Kakva su vam dosadašnja iskustva kao vijećniku iz redova srpske zajednice u Gradskoj skupštini Zagreba?
Iskustvo s dviju sjednica na kojima sam bio je pozitivno; aktivno sudjelujem u raspravama o svim bitnim temama, ne samo o onima važnima našoj zajednici. Što se tiče moje pozicije, ona je pomalo neobična: nisam ni u vladajućoj većini ni u opoziciji. Neobičan je i način na koji sam izabran, na dopunskim izborima za manjinske vijećnike. To mi daje mogućnost da o nekim temama slobodnije pričam i dajem im svoj glas, ali uglavnom glasam poput većine, s kojom se obično nije teško složiti. No postoje stvari za koje mi se čini da nisu najbolje riješene, pa je od koristi to da nisam obavezan nikome držati većinu, a nema ni zakulisnih dogovora. Stvar je vrlo transparentna: o važnim se stvarima izjašnjavam i glasam kako mislim da bi trebalo.
Kako kao Zagrepčanin i pripadnik srpske zajednice gledate na poteze gradskih vlasti? Imate li razumijevanje za njih s obzirom na to da su naslijedili veliki financijski manjak, no i višak zaposlenih po gradskim uredima, Holdingu i drugim poduzećima?
Kao prvo, trebalo bi pohvaliti pojavljivanje gradonačelnika Tomaševića na komemoraciji obitelji Zec, što ne bi trebalo gledati kao nekakav ustupak ili uslugu nama nego kao obavezu koju vlast ima i prema Gradu i prema sebi. Nažalost, velika većina lokalnih uprava ne postupa na sličan način. Što se stanja u Holdingu ili proračunskih pitanja tiče, teško je za sada više govoriti o najavljenim otpuštanjima: nije jasno u čemu je točno riječ, konkretan plan nije u potpunosti objavljen, a mnoge su informacije konfuzne i kontradiktorne. Sa suđenja nekim bivšim članovima gradske uprave znamo da su neki zapošljavani na vrlo visokim i dobro plaćenim funkcijama i to nitko ne može ignorirati, no nitko ne može reći trebaju li ljudi koji su zbrinuti na upravnim pozicijama biti zadržani. Ali nejasne su najave koje se tiču radnika na ključnim poslovima. Pokušat ću dobiti puno jasnije informacije o tome što se događa, kakva je budućnost Holdinga, ali i ZET-a o kojem se također priča. Ako Holding upravlja gotovo svim gradskim servisima, onda je upravljanje tom tvrtkom zapravo upravljanje gradom, a tu otpuštanja, rezovi i reforme ne smiju biti banalne teme nego sastavni dijelovi detaljne političke rasprave. Mjera roditelj-odgojitelj bila je jako loša; nije bila ni populacijska ni demografska kako se običava reći, nego ideološka mjera koju je dobar dio ljudi koristio kao zamjenu za one socijalne. I njezini su kreatori otvoreno govorili da je mjera osmišljena kao poticaj većim, konzervativnijim obiteljima i radi smanjenja broja pobačaja; to je, dakle, bio pokušaj promjene obiteljske strukture iz ideološke perspektive. Uz to, mjera je bila izrazito besmislena u demografskom smislu i skupa, pa je legitimno da se od nje odustaje. Ali treba razdvojiti dvije stvari: s jedne strane da je mjera loša, a s druge da ju je puno ljudi koristilo kao zamjenu za socijalnu mjeru. Grad ima svako pravo tu mjeru ukinuti, no s njezinim ukidanjem preuzima obavezu da prati i zna što se događa, da postojećim korisnicima kompenzira gubitak prava te da razvija puno opširnije i intenzivnije socijalne mjere, kojima će se ukinuti potreba da ih se koristi kao zamjenu. Postoji opširan plan povećanja sredstava za proširenje vrtićkih kapaciteta, no ta je infrastruktura toliko zapuštena da je za zadovoljavanje korisničkih potreba nužan golem novac, pa će ta problematika neko vrijeme kaskati. No dobro je što se u to ide i što će se intenzivirati u narednim rebalansima i proračunima.
Kako komentirate budžetska sredstva Grada dodijeljena nacionalnim manjinama za 2022.?
Mogu reći da su manjinske institucije pregovarale s Gradom o potrebi da se ta sredstva smanjuju proporcionalno, kako ne bi bile zakinute u odnosu na sve druge uštede koje se provode. Te su institucije zadovoljne dogovorima kojima se na manjine ne ide đonom, pogotovo stoga što će od sljedeće godine postojati mogućnost da se pored sredstava koja se po zakonu moraju zadržati na razini koja omogućuje redovite aktivnosti manjinskih vijeća, oformi i specifični fond za njihove aktivnosti, koji će biti projektno financiran. U Gradu su načelno pristali na to, pa se novac iz tog fonda ne bi dijelio, nego bi se kroz natječaje povećavala transparentnost i poticali kvalitetni manjinski programi. Uz to, sve institucije koje trebaju kontrolirati tok novca moći će kvalitetnije pratiti potrošnju i provođenje programske aktivnosti.
Što mislite će u Zagrebu pokazati posljednje popisivanje stanovništva? Plašite li se da ćete biti prvi i zadnji vijećnik izabran s liste jedne manjinske stranke?
Ne znam što očekujem, ali se ne bojim previše. Mislim da će Zagreb biti među sredinama u kojima se neće dramatično smanjiti broj Srba, ponajprije stoga što je jedan od centara i ciljeva svakovrsnih migracija. Što se tiče izbora, bio bih zadovoljan da budem posljednji predstavnik manjina izabran na dopunskim izborima, jer to znači da druge stranke nemaju problem s tim da kandidiraju i na istaknuta mjesta stavljaju osobe srpske nacionalnosti, što se ovim izbornim zakonom i potiče. Nama bi kao zajednici trebalo biti u interesu da nas se ne tretira kao nepoželjne strance koje se koristi u negativnoj kampanji kao psovku, bitno nam je da budemo prihvaćeni kao ravnopravni sudionici političkog života grada.
U kojoj mjeri korona utječe na rad i aktivnosti Arhiva Srba u Hrvatskoj, u kojem ste zaposleni?
Unatoč tome što je većina zaposlenih u Arhivu preboljela Covid 19, epidemija nije zaustavila naše aktivnosti. Neka su javna događanja odgođena, ali je ono ključno, istraživački rad, nastavljeno i u otežanim uvjetima, što ilustrira i izlazak časopisa Tragovi. Kako je Arhiv javna institucija, interes nam je da nam dolaze mladi istraživači i da otvaraju teme koje se tiču naše zajednice i njezinih odnosa s većinom. Zadovoljan sam što je u najnovijem broju Tragova pojačan naglasak stavljen na devedesete godine i što je to učinjeno na kvalitetan način, jer se te teme u Hrvatskoj rijetko tako obrađuju. Očekujem da će i taj i svi sljedeći Tragovi pozitivno, kao i do sada, pridonositi ne samo istraživanjima povijesti naše zajednice nego domaćoj historiografiji i drugim društvenim znanostima uopće, kroz bavljenje temama o međunacionalnim odnosima u Hrvatskoj i drugim momentima važnima za povijest i kulturu ove zemlje, pogotovo s obzirom na njezine multikulturne aspekte.
