Sabor je nedavno većinom od 77 glasova izglasao izmjene i dopune konačnog prijedloga Zakona o radiološkoj i nuklearnoj sigurnosti te izmjene i dopune Zakona o Fondu za financiranje razgradnje i zbrinjavanja radioaktivnog otpada i istrošenoga nuklearnog goriva Nuklearne elektrane Krško. Zakoni su time uglavnom međusobno usklađeni: primjerice, spomenuti će Fond kontrolirati, održavati i upravljati budućim Centrom za skladištenje niskog i srednjeg radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori u općini Dvor.
Premda Hrvatska ima pravnu i moralnu obavezu zbrinuti radioaktivni otpad koji je nastao radom institucija u njezinom vlasništvu – otpada koji nastaje u bolnicama, institutima, različitim tehnološkim procesima, kao i polovicu otpada nastalog u Krškom, na što se država kao 50-postotni vlasnik nuklearke obavezala međudržavnim ugovorom sa Slovenijom iz 2002. – istovremeno ne nudi najsretnija rješenja za njegovo zbrinjavanje.
Barem ne prema mišljenju stanovnika općine Dvor, koji su zbog toga više puta prosvjedovali. Jednako razmišljaju građani i struka i na bosanskohercegovačkoj strani rijeke Une, odakle su upozorili da hrvatski postupci vezani za odlagalište nisu u skladu s međunarodnim direktivama jer se ignorira učešće javnosti, zanemaruje štetni prekogranični utjecaj i ugrožavaju zone zaštićene u okviru Europske mreže Natura 2000 u pojasu rijeke Une. Naime, notorna je činjenica da nije provedena javna rasprava kako bi lokalna zajednica imala priliku izraziti strukturiran stav o projektu Centra. Umjesto toga, u tom dijelu Pounja dolazi do egzodusa stanovništva, a lociranje skladišta u tom kraju sigurno to neće promijeniti.
Vlada je napravila institucionalnu svinjariju jer će HEP imati direktni utjecaj na Fond kao vlasnika odlagališta radioaktivnog otpada, što znači da će zagađivač sam utjecati na politiku, standarde i kriterije po kojima će otpad biti zbrinut – kaže Toni Vidan
- Ako ni zbog čega drugog, a onda zbog sigurnosnih standarda, što je inače argument okolišnih organizacija, lokacija za zbrinjavanje radioaktivnog otpada mora biti prihvaćena od lokalne zajednice. Jer rizično je i neprihvatljivo smještati takav objekt u lokalnu zajednicu koja ga iskreno ne prihvaća - govori za Novosti Toni Vidan, dugogodišnji okolišni aktivist i potpredsjednik EEB-a, najveće mreže europskih okolišnih udruga.
Za usporedbu, u uređenim zemljama vlade provode proceduru licitacije. U našem slučaju struka identificira primjerice desetak potencijalnih lokacija nakon čega se sustavom licitacije nude određene ekološke rente lokalnim zajednicama. To traje do trenutka kada neka od njih dobrovoljno ne prihvati dotični objekt zbog primjerene rente ili nekih drugih pogodnosti. Riječ je o tome da se na nenasilan način s lokalnom zajednicom dogovori smještanje takvog objekta na njezino područje. U slučaju izbora Trgovske gore to se nije dogodilo. Od nekoliko potencijalnih lokacija, koje su redom otpadale zbog jakih političkih lobija, postojeća je lokacija, s obzirom na to da je periferna, siromašna, mahom i povratnička, ostala nezaštićena i nebranjena. Čini se da se bivši vojni objekt, a uskoro buduće skladište u priči našlo i kako bi država uštedjela što, dakako, dodatno osnažuje nepovjerenje lokalne i šire zajednice. Naš sugovornik također podsjeća da je ključni moment direktive Europske unije koju se Hrvatska obavezala poštovati uspostava stabilnog institucionalnog okvira za kontrolu nad zbrinjavanjem radioaktivnog otpada. No u slučaju budućeg Centra Hrvatska direktno krši odredbu iz direktive pa bi sve mjere koje se donesu mogle biti pravno upitne. Recentnim izmjenama Zakona o nuklearnoj i radiološkoj sigurnosti ide se i korak dalje u kršenju duha direktive jer se budući Centar stavlja izravno u organizacijsku strukturu Fonda, koji financira HEP, a on je (su)vlasnik nuklearne elektrane Krško i u tom kontekstu i zagađivač koji proizvodi otpad.
- Nadalje, HEP ima predstavnika u upravnom odboru Fonda, što znači da je Vlada napravila institucionalnu svinjariju jer će HEP imati direktni utjecaj na Fond kao vlasnika odlagališta radioaktivnog otpada, što opet znači da će zagađivač sam utjecati na politiku, standarde i kriterije po kojima će otpad biti zbrinut. I to je protivno direktivi, da ne govorim da je stvorena loša pravna situacija koja omogućuje da BiH, koja je odlučno protiv lokacije Centra na Trgovskoj gori, inače na svega kilometar od svoje granice, tuži Hrvatsku - kaže Vidan.
Dodatni je apsurd u toj pravnoj zavrzlami što zakon predviđa da Fond izvještava Ministarstvo zaštite okoliša i energetike o svom djelovanju, a ne Ministarstvo unutarnjih poslova koje bi mu po logici trebalo biti nadležno nakon što je 2019. ukinut Državni zavod za radiološku i nuklearnu sigurnost. Ne treba, dodaje Vidan, ni spominjati ekološke posljedice koje bi mogle proizaći iz toga da će Fond pod direktnim utjecajem HEP-a sasvim sigurno htjeti zbrinuti otpad po kriteriju najmanjeg troška, a ne primjerene sigurnosti.
Toni Vidan (Foto: Tomislav Miletić/PIXSELL)
A na Trgovskoj gori užurbano se provode istraživanja, između ostalog radiološki monitoring – mjerenje radioaktivnosti za definiranje nultog (postojećeg) stanja na lokaciji Centra, bušenja i geofizički radovi. "Iz bušotina će se uzorkovati jezgra na kojoj će se obaviti petrološke, geokemijske i geomehaničke analize stijene kako bi se precizno odredio geološki sastav i građa tla ispod planirane lokacije za izgradnju skladišta nisko i srednje radioaktivnog otpada", piše u odgovoru što ga je potpisala Sanja Miščević, voditeljica odnosa s javnošću Fonda NEK-a. Ističu također da seizmološki instrumenti na toj postaji nisu zabilježili trešnju tla koja bi mogla uzrokovati oštećenja objekata na lokaciji Centra. U tijeku je i provedba otvorenog postupka javne nabave s ciljem sklapanja ugovora za izradu Studije o utjecaju zahvata na okoliš i postupka prekogranične procjene.
Sve se to laiku zasad može činiti dobrim poslom. Kao što to sugeriraju i pojedini političari koji se u saborskoj raspravi nabacuju neznanjem o nuklearnoj energiji, pa je olako zagovaraju i nazivaju energetskom budućnošću.
- Budućnost je sasvim jasno u obnovljivim izvorima energije; solari i energija vjetra su postali toliko jeftini pa im u prilog ne ide samo ekološka svijest, nego i moćna ruka tržišta koja stoji iza njih. U Hrvatskoj trebali bismo se veseliti toj tranziciji jer smo bogati obnovljivim izvorima energije, zato imamo šansu ne samo zadovoljiti vlastite energetske potrebe iz domaćih izvora nego i izvoziti zelenu energiju. Tako ne bismo bili u nemilosti interesa uvoznika fosilnih goriva koji to vrlo jasno pokazuju zadnjih mjeseci - ističe Vidan.
Projekt Prukljan, koji je u sastavu Grada Skradina u šibenskom zaleđu, proglašen je strateškim državnim interesom. Vlada je lani donijela Odluku o izboru investitora, raspolaganju nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske u katastarskoj općini Skradin i davanju koncesije na pomorskom dobru, a jedini ponuđač bilo je trgovačko društvo Dalmatian golf and health resort d.o.o. Split. Riječ je zapravo o nizozemskoj tvrtki, čiji je investitor britansko-iranski poduzetnik Ali Parsa. Navodno je Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine s investitorom već potpisalo ugovor o realizaciji projekta, što je krajem prošle godine otkrio gradonačelnik Skradina Antonijo Brajković, no na naš upit ministarstvu da nam tu informaciju potvrde zasad nismo dobili odgovor.
Enes Ćerimagić (Foto: Grgo Jelavić/PIXSELL)
Prema ugovoru, država prodaje investitoru 30 hektara zemljišta za 29 milijuna kuna za gradnju hotela s maksimalno 1500 ležajeva, odnosno turističkih vila na površini od 24 hektara po cijeni od 17 milijuna kuna. Na pomorskom dobru, uz koncesiju od 50 godina, gradit će luku nautičkog turizma. Šlag na kraju: na dodatnih 136 hektara predviđena je izgradnja igrališta za golf s 18 plus 9 rupa s pravom građenja na rok od 99 godina i uz naknadu državi od 2,6 milijuna kuna godišnje. No kakva je korist od svega za lokalnu zajednicu?
Ako pitamo Enesa Ćerimagića iz Zelene akcije – nikakva. Korist će imati samo privatni investitor kojem se omogućava ekstraprofit, dok će izgradnja komunalne infrastrukture proizvesti dodatni javni trošak. U ovom slučaju, kaže, nije vidio da je netko napravio cost benefit analizu za jedinice lokalne samouprave i državu.
- U ovom trenutku sva je politika na tragu takozvane zelene politike, što je i glavna tema EU-a koja se nastoji provesti kroz cijeli niz novog zakonodavstva i horizontalno kroz sva druga zakonodavstva. Stoga je licemjerno da Vlada ide u takav projekt dok u isto vrijeme tvrdi da teži zelenoj tranziciji i da implementira zelene politike. Pogotovo golf tereni na krškom području i u blizini zaštićene zone Natura 2000, koji zauzimaju pomorsko dobro - ističe Ćerimagić.
Prukljan i njegovo jezero još miruju. Odande doznajemo da se šuška kako bi radovi mogli započeti na proljeće. Ali kritične mase koja bi se usprotivila megalomanskoj gradnji uz obalu – nema. Ćerimagić kaže da se lokalno stanovništvo protivi projektu, ali napominje da je bez lokalne jezgre teško raditi bilo kakvu kampanju, čak je neprimjereno da iz Zagreba dolaze voditi kampanju u "tuđem" dvorištu, ako ondje ne postoji interes za takvo što. Upozorava da se često takvi projekti prikazuju kao vrsta biznis modela, a na kraju ispadne da se radi(lo) o nečem sasvim drugom. A priča o golf terenima nije nova u Hrvatskoj: od sredine 2000-ih do 2015. forsiralo ih se diljem obale. Naš sugovornik kaže da je u jednom trenutku u prostornim planovima raznih gradova i općina bilo ucrtano oko stotinu golf terena. Oni se uvijek planiraju na vrijednim prirodnim ili kulturnim područjima, poput onog na dubrovačkom Srđu.
- Uz resorte koji ih prate, to je osnova za ekstraprofit. Taj prvi val je donekle zaustavljen uz suprotstavljanje lokalnih zajednica: na poluotoku Oštrici pokraj Šibenika, u Muzilu u centru Pule, bili su planirani u Motovunskoj šumi, na Vranskom jezeru, na dubrovačkom Srđu, ali ipak nisu realizirani. Najveći problem s golf terenima je pretjerana izgradnja koja ih prati, što je posebno ekološki problematično - naglašava Ćerimagić.
Problematično je i to što u slučaju Prukljana nije izrađena studija utjecaja gradnje na okoliš, premda iz iskustva znamo da im je cilj uglavnom opravdati projekt, a ne ocijeniti njegovu prihvatljivost.
- Oni koji bi trebali ocjenjivati kvalitetu tog uratka pod kontrolom su politike, odnosno stručnog, savjetodavnog povjerenstva koje osniva Ministarstvo zaštite okoliša i djeluju po njegovom nalogu - kaže Enes Ćerimagić.
Dotakli smo se i posljedica sličnih gradnji na europskim obalama. Naš sugovornik ističe da je gotovo cijela španjolska obala uništena modelima gradnje kakvi se kane primijeniti u Prukljanu. Ondje su se također gradili golf resorti, etažirale vile, stanovi i apartmani, koji su se zatim prodavali bogatim zapadnim Europljanima. Takvim modelom zapravo je došlo do zasićenja tržišta. Jedan dio takve izgradnje je potom propao, a španjolska obala je ostala nepovratno uništena. Nove meke takvog tržišta različiti su investitori pronašli u Turskoj, a jedno od primamljivih područja oduvijek je bila i jadranska obala.
