Od velikog potresa koji je bio prije više od godine kuća mi je sva raspucana i nakrivljena: statičari su nalijepili crvenu naljepnicu i zabranili mi ulazak u nju, no kad sam je htjela prijaviti za obnovu, rečeno mi je da kuća ne postoji, odnosno da živim na oranici a da država oranice ne obnavlja, kaže nam na početku razgovora 76-godišnja Marija Macut iz Brnjavca kraj Vrginmosta.
Nemila priča započinje još davne 1969., kada je naša sugovornica sa suprugom Stankom i djecom Mirjanom i Davorom odselila u Karlovac, nadajući se u tom gradu pronaći bolji posao i bolji život cijele porodice. Stanko je bio zidar, pa se zaposlio u tada poznatom poduzeću Tempo, od kojeg je dobio stan a nakon godina rada ostvario i mirovinu, tada već u samostalnoj Hrvatskoj.
Kako je s crkavicom od njegove penzije, tek malo višom od tisuću kuna, bilo nemoguće živjeti u gradu, supružnici su počeli razmišljati o povratku na Kordun, pogotovu kad su otkupili stan i prepustili ga djeci koja se nisu dala iz Karlovca, gdje i danas žive, a svakako i zbog toga što su još početkom 1980-ih započeli graditi kuću na oranici Marijine majke u brdovitom Brnjavcu.
Što se tiče kontejnera, i bolje da ga nemam: bojim se panično malog zatvorenog prostora, srce mi u njemu odmah snažno zalupa, kaže Marija
- Dolazili bismo u Brnjavac svako malo, započevši s kopanjem temelja i nabavkom građevinskog materijala. Općinske smo službenike upoznali s našim namjerama, no tu počinje problem: nismo imali novca za raznorazne dozvole, priključke i ostale daće koje su od nas tražili, pa je Stanko odlučio da ćemo, poput tolikih drugih u to doba, i mi graditi bez dozvole, nadajući se da ćemo objekt kad-tad na neki način legalizirati. Bilo nam je važno doći do vlastitog krova, no bili smo spremni platiti sve takse i pristojbe čim se naša financijska situacija iole poboljša. Nažalost, nisu došla gora nego bolja vremena, pa je kuća na maminoj njivi podignuta bez ijednog papira, a potres koji ju je dobrano oštetio samo je 'dokazao' da je ni u stvarnosti nema - objašnjava Marija Macut.
Unatoč nepostojanju papirologije i dokaza o vlasništvu, supruzi su o svom, nemalom, trošku uveli u kuću struju, vodu i telefon, redovito plaćajući režijske troškove sve do danas.
- Nije mi jasno kako je moguće da mi godinama naplaćuju struju, vodu, TV-pretplatu, grobnu naknadu za majku, muža i sve ostalo, a sada jednostavno vele da te kuće uopće nema? Ako je stvarno tako, što mi onda šalju tolike račune, bolje da kažu koliko troši jedna obična oranica - u krajnjem očaju pita naša sugovornica.
Stanko je umro prije petnaestak godina i od tada Marija samuje na brnjevačkoj 'oranici'. Doduše, djeca je posjećuju i pomažu koliko mogu, a i naslijeđena Stankova mirovina narasla je na 'nevjerojatnih' 1.600 kuna. Snalazi se Marija kako najbolje zna i umije, ali ništa ne sadi i ne sije te ne drži domaće životinje, čak ni kokoši – sve potamaniše divlje svinje, lisice i jastrebovi. Stalno su joj društvo tek kućni ljubimci; pas i mačka. Razumljivo, i dalje plaća račune koji nekim nerazumljivim čudom i dalje pristižu na adresu 'nepostojeće' kuće.
Iako pod ozbiljnim upozorenjem tzv. crvene naljepnice, radi hladnog i lošeg vremena razgovaramo u teško oštećenom objektu. Svako malo motrimo široke, opake pukotine posred zidova te u strahu pogledavajući kroz otškrinuta vrata je li kiša jenjala do mjere da napokon oboje izletimo u sigurnost, na dvorište.
- Poslije potresa došli su nekakvi ljudi, slikali sve izvana i iznutra, rekli da u kuću ne smijem, obećali kontejner i otišli, više od njih ni traga ni glasa. Što se tiče kontejnera, i bolje da ga nemam: panično se bojim malog zatvorenog prostora, srce mi u njemu odmah snažno zalupa. Prvih dana iza potresa dobila sam nešto hrane i odjeće, a onda su me, a prošlo je više od godine, svi zaboravili. Posjećuje me tek Predrag Mraović iz vrginmoške organizacije Suncokret, koji uvijek navraća s punom kesom - kaže žena koja je nedavno u Glini majčinu oranicu prepisala na sebe, nadajući se da bi tim administrativnim činom mogla potaknuti legalizaciju kuće, a tako i eventualnu obnovu koju si sama nikada neće moći priuštiti.
- Ma platila bih ja nešto, pomogla bi mi i djeca, ali ne mogu baš sve te nenormalne cifre legalizacije, kao da je kuća nasred dubrovačkog Straduna a ne u zabačenim kordunskim brdima i pustom selu Bogu iza nogu. Zovu mene moji da dođem živjeti kod njih u Karlovac i tako riješim sve probleme, ali neću: ovo je moja kuća koju sam sa Stankom podizala da u njoj provedemo starost, a i ovaj kraj u kojem sam rođena nekako mi je prirastao srcu – kaže nam Marija, koja se i s osobnim zdravstvenim tegobama te teretom godina nosi najbolje što može.
- Nisam vam ja dulje od petnaest godina bila kod doktora, nemam pošto a ni čime do njega ići: samo me s vremena na vrijeme zaboli zub, a onda i to prođe – protumači nam, pa se za kraj razgovora prisjeti predratnih godina.
- Nekada je ovdje bilo jako lijepo, ne samo zato što sam bila mlada nego i stoga što je bilo puno ljudi, puno radosti i čestitog života. Danas su ova sela opustjela i nigdje nikoga. Poslije Oluje samo su se starci vraćali umrijeti na djedovini, a mladi se nisu odlučivali na povratak jer nema prilika za posao, pa je sve nekako otužno i sve tužnije. Ali Kordun je čudo, barem po tome što se ovdje i za oranicu plaćaju režije – zaključila je s ironijom Marija Macut.
