se zastupljenost žena isključivo svodi na puko zadovoljavanje kvote, ništa nismo uradile. Zašto u takvim slučajevima uopće moramo imati propisan procenat žena? Zašto se to naprosto ne podrazumijeva? Uostalom, problem je što žene budu tu samo kako bi ispunile kvotu, bez da pritom imaju ikakvo realno pravo na iskazivanje vlastitog mišljenja - govori Jovana Rašeta, koja je s nama podijelila svoje prve asocijacije na 8. mart.

- U mom slučaju to su društvene mreže na kojima svake godine objavljujem status za Dan žena. Sada, s odmakom, super mi je vidjeti kako sam napredovala u svojim stavovima – svake godine imam sve slobodniji statuse. Što sam starija, sve otvorenije izražavam svoje mišljenje. Taj progres mi je sjajan - dodaje.

Ako joj prilike to dopuste, Jovana će ove godine potegnuti do Zagreba i prvi put sudjelovati na Noćnom maršu.

- Inače nisam pobornica prigodničarskih obilježavanja. Trebamo se svakog dana truditi i boriti da realiziramo zahtjeve kakve ćemo vidjeti na transparentima na maršu, a ne samo 8. marta - tvrdi ona.

U Jovaninom slučaju jedan od prvih u koraka u tom smjeru podrazumijeva osvještavanje i hrabrenje žena sa sela.

- Nije dovoljno da aktivizam ostane samo u granicama većih gradova. A ja stvarno mislim da mi ovdje imamo sjajnih, srčanih žena koje su proživjele svašta i da bi baš zbog toga mogle postati nositeljice promjena. Uostalom, nije slučajno da je dobar dio naših narodnih heroina potekao baš sa sela. Ako ih zanemarimo, ne možemo očekivati ni ikakve veće pomake. Zbog toga mislim da je najbitnije da već osviještene žene dijele svoja iskustva i rade s onima koje to još nisu postigle - ističe Jovana.

 

Nina Baljak (Foto: Privatna arhiva)

Nina Baljak: Bile smo i ostat ćemo glasne

Koliko je važno svoje znanje dijeliti s drugima itekako je svjesna Nina Baljak. Tridesettrogodišnjakinja iz Vinkovaca koja trenutno živi u Novom Sadu svakodnevno je posvećena toj misiji. Što u privatnom životu, što putem društvenih mreža na kojima je tokom godina uspjela okupiti zavidan broj pratitelja i prometnuti se u jednu od angažiranijih influenserica, poznatiju pod alijasom Nina Bljak. U moru profila zagađenih mizoginijom njene objave predstavljaju pravo feminističko osvježenje. Bilo da progovara o rodno uvjetovanom nasilju, reproduktivnoj pravdi, ženskoj seksualnosti ili mentalnom zdravlju.

- Feminizam je zapravo puno više od onoga što dobar dio ljudi smatra da jeste. Feminizam je, uostalom, i govoriti o mentalnom zdravlju iz pozicije žene. U jednom momentu sam odlučila progovoriti o svojoj disfunkcionalnoj obitelji, majci koja je imala bipolarni poremećaj i na kraju počinila suicid. U početku sam se sramila njene bolesti, no onda sam shvatila da je važno o svemu tome javno govoriti. Na to su se naslonile i druge teme koje za mnoge u našem društvu predstavljaju tabu, pogotovo kada o njima progovara žena - kaže za Novosti Nina Baljak.

Budući da je kao influenserica svakodnevno izložena oku javnosti, zanima nas kakve su reakcije online publike i kako se nosi s komentarima hejtera.

- Već sam se nekako navikla, ali se isto ponekad šokiram. Recimo, lani mi se na TikToku javila jedna žena koja me napala u stilu "što ti znaš, nikad nećeš biti majka". Zna biti stvarno svega i uopće mi nije svejedno kada shvatim u kakvom društvu živimo. Mada, znam se i ugodno iznenaditi kada se, primjerice, u komentarima jave pripadnici generacije Z i brane moje stavove, a ima i onih koji pokreću vlastite feminističke profile – odgovara.

Na mrežama često progovara i o seksualnost, temi koja, pogotovo kada podrazumijeva ženski užitak, kod mnogih još uvijek izaziva zgražanje. Nina kaže da je dugo bila zatvorena po tom pitanju i pristajala na odnose u kojima je se uopće nije pitalo kako se osjeća i što želi.

Feminizam je zapravo puno više od onoga što dobar dio ljudi smatra da jeste. Mnoge žene nisu ni svjesne da imaju pravo na izbor, uživati u seksu, otići od nasilnika, da imaju pravo ne biti majke ili postati majke kada god to žele – kaže Nina Baljak

- Mislim da u tom kontekstu dosta velik utjecaj ima religija jer su nas od starta učili da je seks prljav. I sama sam u počecima nakon orgazma osjećala krivicu, dok npr. moj tadašnji dečko uopće nije imao nikakav problem. Uostalom, i sve što se nedavno desilo s udžbenikom iz Prirode za šesti razred osnovne škole, u kojem se detaljno opisuju muški spolni organi, dok se iz opisa ženskih izostavlja vulva, pokazuje do koje mjere društvo na Balkanu misli da žena nema pravo uživati u seksu, već je se gotovo isključivo smatra mašinom za rađanje koju nitko na kraju odnosa ni ne pita je li joj bilo dobro i je li uživala – govori ona.

Tome doprinose i tzv. klečavci i ostali konzervativni pokreti bliski Crkvi, domećemo.

- Naravno. Čudi me što dio ljudi i dalje ne shvaća o čemu se tu zapravo radi. Imamo primjer Poljske gdje je počelo na sličan način, a na kraju je dovelo do zabrane pobačaja. Uostalom, ekipa koja se sada okuplja po trgovima Hrvatske financira se iz istog izvora kao i Poljaci – ultrakonzervativnih desničarskih organizacija iz SAD-a. Na to treba konstantno upozoravati. Tek kada se počnu educirati o takvim stvarima, ljudi shvate koliko je mizoginija duboko ukorijenjena u svaku poru društva i koliko je feminizam potreban. I to svima, a ne samo ženama - smatra Nina.

Najčešći argument protivnika feminizma ide u smjeru "imate sve prava", a onda nas redovno zakucaju i pitanjem "što vi više hoćete". Zanima nas kako odgovara takvima.

- Najčešće im ukažem na konkretne primjere. Recimo, nedavni slučaj femicida počinjenog u BiH koji je praćen live na Instagramu. Ili činjenicu da su u prva dva mjeseca ove godine u Srbiji počinjena već tri femicida, a da je u Hrvatskoj žena, koja je muškarcu lupila šamar nakon što ju je na njezinom radnom mjestu zgrabio za stražnjicu, morala platiti kaznu. Uostalom, Hrvatska je treća po broju femicida u Europskoj uniji, a muškarci s braniteljskim statusom u takvim slučajevima dobivaju manje kazne samo zato što su bili branitelji. Nažalost, takvih primjera, koji dokazuju da su institucije apsolutno zakazale još davnih dana, ima gomila. Zbog svega toga smo bile i ostat ćemo glasne – poručuje ona.

Brojni problemi postoje i na području zdravstvene zaštite, odnosno reproduktivnih prava, u što se naša sugovornica nedavno imala prilike uvjeriti prilikom ginekološkog pregleda u Novom Sadu. Doktorica joj je tada rekla da joj žene iz čitave Hrvatske neprestano dolaze na pobačaj. To sve govori o stanju u RH i zapravo je zastrašujuće, kaže Nina, osobito nakon slučaja Mirele Čavajde koja je na taj zahvat bila primorana otići u Sloveniju.

- Jezivo mi je da se netko toliko dugo školuje, završi medicinu i da na kraju zbog svojih uvjerenja u 21. stoljeću ne želi obaviti medicinski zahvat. Ljudi naprosto nisu osvijestili koliko su opasni spomenuti pokreti koji se zalažu za dokidanje reproduktivnih prava žena i što bi se sve događalo da se pobačaj kriminalizira. Zbog svega toga je jako bitno da ljudi, pogotovo mladi, izađu na birališta i u superizbornoj godini izaberu one koji se ne zalažu za dokidanje naših osnovnih prava – ističe Nina Baljak.

- Mnoge žene nisu ni svjesne da imaju pravo na izbor, uživati u seksu, otići od nasilnika, da imaju pravo ne biti majke ili postati majke kada god to žele. Zbog svega toga je važno, i to ne samo 8. marta nego svakog dana, boriti se za svoja prava i djevojčicama odmalena ukazivati da imaju pravo živjeti onako kako žele, educirati ih po pitanju vlastite seksualnosti i hrabriti da postanu samostalne - dodaje.

Nini bliski ljudi znaju govoriti da im je više dosadna s takvim stavovima, ali su joj isto tako prilazile žene i zahvaljivale što ih je inspirirala da npr. prekinu toksičnu vezu.

- Baš kao što su i mene inspirirale neke druge žene. To je najbolji dokaz da svakog dana trebamo biti glasne, a mi koje to već jesmo, da svoj glas koristimo pametno. Uostalom, to dugujemo i svim ženama koje su se u prošlosti krvavo izborile za sve ono što danas imamo – zaključuje.