Od petka do ponedjeljka objavljivat ćemo izjave nekadašnjih urednika, novinarki i novinara s kojima je Marinko Čulić dijelio redakcije, borce za ljudska prava, kao i one političara i odvjetnika. Komemoracija za Marinka Čulića održat će se u ponedjeljak, u 18 sati, u Novinarskom domu u Zagrebu.
Stjepan Mesić: Kritike bez uvreda
Jako sam volio pročitati ono što Čulić piše. Bio je izvrstan komentator i ono što je najvažnije – vladao je materijom. Kod njega nije bilo zablude. Lagano je pisao i pisao je istinu, i zalagao se za istinu. Jer kad bi on napisao tekst, nije ostajala dilema da li je nešto crno ili bijelo. Ne znam nijedan njegov tekst koji je kasnije bio demantiran. Uvijek je davao pravu dimenziju, prave odgovore. Nikome nije podilazio, argumentirano se borio za istinu, na pravo za iznošenje istine i to mu svi, pa i njegovi protivnici, moraju priznati. Uvijek je bio kritičan prema pojavama koje su se događale u Hrvatskoj i koje s demokracijom nisu imali nikakve veze. Čulić u svojim tekstovima nije uvijek pisao hvalospjeve o meni. Upućivao je kritike bez uvreda, podmetanja, niskih udaraca. Uvažavao sam to kad bi me se na kulturan, demokratičan način prozvalo. Izanalizirao bih i uvidio da je Čulić bio u pravu. Svatko griješi, griješio sam i ja, i pazio bih da mi se ta omaška više ne dogodi. Mislim da dijelim mišljenje mnogih: Novosti, ali i cijela novinarska scena ostat će prikraćeni za jedan čist, jasan novinarski stav kao što je bio Čulićev, ostat će bez izuzetnog čovjeka i novinara.
Mirko Galić: Živio je za novinarstvo
Najprije bih htio podijeliti tugu s kolegama i prijateljima zato što je otišao jedan od najboljih među nama. Imao sam sreću raditi s Marinkom kad su ga neki počeli osporavati kao novinara, jer se nikome i nikada nije dao. Slijedio je svoja uvjerenja i koristio znanja i u Danasu i kasnije, koliko sam mogao pratiti. Bio je u tome neustrašiv. Na početku karijere, kad smo se našli na projektu političkoga tjednika, pisao je kako misli i mislio kako je pisao. Ne možemo više ništa učiniti za njega, osim da ne zaboravimo što je učinio za našu profesiju. Toliko je obogatio novinarstvo da možemo – smijem li govoriti u množini – reći da s njegovim odlaskom nećemo izgubiti ono što nam je dao u izobilju i što ga nadživljuje. Ne znam od čega je Marinko umro, ali znam da je živio za novinarstvo kao rijetko tko iz svoje, i moje, generacije. Bio sam mu i prijatelj i glavni urednik; pamtit ću ga samo po dobrome, i kao čovjeka, i kao novinara.
Jasmina Kuzmanović: Muškarac novog doba
Marinko je bio izuzetno pametan i inteligentan čovjek. U Danasu je pisao vrlo važne i čitane tekstove. Uz to bio je, ako mogu tako reći, muškarac novog doba. Pažljivo se odnosio i prema kolegicama i prema kolegama, jako daleko od onog starog tipa novinara koji su se pojavljivali, primjerice, u filmovima Franka Capre. Sjećam se kad smo zajedno putovali u Ljubljanu nakon što je Slovenija proglasila nezavisnost, a JNA poslala tenkove. On je radio političku, a ja medijsku priču. Bili smo zajedno sa 700 stranih novinara. Prijetio je rat, ali on je staloženo odradio vrhunski posao. Bio je uistinu sjajan čovjek. Kasnije smo se politički razišli. On je smatrao da je kapitalizam veliko zlo, a moje razmišljanje nije išlo u tom pravcu, što nije utjecalo na naš odnos. Marinko je bio konzekventan čovjek.
Stanko Cerović: Istinski dobar čovjek
Baš me pogodila vijest o Marinku. Ne toliko vijest o smrti, jer mi smo ista generacija i spadamo u ljude koje smrt ne može da iznenadi, nego onaj dodatak o dugoj i teškoj bolesti. Stalno pokušavam sebe da uvjerim da nije mnogo patio, ali znam da jeste i to boli. Nije bio samo dobar novinar u teškim vremenima, nego je bio častan i dobar čovjek, neko ko od prvog susreta ostavlja utisak da čovjek može na njega da se osloni u svim okolnostima. Ovo mogu da zvuče kao frazetine koje se povodom smrti o svakome izgovaraju, ali ja ne pretjerujem, niti bi Marinko zasluživao pretjerivanje. Šta nestaje, a šta ostaje? Radili smo skupa u dramama i ratovima, ali to je izblijedjelo, postalo glupo i površno. Međutim, pojačalo se sjećanje na istinski dobrog čovjeka. Kao da je ludilo istorije bilo samo izgovor da ispliva taj dobar Marinkov karakter, sad mi se čini da je to jedino stvarno i važno u životu. Nije malo kad čovjek ostavi ovakav trag.
Boris Rašeta: Pisao je radi ideje Dobra
Marinka sam doživljavao kao starijeg brata, skoro kao oca. Bio mi je autoritet kao novinar, kao pisac, i kao čovjek. Radio sam s njim skoro 30 godina – Bože, kako vrijeme prolazi! – i nikada, baš nikada, nisam imao s njim nijedan nesporazum, svađu, prepirku. U govoru, u pismu, u životu, u ponašanju, bio je otmjen čovjek, gospodin, hrabar i nesklon sektašenju bilo koje vrste. Razum je kod njega uvijek potiskivao sve "izme" – nacionalizam, socijalizam, partikularizam, regionalizam, bilo što, ne pada mi više "izama" na pamet. Imao je divnu rečenicu, jednu od onih koje osvajaju nenametljivom ljepotom, iza koje stoji veliko znanje i čvrst stav. Iz njega je, da se poslužim rečenicom antičkog mudraca, progovarao Logos sam. Marinko je u biti bio orijentir, kao neka visoka točka na horizontu, koju gledate da biste shvatili gdje se nalazite – gore, dolje, sjeverno, južno... Nije bio larpurlartist, čovjek koji piše tekst radi ljepote – iako su njegovi tekstovi uvijek, ali uvijek bili dojmljivi i mislim da sam svaki pročitao do kraja – već radi ideje Dobra. Sjećam ga se iz Danasa, s konca osamdesetih – Danas je tada bio mainstream, Marinko je potom prešao u Feral, pa u Novi list pa Novosti; kako se iz središta selio prema rubovima, tako je i Središte postajalo slabije, korumpiranije, beznadnije. Uvijek sam čitao njegove tekstove. Žao mi je što moram pisati oproštaj od njega, s Marinkom će, na neki način, otići veliki komad svijeta u kojem sam odrastao, u kojem sam formatiran, koji sam volio i čiji nestanak, baš kao i njegov, nikada neću prežaliti; znajući da sam ipak, poznavajući ih, imao privilegiju koju – možda je to samo zabluda koja se ponavlja iz naraštaja u naraštaj? – generacije koje dolaze neće imati.
Drugi dio izjava o Marinku Čuliću pročitajte na ovom linku.
