Možemo! ne želi sa SDP-om, osim "točkasto"; SDP ne želi sa Socijaldemokratima, koji pak žele sa svima od centra ulijevo, no ne žele stati iza SDP-ovog predsjednika Peđe Grbina kao premijerskog kandidata; liberalni Fokus ne želi s Radničkom frontom, a isto vrijedi i u obrnutom smjeru; Stranka s imenom i prezimenom, to jest Dalija Orešković, teško da može s Centrom Ivice Puljka; Možemo! ne želi s Radničkom frontom i Socijaldemokratima; dio SDP-a ne želi s Centrom... Tako otprilike stoje stvari s lijevo-liberalnom opozicijom, a iz toga proizlazi da je najrealnije da će stranke što čine rečeni komad političkog spektra izići na parlamentarne izbore u dva ili tri bloka.
Naravno, ako izbori budu u rujnu, o čemu se sve više spekulira, moguć je i drukčiji raspored, ali ne bitno drukčiji. Prvu grupaciju predvodit će SDP, a u njoj će se naći GLAS Anke Mrak Taritaš, možda Centar, možda Dalija Orešković, ali njoj je, rekosmo, problem ići s Centrom, vrlo vjerojatno nezavisni Bojan Glavašević, vjerojatno Radnička fronta Katarine Peović, možda HSS Kreše Beljaka, no HSS je već sklopio predizbornu koaliciju sa Socijaldemokratima, koje Grbin, kao što znamo, ne želi za partnere.
Na čelu drugog bloka bit će platforma Možemo!, ali zasad je teško naslutiti tko će im biti partneri: možda će to biti Dalija Orešković, ako se ne uspije dogovoriti sa SDP-om, možda još poneki istaknuti pojedinac i predstavnik pojedinih građanskih inicijativa i aktivističkih organizacija. Treći blok nema izrazitu stranku-predvodnicu, a u njemu su IDS, Fokus, Reformisti i PGS: svaka od ovih stranaka vezana je uz određenu regiju, odnosno uz jednu ili najviše dvije izborne jedinice.
Može li se dogoditi da se ova treća – liberalna – skupina priključi jednoj od dvije prije spomenute grupacije? Iz perspektive tih stranaka, to bi bio mudar potez, ali ni SDP ni Možemo! ne bi pogriješili kad bi u svoje blokove privukli te stranke. To se naročito odnosi na Možemo!, koji zasad nema ozbiljnih koalicijskih partnera i kojemu bi nabrojane liberalne opcije mogle pomoći da u nekoj mjeri ostvari svoju zamisao o "točkastoj" koaliciji, jer dosta je izvjesno da je Tomislavu Tomaševiću i Sandri Benčić propao plan o takvoj vrsti koalicije sa SDP-om.
"Možemo! u nekim izbornim jedinicama traži tzv. točkastu koaliciju. Ako koalicija sa SDP-om kao takva odvraća njihove birače, kako to da ih onda ne odvraća u svim jedinicama?" upitao je Berto Šalaj, profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, u prošlom broju Novosti. Možemo!, zapravo, u organizacijskom smislu ne postoji ili postoji tek u tragovima u barem pet izbornih jedinica, to jest u pola Hrvatske, pa su u tim jedinicama voljni za stvaranje zajedničke liste sa SDP-om i u tim jedinicama njihovi potencijalni birači neće apstinirati zbog takvog saveza, dok bi stvari trebale biti obrnute u onoj polovini izbornih jedinica u kojima Možemo! ima razloga računati na relativno pristojan rezultat mimo koalicije sa SDP-om.
Takav pristup, naravno, nije politički logičan i održiv, a pritom je argumentacija veoma tanka: vodstvo platforme Možemo! tvrdi da će izlaznost lijevih birača biti znatno veća ako SDP i Možemo! nastupe odvojeno i da će to biti dovoljno da se poništi efekt izbornog sustava, koji obilato nagrađuje najjaču listu u svakoj izbornoj jedinici.
Ako se dogodi izlazak ljevice i liberala na izbore u dvije a ne tri kolone, Socijaldemokratima Davorka Vidovića moglo bi se dogoditi da ostanu usamljeni i nesvrstani, ali ne svojom voljom. U takvom scenariju, Socijaldemokrati bi vjerojatno prestali biti parlamentarna stranka, što bi bio dosad nezabilježeno munjevit pad od drugog najbrojnijeg zastupničkog kluba u Saboru do totalnog iščeznuća iz parlamenta. Da li bi to bio gubitak za hrvatsku politiku? Nema argumenata koji govore u prilog potvrdnom odgovoru.
Među zastupnicima Socijaldemokrata, koji su nastali izbacivanjem i odlascima iz SDP-a, postoje dva ili tri politički talentirana čovjeka, ali to nije dovoljno da bi se stekla javna prepoznatljivost i da bi se steklo povjerenje birača. Socijaldemokrati su se izgubili u pokušaju da budu na jednakoj kritičkoj distanci prema HDZ-ovoj vlasti i prema lijevoj opoziciji, što ih je ostavilo u prostoru općenitog i ispraznog zalaganja za humanističke vrijednosti, mir i dobro. Nešto žešća retorika protiv HDZ-a i apeli da stranke lijeve i liberalne opozicije zajednički nastupe na izborima došli su kao posljedica suočenja s realnošću, koja je takva da ne ulijeva nadu u opstanak Socijaldemokrata u slučaju samostalnog izlaska pred glasače. HSS im, ako se Beljak u međuvremenu ne prikloni SDP-u, neće biti dovoljan za spas.
