Petnaesto izdanje ZagrebDoxa (24. veljače – 3. ožujka) programski nije donijelo bitne promjene. Uobičajeni programski blokovi, pod istim nazivima, bili su u opticaju i ove godine. Udarni su, naravno, međunarodna i regionalna konkurencija, posebno interesantan kao i uvijek Kontroverzni dox, dok je s čisto umjetničke strane ključan događaj festivala bila retrospektiva Sergeja Loznice, klasika suvremenog dokumentarca koji je tim povodom i gostovao u Zagrebu.
Od hrvatskih filmova u regionalnom programu najviše je pažnje izazvao rad Goran Devića ‘U ime Republike Hrvatske’. Ugledni dokumentarist njime je nastavio silaznu putanju i novim naslovom podsjetio na jedan svoj sad već davni promašaj – ‘Nemam ti šta reć lijepo’
U glavnom međunarodnom programu žiri je kao najbolji film izdvojio dvosatno kinesko ostvarenje ‘Na planini’ istaknutog igranofilmskog autora Yang Zhanga, kojem je to dokumentarni prvijenac, pa nije nimalo čudno da u znatnoj mjeri ostavlja dojam igranog filma. U središtu autorskog interesa je škola slikanja koju je prije mnogo godina osnovao umjetnik koji se preselio iz Šangaja u ruralnu provinciju, a jedan od njegovih učenika odluči se na obratan životni smjer – preseljenje sa sela u velegrad sa svojom djevojkom. Riječ je o etnografskom dokumentarcu izrazito slikovnog izričaja, koji se može dovesti u vezu s klasičnim ostvarenjem Ermana Olmija ‘Stablo za klompe’. Povezuju ih etnografska orijentacija, profinjena vizualnost i osjećaj za atmosferu, nenametljive metafizičke sugestije, odnos selo-grad, diskretno nježan ljubavni odnos mladih i nevinih, a i to što je Olmijev igrani film rađen dokumentarističkim stilom, a Zhangov dokumentarni de facto igranim.
Drugi posebnog izdvajanja vrijedan naslov iz međunarodne konkurencije za ovogodišnjeg je Oscara nominirani ‘Okrug Hale, jutros, večeras’, (dugometražni) filmski debi fotografa RaMella Rossa, teleidoskopski povezan niz fragmenta iz života crnačke provincijske zajednice iz naslovnog mjesta u Alabami, s dvojicom, uvjetno rečeno, protagonista. Rossa ne zanima kontinuirana naracija niti standardni društveno-kritički angažman (što ne znači da film nije izrazito humanistički intoniran), u središtu mu je kreiranje poetične strukture osebujnog ugođaja, lišene uobičajenih uzročno-posljedičnih veza, ostvareno u dugoj tradiciji poetskih dokumentaraca, odnosno poetsko-dokumentarističkih igranih filmova, s tim da su njegove najizrazitije poetične scene rađene tehnički modernije, ali i artificijelnije (na primjer rabi time lapse tehniku). Svakako, riječ je o dojmljivom radu, iako mu spomenuta tehničko-stilska artificijelnost u naglašeno poetskim trenucima možda nije najsretnije rješenje, no možda je to samo prigovor jednog konzervativca.
Regionalni program tradicionalno je jedan od najzanimljivijih na ZagrebDoxu, jer uvijek je bilo interesantno pratiti svojevrsno ogledanje hrvatskih s filmovima iz ostalih prostora bivše Jugoslavije i njezine neposredne okolice. Žiri je za najbolje ostvarenje tog programa izabrao ‘Una Primavera’, redateljski prvijenac talijanske sineastice Valentine Primavere koja kamerom prati svoju 60-godišnju majku što se odlučila razvesti od (nasilnog) supruga, autoričina oca. Primavera kamerom ulazi u vlastitu obitelj, osim roditelja prati i jednu od sestara te nećaku, snimajući i neke vrlo intimne prizore (plač oca kad shvati da se supruga želi razvesti, majčin šok kad vidi kako izgleda obiteljska kuća u kojoj nije boravila šest mjeseci). Prikazuje ne samo majčinu, nego i očevu te perspektivu drugih članova porodice, pri čemu se i sama, nenametljivo, razotkriva kao svojevrsna obiteljska crna ovca jer nema obitelj i djecu te živi u Berlinu, a na neki način je i ključno pomogla majci koja je u njezinom berlinskom stanu našla privremeno utočište. ‘Una Primavera’ solidan je ostvaraj koji ozbiljno prilazi zahtjevnoj temi, no dojam je da mu ipak nedostaje veća elaboracija i dublji uvid u problematiku, odnosno da nije ostvario onoliko snažan emotivni impact koji filmovi te vrste nužno traže.
Od hrvatskih filmova u regionalnom programu najviše je pažnje, dakako, izazvao novi, ovaj put kratkometražni rad Goran Devića ‘U ime Republike Hrvatske’. Nakon vrlo hvaljenog, zapravo poprilično mlakog dugometražnog prethodnika ‘Na vodi’, ugledni dokumentarist nastavio je silaznu putanju i novim naslovom podsjetio na jedan svoj sad već davni promašaj – ‘Nemam ti šta reć lijepo’ (2006.), film o slučaju ratnog ubojstva u Sisku djevojke srpske nacionalnosti Ljubice Solar, u kojem je bilo jasno da se zbog nedostatnosti skupljenog materijala o žrtvi pokušao izvući dosjetkom o tome da zapravo radi film o vlastitoj generaciji. I u najnovijem uratku autora očito muči oskudnost kvalitetnog materijala o protagonistu, ovaj put političkom aktivistu Marku Franciškoviću kojeg je hrvatsko pravosuđe proglasilo ‘neubrojivim’, odnosno psihički poremećenim. Nakon interesantno bizarnih neslužbenih HRT-ovih snimki Franciškovićeva televizijskog nastupa, slijedi najbolji dio filma – izvadci sa suđenja protagonistu iz kojih je jasna niska razina hrvatskog sudstva ili barem konkretnog neimenovanog suca koji patronizirajuće tretira okrivljenika, te ga na temelju mišljenja neuvjerljive psihijatrijske vještakinje proglašava psihički nenormalnim, de facto zbog njegovih političkih uvjerenja. Hrvatsko pravosuđe kao izašlo iz Orwella jaka je potka, međutim nakon nje Dević kao da ne zna što dalje. Snima Franciškovića u obiteljskom okruženju po povratku s psihijatrijskog liječenja, dojam je tek toliko da bi nečim popunio odabranu tročinsku strukturu, da bi onda film finiširao scenom neuspjelog paljenja automobila koja valjda treba funkcionirati kao svojevrsna globalna metafora protagonistova mentalnog i egzistencijalnog stanja (koje ostaje nejasno), ali moguće i hrvatskog društva s njegovim institucijama. No umjesto da posluži kao efektna poanta, taj kraj odaje ‘U ime Republike Hrvatske’ kao neuspjelu improvizaciju koja ima svoje dobre trenutke, ali kao cjelina ne funkcionira.
Na kraju, treba istaknuti i crnogorski prinos regionalnoj konkurenciji, ‘Separation, Vivid Dreams’, (kratkometražni) redateljski debi Bojane Radulović. Autorica je prethodno producirala jedan kratki film Ivana Salatića i dugometražni debi Dane Komljena ‘Svi severni gradovi’, i utjecaj te dvojice najistaknutijih eksjugoslavenskih predstavnika slow movieja itekako je vidljiv u njezinu radu. Riječ je o svojevrsnom poetskom eseju na temu samorazotkrivanja, doma, jugoslavenskog nasljeđa, u kojem se kombiniraju dojmljive ambijentalne slike, poetizirani verbalni iskazi i bizarni prizori (‘protagonistica’ cijelo vrijeme nosi maketu kuće na glavi), da bi se dobio dojam jedne složene svijesti natopljene promišljanjem i osjećanjem. Već samom činjenicom da je riječ o jedinom eksperimentalnom filmu u regionalnoj konkurenciji, ‘Separation, Vivid Dreams’ zaslužuje simpatiju, ali i mimo toga radi se o ostvarenju koje zaslužuje pažnju.
