Dva i pol desetljeća nakon sklapanja mirovnog sporazuma u Daytonu mnogi će istaknuti da je sporazum zaslužan za prekid rata. Međutim, s ovakvim predstavnicima građana na vlasti, gotovo istima još od prvih parlamentarnih izbora, teško da će se ikada dosegnuti nešto bolje od toga. Bez obzira na probleme bosanskog društva, kao što su nizak standard, konstantne nacionalističke pretnje, nezaposlenost ili odlazak mladih, ti političari tek ponekad malo odstupe, ali samo da bi se vratili odlučniji da nikad više ne prepuste poluge moći i uticaja. Mnogi zato sistem u Bosni i Hercegovini nazivaju luđačkom košuljom ili perpetuum mobile.
Sličnog je mišljenja i Senada Šelo Šabić sa zagrebačkog Instituta za razvoj i međunarodne odnose. "Iluzorno je trošiti energiju očekujući da će sadašnje strukture biti spremne svojevoljno predati vlast, da dopuste veću transparentnost, da postanu odgovorniji", istaknula je na online konferenciji Foruma ZFD i Centra za studije mira Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Beogradu.
Novinarka Nidžara Ahmetašević napominje za Novosti da se svaka dejtonska godina razlikuje "po stepenu mizerije".
- Sada je gore nego prošle. Naravno, tome doprinosi i pandemija, ali je razlog prije svega u korumpiranim vlastima i nefunkcionalnom sistemu. Nemoguće je pokrenuti ponovo razgovore o promjeni Ustava, sve dok su ovi ljudi na vlasti i imaju moć da odlučuju. Oni će sve uraditi da blokiraju proces. Ako to i ne urade, ko želi živjeti u zemlji čiji će ustav pisati ovi ljudi? Ne smijemo zaboraviti da je naš Ustav dio Mirovnog sporazuma i kao takav zahtijeva puno više od blagih promjena. Zahtijeva da izađemo iz okova tog suludog sporazuma i krenemo dalje. Sa ljudima koji su sada oko nas, teško - zaključuje ona.
U stvarnosti se dešava suprotno, na što je na konferenciji ukazao i Ivo Komšić, profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i bivši član Predsjedništva BiH, ujedno i sudionik mirovnih pregovora 1995. u Daytonu. On ističe da po Ustavu BiH može preuzimati dodatne nadležnosti od entiteta.
"Proces je u tom smjeru krenuo, a onda je naglo sve zaustavljeno. U Republici Srpskoj se danas govori da se treba vratiti izvornom Daytonu. Ustav pruža mogućnost da se može usavršavati, a to domaći političari trebaju iznijeti na plećima, uz pomoć međunarodne zajednice. Nije bez razloga ona stavila Ured visokog predstavnika (OHR) i samo on može kazati što jeste a što nije u skladu sa Daytonskim sporazumom. Niko od naših nema pravo na to, OHR je dobio mandat da bude jedini, istinski tumač Daytona. Date su mu te ovlasti koje se nažalost zadnjih godina ne koriste", istaknuo je Komšić.
To prije svega koriste srpska i hrvatska strana, bilo unutar BiH, bilo kao prvi susjedi koji nikad nisu odustali od uplitanja u odnose u BiH. Ali problem je postojao od samog početka – sve su strane imale različite percepcije istog sporazuma.
"Dodatni problem je što različite percepcije imaju i naši susjedi. Oni su se obavezali da priznaju subjektivitet i suverenitet, obje države su priznale BiH kao takvu. Ali njihova percepcija je odstupila od ovoga na šta su se obavezali. Imam dojam da se oni takmiče ko će biti više umiješan u naše unutarnje stvari. Dolaze iz Beograda u RS kao da je to njihova gubernija, a iz Hrvatske se dolazi u Hercegovinu, ne poštuju državni protokol, premijer dolazi u Mostar kao da je to njegov grad. Nikome se ne javlja. Oni ne posjećuju Sarajevo, ne priznaju Sarajevo kao glavni grad", nastavio je Komšić. Ukratko, u stvarnosti je rat nastavljen drugim sredstvima – a tu mu pomaže i sam sporazum.
Bez obzira na besmislene strasti koje su pratile izbore u SAD-u, pri čemu su hrvatska i srpska strana mahom navijale za Donalda Trumpa, a bošnjačka je čak i mimohodila Sarajevom u noći kad je postalo jasno da će novi predsjednik SAD-a biti Joe Biden, Evropa je ta koja, barem formalno, ima veći uticaj i to baš preko svog Visokog predstavnika. Trenutno tu funkciju obnaša Valentin Inzko. Kako na njega i na tu funkciju gledaju čelnici HDZ-a i SNSD-a Dragan Čović i Milorad Dodik imali smo prilike vidjeti na njihovom obraćanju na posebnoj, neformalnoj sjednici Vijeća sigurnosti UN-a.
"Inzko se bez dozvole upetljao kao i prethodni visoki predstavnici u interpretacije Daytona. Paddy Ashdown je bio kriminalac koji je trebao uništiti Dayton i kreirati BiH i to su nastavili raditi i njegovi nasljednici uključujući Inzka. Bez ikakve dozvole tu je formirano Vijeće za implementaciju mira, visoki predstavnik trebao pratiti i čuvati Dayton, a ne nametati odluke. Visoki predstavnik nikada nije podnio izvještaj o radu Republici Srpskoj. Srbija, Hrvatska, Republika Srpska, dio Federacije, dvije trećine državnog nivoa žele da visoki predstavnik ode, bio bi osramoćen da sam u poziciji visokog predstavnika", rekao je tom prilikom Dodik.
Već neko vrijeme Dodik govori o potrebi da se ta funkcija ukine. Ahmetašević smatra kako međunarodna zajednica nikada nije imala namjeru da se povuče, nego je nastojala naći drugi način rada – i kroz obećanje članstva u Evropskoj uniji.
- To je lijepa iluzija kojom se svi vole igrati, domaći i strani akteri. U međuvremenu, sve više ljudi iz BiH dobija boravišne dozvole u EU-u pa će polako i preseliti zemlju tamo. Da su imali ozbiljne namjere da pomognu, ljudi ne bi odlazili nego bi bilo urađeno sve što se može da se ojačaju postojeće institucije. No to nikada niko nije ni pokušao istinski. Sve je na aparatima, lažno i smiješno. Visoki predstavnik? Ne znam koja mu je uloga. Nisam sigurna da i on zna - kaže Nidžara Ahmetašević rezignirano.
Šelo Šabić ističe da kapacitet za promjenu mora doći iznutra.
"Očekivati reforme od sadašnjih elita je iluzija. Rezultati lokalnih izbora pokazuju da ima kapaciteta da se mijenja politika. I do sada je bilo promjene na lokalnim razinama, ali nismo uspjeli dobiti zamah koji bi se reflektirao na cijelu zemlju. Potrebna je neka vrsta građanske akcije, mobilizacije kao proces emancipacije, edukacije, osvještavanja zajedništva u jednoj maloj zemlji", rekla je na spomenutoj konferenciji. Ahmetašević dijeli optimizam, ali samo donekle.
- Ta nada je baš zračak, mrva. Nažalost, oni koji su sada došli na vlast u priličnom broju općina nisu političari koji će zaista donijeti promjene. Bojim se da čak neće ni otvoriti vrata za stvarne promjene jer ovo što su do sada pokazali ne budi nadu. No ima pojedinaca koji su, nadajmo se, bolji od većine. Ipak se moramo nadati, jer inače naprosto možemo prestati živjeti - zaključuje ona.
