Jednom gotovo davno, koju godinu prije mog rođenja, Italo Calvino napisao je nepoderivu knjigu "Nevidljivi gradovi" – i danas je lament o gradu, kao i pohvalu, najljepše i najtočnije započeti njegovim citatom: "Grad je kombinacija mnogih stvari: sjećanja, želja, jezičnih znakova; to je i mjesto razmjene, kao što nam govori svaki udžbenik iz ekonomske historije, samo što ta razmjena nije samo trgovina robom već uključuje i riječi, želje i sjećanja. Moja knjiga počinje i završava se slikama sretnih gradova, koji se neprekidno oblikuju i potom blijede, usred onih nesretnih."
Calvinovi su gradovi nestvarni, a istiniti, što najčešće nisu vidljivi gradovi koje poznajem, a koji su obično zapali u neku laž, lasku ili privid o samima sebi. Dirnuti u državne i nacionalne svetinje, kad god je prilika zgodna, u opisu je posla svakog javnog intelektualca, i dobro je da je tako ako živimo u pokvarenoj, ciničnoj, bezosjećajnoj i neuređenoj zemlji. Ali ako pokušaš taknuti u neku iluziju o gradu, koji je dio te iste zemlje, u lokalpatriotske zablude i umišljenosti, pravednom bijesu uvrijeđenih lokalpatriota pobjeć nećeš. I što je dublja provincija, lokalpatriotizam je raskošniji.
Imam teoriju da bi iz gradova trebalo bježati čim nas se počnu pretjerano ticati i ostaviti ih samonametnutim svjetovnim svecima zaštitnicima i ekipi iz kvarta, da ih samozaljubljeno adoriraju i svojataju, kroz suvenire i folklor, operete, razglednice, navijačke grafite… Kad svoj grad već toliko vole, valjda će znati i brinuti o njemu – ovo stvarno mislim, pomalo s osjećajem poraza, bez velike ironije. Svaki grad je povremeno odvratno, a povremeno predivno mjesto, pitanje je koliko smo sretni u njemu. Ako mjesto na kojem jesi nije tvoj sretni grad, možda je vrijeme da digneš sidro. Katkad je teško priznati da naša rodna mjesta obično nisu naše Itake, niti nešto čemu bi se čovjek kad ode poželio zaozbiljno vratiti – osim kao posjetitelj, nekoliko puta godišnje. Rodno mjesto nam ne dopušta da se uistinu rodimo, kao neki slobodniji ljudi, van domašaja vlastitog sela.
Naposljetku, kada te pitaju zašto si otišla iz nekog naoko krasnog sunčanog grada uz more, u neki tmurniji, užurban, ne želeći ih zbunjivati, objasnit ćeš da si otišla/došla trbuhom za kruhom, nećeš valjda reći da si pobjegla za svojom zvijezdom ili da ne umreš od dosade. Neljubav je razlog da bježiš glavom bez obzira dok još osjećaš vlastiti puls. Uzalud sva mora i sunca u gradovima, ako su u njima mozgovi vreli, a srca ravnodušna. Naši su nas gradovi, svi odreda muški, najčešće i muških imena, naučili obmani i samobmani da bismo opstale. Neki to zovu socijalizacija. U gradovima besmislenih odnosa, s mentalitetom patrijahalne palanke, socijalizacija je precijenjena stvar.
Calvinov zamišljeni svevremeni Marko Polo želio je otkriti skrivene razloge koji ljude vuku da žive u većim, za život nepodnošljivim gradovima, razloge privlačnosti neovisne o bilo kojoj krizi. I već neko vrijeme mislim da sam taj razlog našla: ljudi biraju san u srcima tih teških gradova. To je isti san koji i oni nose u svojim srcima – san o sretnom gradu i boljem životu.
U velike gradove dolaze dotepenci, apatridi, migranti i emigranti, provincijalci, izbjeglice i bezdomnici, i dovlače svoje snove i svoje nade. Svaka živa duša traži svoj sretni grad usred onih nesretnih ili, još češće, sretan grad usred, unutar nesretnog.
Iz Dalmacije sam došla u Zagreb kad je ono što sam držala svojim svijetom, ne onako idiličnim i ljupkim svijetom kakav se nudi u brošurama, ali meni bliskim, postalo kulisa. A kako ni ranije, više tuđom nego svojom voljom, nisam nastupala u lokalnim igrokazima, izbor je bio tim lakši. Došla sam u četrdesetima, potvrđujući onu Pasolinijevu da je četrdeset godina doba kada je čovjek "najzaluđeniji", kada najviše vjeruje u takozvane vrijednosti svijeta, kada ozbiljnije shvaća činjenicu da mora učestvovati u njima, da ih mora prisvojiti. U poređenju s četrdesetogodišnjakom, kaže, dvadesetogodišnjak je pravo realističko čudovište.
Došla sam ipak s realnom mišlju da će gradovi koji neće degradirati u turističke destinacije zadržati narav doma, a u većim je gradovima to lakše (mada nije pravilo). Zagreb je kao i svaki grad s parkovima i perivojima, šetalištima i promenadama, gradskim trgom i glavnom ulicom, upravnim i komunalnim funkcijama, policijom, domovima zdravlja, poštom, vatrogasnim društvom, osiguravajućim zavodima, školama i dječjim vrtićima, obrazovnim ustanovama općeg i posebnog karaktera, medijima, radijskim i televizijskim stanicama, novinskim kućama, vjerskim objektima, određenim brojem trgovina i dućana, sa robnim kućama i tržnim centrima, ugostiteljskim objektima, hotelima, prenoćištima, gradskim kafanama, gostionama, kafićima i diskotekama, industrijom, kazalištima, kinima i centrima kulture, kolodvorima i stanicama… i ljudima bivšim i sadašnjim koji su učinili da sve to što postoji bude baš zagrebačko. A što god to zagrebačko bilo, dočekalo me u gadno nedoba, ispruženih ruku i s dobrodošlicom od prvog dana.
Ne mogu lagati da sam na to navikla, jer sam to da ne postojim u svom prvom domu uzela zdravo za gotovo, kao nešto normalno – zato mi je sve ovo sa Zagrebom prilično neobično na dobar način. Negdje u trenutku izlaska ovog teksta, bit ću u Madridu, gdje su me odvele knjige, i neću moći preuzeti Nagradu grada Zagreba za književnost – ovom gradu nije smetalo to što tek nepune tri godine imam zagrebačku adresu i to me potaklo na ovaj besramno privatan, ali meni važan tekst. Dobila sam u životu neka druga priznanja, ali me nijedno nije više iznenadilo i dirnulo. Grad koji sam izabrala, izabrao je mene.
Naposljetku, dobila sam najzagrebačkiju nagradu za roman o Dalmaciji u kojem piše i to da je Hajduk pobijedio Dinamo 6:0, što se nije dogodilo, ali književnost je tu da popravlja svijet. Uz sve mane koje gradovi neizbježno imaju – uz recimo povijesnu činjenicu da je ovu istu nagradu nekad dobila i Dubravka Ugrešić koju će nedugo nakon toga taj isti grad (ili ipak ne sasvim isti?) natjerati da ode zauvijek, ili, uz recentnu činjenicu da ako se nagnem kroz prozor vidim bagere koji ruše secesijsku vilu da bi Opus Dei tamo napravio svoj centar, što izaziva vizije mračnije budućnosti – Zagreb se i dalje čini kao grad koji ima san u srcu, nadu da može biti sretan grad ili barem grad sretnih trenutaka. Iz moje perspektive, možda zato što je preko puta onih bagera Centar za mlade Ribnjak oko kojeg vlada neko berlinsko šarenilo rasa, klasa, rodova i vrsta, ili zato što kat ispod mene živi suseda Purgerica koja svaki dan ispod velike fotografije Zubina Mehte u hodniku ostavi mali poklon ili vedru poruku za moju djecu, ili eto zato što volim ovu zelenu ulicu niz koju klizi plavi tramvaj kao i mnoge vinjete Medveščaka, Trešnjevke, Dubrave, Jaruna, Zapruđa… iako u njih ne stane more.
Drago mi je što sam svoje kufere spustila u gradu u kojem ne moram poznavati osobu da bi mi neku nagradu dodijelila, to bi valjda i trebala biti neka metropolitanska odlika. Pa ako se po jutru dan poznaje, Zagreb i ja dobro ćemo se slagati, naravno ako sad kad je javno i službeno postao moj grad, bude uvažavao moju građansku dužnost da ga kritički obrađujem. Kažu da bolje kritike od samokritike nema. Ipak, dopustite da samo ovaj put svima vama koji ste mi otvorili ruke, kapije, poneka vrata i vratašca grada, svoju zahvalnost iskažem bogohulno, riječima: Ništa kontra Zagreba!
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
