Umro je naš kolumnist i kolega, Marinko Čulić. Kao politički analitičar, u svom poslu u isto je vrijeme bio i prvi i zadnji. Zadnji po tome što bi neki politički događaj ili fenomen znao komentirati kao posljednji u nizu novinara i komentatora koji su o tome pisali, prvi po tome što bi i u tim okolnostima njegove analize često bile najpronicavije i sadržavale uvide koji bi drugima promaknuli.
Svoju "Aritmetiku politike" Marinko je za Novosti bez prekida pisao od 2009. godine, prije nego što su se ove novine pojavile na kioscima, a naslov kolumne preuzeo je iz ugašenog "Ferala". Politiku je kao komentator nastavio pratiti i nakon odlaska u mirovinu 2021. godine. Zbog bolesti, posljednjih mjeseci kolumne je pisao tako da bi ih diktirao svojoj supruzi Nevenki Valjak Čulić. Zadnju kolumnu Marinko je za nas napisao krajem listopada 2022. godine, za 1192. broj Novosti, u povodu neuspjeha referenduma u Puli, a nosila je naslov "Suicid opozicije". Suicid zato što se opozicija, kako je napisao, "nije u stanju suglasiti ni oko betonizacije jadranske obale. Ali najgore tek slijedi. Opozicija nije trznula ni na spomenuto odustajanje od neoliberalizma, mada bi to trebala biti njena matična tema. Utoliko prije što je Hrvatska u evropskom vrhu po prekarnom radu koji je došao s neoliberalnim kapitalizmom, a najbolje ga je opisati kao masovno bacanje na ulicu radnika i drugih zaposlenika da bi ih se zatim vraćalo na posao pod lošijim, ponižavajućim uvjetima".
Zašto ovo spominjemo? Marinko Čulić ponajprije je poznat kao oštar kritičar politike Franje Tuđmana i njegovih epigona, kao kritičar nacionalističkih politika u regiji, kao kritičar nemoći opozicije i kao kritičar nikad zamrle ustašonostalgije u Hrvatskoj. No manje je poznata jedna druga nit koja se provlači kroz velik broj njegovih kolumni – nit zalaganja za socijalnu pravdu i društvo koje se ne bi temeljilo na nejednakostima. Zadatak je opozicije, naglašavao je Marinko, i bilo koje progresivne politike, da u tom pravcu proizvodi nove ideje, jer jedino to opravdava smisao njihovog postojanja.
Ne čudi stoga da je početkom ožujka 2014. godine Marinko Čulić bio među malobrojnim novinarima i novinarkama iz Hrvatske koji su sa zanimanjem došli popratiti osnivački kongres Inicijative za demokratski socijalizam u Ljubljani. Nakon toga napisao je kolumnu pod naslovom "Povratak socijalizma", a u njoj sljedeće: "Socijalizam se vraća u bivšu Jugoslaviju. Ne, naravno, s izgledima da već sutra ponovno dođe na vlast, i ne na prostoru cijele upokojene države. Ne, ukratko, na velika vrata, nego na nešto više nalik sporednom, dvorišnom ulazu. Ali način na koji se to ovih dana dogodilo u Ljubljani izrazito je inspirativan... Povratak socijalizma? Da, to je moguće, štoviše, jedino je moguće ako se osnuju stranke i pokreti ovakvog profila kao IDS, što je jedinstvena pouka svih dosadašnjih uličnih protesta u regiji. (...) Jedino tako može se preoteti i socijalistička zastava raznim 'socijalističkim' i 'socijaldemokratskim' partijama u regiji, koje su pod njom – ne znaš što je gore – vodili međunacionalne ratove, pa čak i međuklasne ratove u korist krupnog kapitala. Za početak više nego dovoljno, zar ne?"
Među njegovim tematskim preokupacijama bili su i demontaža socijalne države i periferni kapitalizam u zemljama bivše Jugoslavije i, posebno, hrvatsko-srpski odnosi. Iako kritičan prema dominantnim politikama, arheološkom preciznošću je pronalazio, kako je sam jednom prilikom napisao, "ruševne ostatke temelja za obnovu dobrih odnosa", prije svega Hrvatske i Srbije. Zato je prije nepunih mjesec dana i dobio SNV-ovu nagradu "Svetozar Pribićević" za unapređenje hrvatsko-srpskih odnosa, dok je lani primio nagradu "Otokar Keršovani" Hrvatskog novinarskog društva za životno djelo.
Marinko Čulić, jedan od najboljih političkih analitičara najprije u SFRJ, a onda na prostorima bivše Jugoslavije, bio je među rijetkim novinarima koji u periodu tzv. tranzicije nisu švercali vlastite živote i uvjerenja. I kao kolumnist i kao kolega, svima će nam nedostajati.
