Feministički kolektiv fAKTIV ove godine nije organizirao sada već tradicionalni Noćni marš, ali su zato glasno poručili kako je 8. mart dan za slavljenje feminizma.
"Ove godine 8. mart ne možemo slaviti glasno na ulicama. Ali možemo slaviti feminizam, možemo slaviti borbe koje tinjaju svuda oko nas. Borbe za obrazovanje bez nasilja, za domove bez nasilja, za zdravstvenu skrb bez nasilja, za granice bez nasilja. Borbe za rad dostojan čovjeka, borbe za zrak u plućima i borbe na tlu koje podrhtava", poručili su iz fAKTIVA te pozvali sve da prepoznaju ogroman teret koje su žene preuzele u pandemiji.
Ponajprije, to se odnosi na one koje su preko noći postale najvažnije osobe u našim životima - prodavačice, medicinske sestre, čistačice, odnosno žene kojima iza zatvorenih vrata doma radni dan nikada ne prestaje.
Stoga je fAKTIV pozvao da ove godine otpor bude odmor. "Pozvale smo žene da nam pod hashtagom #odmor8mart šalju fotografije svog osmomartovskog odmora, odmora na jedan sat, odmora na jedan dan, kao zalog za budućnost kada sav teret brige i njege neće biti isključivo na leđima žena. Dosta je našeg besplatnog, potplaćenog, podcijenjenog i cjeloživotnog rada!", poručile su fAKTIVke.
"Ove godine upozoravamo na posljedice pandemije na rad i živote zena, na seksualno nasilje i potrebu za seksualnom edukacijom, na konstantno ugrožavanje prava na pobačaj – čemu na kraj možemo stati jedino vraćanjem prava na pobačaj u Ustav, odakle je izbačen 1990. godine. Također, ukazujemo na probleme s kojima se transrodne osobe suočavaju u društvu te na tretman izbjeglica i migranata na granicama Europske unije. Posljednje riječi Rose Luxemburg bile su: 'Bijah, jesam, bit ću'. Ovaj 8. mart poručujemo: 'bile smo, jesmo, bit ćemo!' Zajedno u nadi, zajedno u otporu, zajedno u pobuni. Živio feminizam, živio osmi mart!", zaključile su.
U nastavku objavljujemo govore koje su Faktivke snimile povodom ovogodišnjeg 8. marta, a koje možete pogledati ovdje.
1. DOSTA JE BESPLATNOG, POTPLAĆENOG, PODCIJENJENOG I CJELOŽIVOTNOG RADA ŽENA!
Mlađe dijete treba nahraniti, starijem kreće online nastava, radiš od kuće, ako si sretnica koja ima posao, paralelno kreću i tvoji Zoom sastanci, usput provjeravaš stanje zabatnih zidova. Radni dan u kojem se kao nikad dosad, otkad su žene izborile pravo na rad za plaću, isprepliću kućanski rad i rad kojeg nazivaju "pravim". Radni dan u kojem briga i njega za djecu i starije ulazi poslodavcu u ekran, u kojem smo kapitulirale nad konceptom radnog vremena, u kojem popunjavamo ekselice na wc školjki i kuhamo na sastancima. Ljepljiva masa dvostruke potlačenosti, pandemija koja briše granice koje smo mukotrpno poslagivale, slobodno vrijeme postaje passe, odmor je retro koncept.
Vratimo se godinu dana unatrag, u Hrvatskoj su prve mjere za suzbijanje tada potpuno nepoznatog koronavirusa uvedene nekoliko dana nakon Noćnog marša. Najvažnije osobe u našim životima preko noći postale su prodavačice u trgovinama s hranom, čistačice koje dezinficiraju trgovine, bolnice i ambulante, medicinske sestre kojima je u opisu posla i da prvim, preplašenim, hospitaliziranim pacijentima govore da će sve biti u redu, dok se mjesecima boje zagrliti svoje bližnje da ih ne zaraze. Sve ove radnice, oduvijek su esencijalne, samo smo ih sada tako počeli kolektivno zvati. Mnoštvo potplaćenih poslova koji su se smatrali neuglednima i sekundarnima postali su od najveće važnosti u cijelom svijetu - a te poslove u najvećoj mjeri rade žene.
Uskoro ćemo se opet sve naći na ulicama naših gradova i sela i reći: dosta je našeg besplatnog, potplaćenog, podcijenjenog i cjeloživotnog rada, jer jednom, kada stanu žene i konačno odluče odmoriti, tek tad će biti jasno što znači da makar na trenutak staje cijeli svijet.
2. OVAJ 8. MART GLASNO PORUČUJEMO: POBAČAJ U USTAV!
Prošla je još jedna godina u kojoj je ženama u Hrvatskoj pobačaj nedostupan – nedostupan jer ga ne mogu platiti i jer ga većina ginekologa u Hrvatskoj ne želi obavljati. Prošla je još jedna godina u kojoj žene nisu mogle doći na red u ginekološkoj ordinaciji. Prošla je još jedna godina, pandemijska godina, u kojoj je pobačaj pomoću tableta mogao biti rješenje, ali nije – jer bolnice to nisu htjele omogućiti.
Ustavni sud je još 2017. pozvao Sabor da u roku od 2 godine donese novi zakon o pobačaju. Četiri godine nakon, sve što imamo je radna skupina koja navodno skuplja iskustva drugih zemalja, skupina u koju je HDZ posjeo uglavnom prizivače savjesti. U stvarnosti, iskustva drugih zemalja skupljaju žene, a sakupljaju ih u Sloveniji, u koju odlaze pobaciti jer u Hrvatskoj ne mogu.
Prošla je još jedna godina u kojoj su se politički poeni skupljali pozivom na zabranu pobačaja ili tvrdnjama da silovane žene ne smiju pobaciti. Još jedna godina u kojoj su se puštali probni baloni o obveznom savjetovanju, koje dovodi u pitanje rasuđivanje odraslih žena. Blagonaklon prema savjetovanju je i aktualni ministar zdravstva – nije, valjda, proučio iskustva drugih zemalja, poput Makedonije, gdje je u svega par godina priručnik za savjetovanje u nekim javnim bolnicama postala Biblija.
Samo vraćanjem prava na pobačaj u Ustav, iz kojeg je izbačen 1990., napokon možemo stati na kraj populistima koji trguju našim tijelima i životima da bi ostvarili vlastite interese, onima koji u sustavu javnog zdravstva ženama uskraćuju skrb. To ne možemo postići samo zakonom.
U susjednoj Sloveniji pravo na slobodno odlučivanje nakon raspada Jugoslavije ostalo je dijelom Ustava. To je zemlja u koju žene iz Hrvatske odlaze pobaciti, ako imaju dovoljno novca da to učine. Za zaključak nam ne treba radna skupina.
Ovaj 8. mart glasno poručujemo: POBAČAJ u USTAV!
3. U HRVATSKOJ NE POSTOJI NITI JEDAN ZAKON KOJIM SE ŠTITE PRAVA TRANS I INTERSPOLNIH OSOBA
U Hrvatskoj ne postoji niti jedan zakon kojim se štite prava trans i interspolnih osoba. I dok javnost raspravlja o tome tko su takve osobe i postoje li uopće, fizičko, verbalno, emocionalno i seksualno zlostavljanje u javnom prostoru njihova su svakodnevica. Trans osobe susreću se sa svim problemima s kojima se susreće ostatak društva, a na leđima dodatno nose teret stigme, traume, diskriminacije i nasilja.
U zadnje vrijeme svjedočimo sve češćim napadima i diskriminaciji transrodnih osoba, najčešće žena. Trans žene je patrijarhalno društvo bacilo na samu marginu društva. I dok jedni plaše javnost predstavljajući transrodne osobe kao bauke koji siluju žene po javnim wc-ima, drugi u njima vide temu za „civilizirano“ teorijsko raspravljanje, odbijajući pojmiti da se radi o stvarnim, živim osobama, a ne tek pukom konstruktu o kojem se može raspravljati uvijek i svugdje, bez nanošenja teških emocionalnih posljedica na njihovo mentalno zdravlje.
Životi trans žena i pristup zdravstvenoj skrbi ili zaposlenju ne smiju ovisiti o onima kojima bi najviše odgovaralo da uopće ne postoje. Danas stojimo solidarno sa svim trans ženama, kao i trans i interspolnim osobama! Sve i svi imamo pravo biti ono što jesmo i za to se nikad nećemo prestati boriti!
4. SEKSUALNO OBRAZOVANJE U ŠKOLE!
Već dugo hrabro i glasno svjedočimo o seksualnom nasilju koje doživljavamo na ulici, na radnom mjestu, obrazovnom sustavu, u rodilištima i ginekološkim ordinacijama. Iz kampanje u kampanju poruka koja se šalje ženama je ista: progovorite i prijavite. Ali kako da to napravimo ako nam država nije osigurala adekvatne mehanizme prijave, zaštite i kažnjavanje nasilnika?
Zar opet moramo slušati pitanja “Zašto niste prijavile?”, “Zašto ste šutjele?”, “Zašto niste napustile taj posao, vezu, brak, fakultet, kolegij?” Zašto se uvijek žene krivi?
Žene nisu šutjele. Žene su ušutkane!
Kada žene i prijave nasilje, pokušava ih se ušutkati, obezvrijediti i uvrijediti. Preživljeno nasilje se minimalizira i relativizira. U svjedočanstva žena se sumnja i podsmjehuje im se. Kada je novinarka HRT-a prijavila jednog od vodećih ljudi nacionalne televizije za seksualno uznemiravanje, HRT je odlučio zaštititi nasilnika. Kada policajke progovore o nasilju, podršku dobije nasilnik, a načelnici općina iz redova HDZ-a, stanu u njegovu obranu. Kada je studentica progovorila o seksualnom nasilju, uslijedio je muk, a potom optužba rektora Sveučilišta u Zagrebu Damira Borasa da je nasilje izmislila, dok je nasilnika nagradio. Kada su brojne mlade žene prijavile zlostavljače na visokim pozicijama, optužili su ih da uništavaju karijere nestašnim muškarcima, krhkog ega. Umjesto ruke podrške, opet su ih pitali zašto su šutjele.
Pitanje nije treba li nam seksualna edukacija u vrtićima, školama, na fakultetima. Pitanje je zašto i dalje svako peto dijete preživi neki oblik seksualnog nasilja do svoje 18. godine. Pitanje je zašto je dob stupanja u prvi seksualni odnos sve niža i niža, dok paralelno mali broj mladih koristi kontracepcijska sredstva uz velik broj maloljetničkih trudnoća.
Ne bojimo vas se i nikad nas više nećete ušutkati. Nećemo stati dok svaka djevojčica i svaki dječak ne budu imali kvalitetan i znanstveno utemeljen pristup seksualnoj edukaciji jer jedino ih znanjem možemo zaštiti. Seksualna edukacija u školama je početak pravednijeg i sigurnijeg društva.
5. VRIJEME JE DA NAŠE DRŽAVE BUDU MALO VIŠE KAO ŽENE, A DA ŽENE NAPOKON ODMORE!
Izbjeglice i migrante naziva se ilegalnima, propituje njihovo pravo na postojanje. Ratove od kojih su pobjegli ne dovodimo u pitanje. Siromaštvo smo prihvatili, ali siromašne progonimo. Sad kad su tu, u našoj zemlji, one koje im žele pomoći gura se u četiri zida, kao i nasilje nad ženama, kao i svaku ljubav koja nije hetero.
"Primite ih svojim kućama", kažu. Tako briga pada na leđa penzionerki koje šiju vreće za spavanje, mladih žena koje u Bihaću usred noći dijele hranu i zato jutrom dobivaju prijetnje smrću. Koliko je hrabrosti i solidarnosti u tim ženama. Usporedite njih i ovo društvo koje još nije smislilo ništa bolje od koncentracijskih logora, ništa bolje od batinanja na granicama, od leševa u rijekama.
Vrijeme je da naše države budu malo više kao žene, a da žene napokon odmore. Stajat ćemo i dalje solidarne s izbjeglicama i migrantima. Nitko nije ilegalan, nitko ne zaslužuje nasilje i smrt zato što pokušava preživjeti.
