U prvoj priči spisateljica Tanja Belobrajdić podigla je koncem 2016. godine tužbu protiv nakladnika tjednika Novosti zbog teksta Viktora Ivančića. U kolumni ‘Kolac balade’ Ivančić je komentirao činjenicu da je Belobrajdićevoj dodijeljena nagrada Društva hrvatskih književnika za roman ‘Crni kaput’. U romanu se opisuju mučenja hrvatskih zarobljenika u srpskim logorima, pa je Ivančić primijetio sličnost takvog sadržaja sa svjedočenjima zatočenika splitske Lore, koji su upravo Belobrajdić optužili da ih je početkom 1990-ih zlostavljala kao pripadnica 72. bojne vojne policije i bivša supruga Tomislava Duića, zapovjednika tog vojno-istražnog centra. Vjerno citirajući iskaz jedne od žrtava torture, Ivančić je ukazao na cinično naličje nagrađivanja takvog romana. Ključni sadržaj tužbe protiv Novosti odnosio se na činjenicu da je DORH 2016. godine potvrdio nevinost Belobrajdićeve, odbacivši kaznenu prijavu koja je bila podignuta 2009. godine.
Pravosudni slučaj u mnogim detaljima asocira na brojne druge epizode u kojima su mediji pisali o ratnim zločinima puno prije nego što bi pravosuđe poduzelo ikakve korake
U drugoj priči, tjednik Novosti izravno je u međuvremenu uzrokovao revidiranje postupka odbačaja kaznene prijave protiv Tanje Belobrajdić. Istražujući okolnosti otkrili smo brojne moguće propuste u dugogodišnjim izvidima nadležnog Županijskog državnog odvjetništva u Splitu. DORH je sredinom 2017. na revidiranje odluke potaknula činjenica da ŽDO nije ispitao niti jednog od 24 bivša logoraša koji su Belobrajdićevu optužili za mučenja u Lori. Prijavu su odbacili na temelju svjedočenja osumnjičene i njenih suboraca iz Lore.
Prva priča, ona o tužbi protiv Novosti, okončana je prvostupanjskom presudom prema kojoj su Novosti dužne platiti 35 tisuća kuna Tanji Belobrajdić. Sutkinja Općinskog građanskog suda u Zagrebu Dijana Mađerčić takav je pravorijek obrazložila povredom osobnosti Tanje Belobrajdić i narušavanjem presumpcije nevinosti. Nije pritom uzet u obzir argument obrane da je Ivančić zapravo citirao iskaz žrtve zlostavljanja u Lori i tome dodao ustavom zajamčeni vrijednosni sud; sutkinja je odbacila prijedlog da se saslušaju citirane žrtve, ističući da bi umjesto parnice protiv medija na taj način provodila kazneni postupak protiv Belobrajdić. Podsjetila je, naime, da je takva istraga u domeni DORH-a koji je odbacio kaznenu prijavu protiv Belobrajdić, i da trenutno radi dodatne izvide u istom slučaju. U priči o DORH-ovim izvidima iz presude sutkinje Mađerčić ništa se međutim nije desilo. Postupak je i dalje u tijeku, više od godinu dana nakon našeg prvog upita.
Ovaj medij je, ukratko, kažnjen zato što je citirao žrtve koje pravosudna tijela zadnjih deset godina odbijaju saslušati, smatrajući usput da je moralno besramno da osoba koju optužuju za premlaćivanje Srba u hrvatskom logoru dobiva nagrade za fikciju o torturama nad hrvatskim zarobljenicima u srpskim logorima.
Iako sadrži određene specifičnosti koje ćemo iznijeti u nastavku teksta, ovaj slučaj u mnogim detaljima asocira na brojne druge epizode u kojima su mediji pisali o ratnim zločinima puno prije nego što bi pravosuđe poduzelo ikakve korake. Bilo da je riječ o pojedincima poput Branimira Glavaša ili Tomislava Merčepa, upravo su novinari prvi u javnost donosili svjedočenja žrtava ratnih zločina. DORH je poslovično šutio, čekajući politički trenutak za reakciju – najčešće desetljeće do dva nakon prvih medijskih objava – a subjekti napisa bi kroz privatne parnice u međuvremenu izvlačili stotine tisuća kuna za nanesene duševne boli. Kršenje ‘presumpcije nevinosti’ pritom je predstavljalo ključni argument pravomoćnih presuda protiv medija, jer su osumnjičenici zbog namjerne pasivnosti države ostajali neokaljani pred licem pravde.
Umjesto saslušanja žrtava, dorh je odbačaj kaznene prijave temeljio na dva iskaza Tanje Belobrajdić i 16 njenih suboraca iz 72. bojne, koji su početkom devedesetih bili stacionirani u Splitu i Lori
U ovom slučaju, međutim, travestiju pratimo uživo, dok se odvija. Nakon što smo početkom prošle godine s DORH-ovom centralom podijelili rezultate naše analize postupka vođenog od ŽDO-a u Splitu, u lipnju 2017. odgovoreno nam je da pokreću revidiranje cjelokupnog odbačaja kaznene prijave. Kroz jednogodišnje razdoblje iz DORH-a su nam poslali četiri dopisa, ponavljajući da je postupak u tijeku i da ga vodi ŽDO Split, isto odvjetništvo koje je dovelo do prvog odbacivanja kaznene prijave. U zadnjem dopisu iz travnja još su dodali da zbog tajnosti postupka ne mogu odgovoriti na pitanja tko je točno zadužen za te izvide i koji se točno problematični aspekti revidiraju.
Otkad je 2009. godine Tonči Majić iz Dalmatinskog komiteta za ljudska prava podnio kaznenu prijavu protiv Tanje Belobrajdić, potonja je odgovorila nizom tužbi protiv medija koji su citirali iskaze žrtava iz tog dokumenta. Majić je u prijavi priložio kratka svjedočenja 24 bivša zarobljenika u Lori, koji su optuživali današnju spisateljicu, a tadašnju pripadnicu vojne policije za razne oblike psihofizičkih tortura. Umjesto saslušanja žrtava, DORH je odbačaj kaznene prijave temeljio na dva iskaza Tanje Belobrajdić i 16 njenih suboraca iz 72. bojne, koji su početkom devedesetih bili stacionirani u Splitu i Lori. Svi su redom negirali optužbe na njen račun, među njima i oni koji su uz Belobrajdić eksplicitno bili navedeni kao mučitelji u pojedinim iskazima bivših zatvorenika.
U nizu spornih detalja nameće se i dužina trajanja postupka. Iako zakonske odredbe predviđaju okončanje postupka u razdoblju od šest mjeseci, uz produženje roka u opravdanim okolnostima, ŽDO je odbacio kaznenu prijavu nakon deset puta dužeg roka od predviđenog. Odugovlačenje u postupcima i izuzimanje saslušanja svjedoka u nizu presuda Evropskog suda za ljudska prava korišteni su kao argument za rušenje presuda hrvatskih sudova zbog kršenja prava na učinkovitu istragu.
Uvid u cjelokupni spis pritom pokazuje da je prikupljanje dokaza i saslušanje svjedoka bilo završeno već do konca 2011. godine, što znači da je postupak bez gotovo ikakvih radnji čekao četiri godine do zaključenja. Zašto se toliko čekalo, jesu li ovim odugovlačenjem prekršeni Zakon o kaznenom postupku i Zakon o državnom odvjetništvu, pitanja su na koje nam u nadležnom Županijskom državnom odvjetništvu nisu odgovorili. Tijekom tog razdoblja Belobrajdić je argumentom o nezavršenoj istrazi gradila kontraofenzivu protiv svih koji su, citirajući iskaze žrtava, spominjali njeno ime u kontekstu događaja u Lori. Onda je 2016. ŽDO Split odbacio cijelu kaznenu prijavu u opisanom kontekstu, dajući Belobrajdić i njenim odvjetnicima za pravo da naredne tužbe protiv novinara i komentatora N1 televizije, H-Altera i Novosti temelje na parafiranoj nevinosti. Međutim, opet posredstvom novinara, ovaj put Novosti, DORH je sredinom prošle godine odlučio revidirati slučaj.
DORH-ova vrhuška pritom je od početka demantirala naše napise prema kojima smo kao još jedan sporni detalj naveli činjenicu da je kaznenu prijavu odbacila Rene Laura, županijska državna odvjetnica koja je sredinom dvijetisućitih zastupala obranu jednog od optuženih u slučaju Lora. Budući da Zakon o kaznenom postupku priječi različite uloge u istim postupcima, postavilo se pitanje mogućeg sukoba interesa. Iz DORH-a su nam odgovorili da je Laurin angažman bio sukladan zakonu, jer je bila odvjetnica u slučaju Lora 1, dok je kao državna odvjetnica odbacila kaznenu prijavu protiv Belobrajdić zbog zlostavljanja u slučaju Lora 2.
Nakon proučavanja sadržaja ovog postupka, docent na Katedri za kazneno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta Aleksandar Maršavelski kazao nam je prošle godine kako se u formalnom smislu doista radi o različitim predmetima, ali je u materijalnom smislu riječ o istom predmetu koji za ratne zločine tereti pripadnike istih vojnih jedinica, na istom mjestu i u istom vremenskom razdoblju. U prijevodu: Rene Lauru moralo se izuzeti iz postupanja oko kaznene prijave protiv Belobrajdić.
DORH je, međutim, ostao na prvom dopisu u kojem je sve čisto, baš kao i u činjenici da je postupak trajao šest godina. Tek su u jednom od tih dopisa iz lipnja 2017. naveli da ‘nisu točni’ naši navodi ‘da niti jedna od žrtava za koju se u kaznenoj prijavi navodi da su zlostavljana nije ispitana, budući je veći broj žrtava ispitan u drugim predmetima tog državnog odvjetništva i ti su iskazi i izjave korišteni prilikom donošenja predmetne odluke’.
U cjelokupnom spornom spisu, pa tako i u rješenju o odbačaju kaznene prijave, ni u jednom se dijelu ne spominje da je odluka donesena temeljem bilo kojih drugih predmeta. Dapače, takav navod u direktnoj je kontradikciji s izjavom županijskog državnog odvjetnika Michelea Squiccimarra, koji je slučaj dodijelio Rene Lauri. U izjavi za Novosti koncem 2016. rekao je da nisu saslušavali žrtve u ovom postupku jer su ‘već imali iskaze unutar kaznene prijave’.
Ukoliko je navod iz DORH-a ipak točan, to bi samo moglo značiti da je Rene Laura koristila iskaze koji su davani u postupcima u kojima je dvijetisućitih bila odvjetnica jednom od optuženih za zločine u Lori; samo u tim suđenjima neke od žrtava iz Majićeve kaznene prijave istupale su pred hrvatskim pravosuđem. To bi, drugim riječima, bila konkretna poveznica između dva postupka koja državno odvjetništvo od početka nastoji razdvojiti.
Dvije priče – jedna o sudskom gonjenju novinara zbog objave iskaza žrtava ratnih zločina, a druga o odbijanju države da pravično obrađuje njihove slučajeve – dio su istog obrasca koji zadnja dva desetljeća nerijetko okončava financijskim kažnjavanjem medija. Presumpcija nevinosti kao podloga za ušutkivanje medija koji rade ono što pravosuđe odbija činiti po službenoj dužnosti u pravilu se pritom nameće kao posljedica namjerne ili nenamjerne pasivnosti državnih institucija kada su u pitanju ‘naši’ zločini. Završit ćemo stoga ovu priču citatom iz presude Novostima, u kojem je sutkinji ‘razumljiv’ i stav svjedoka tužbe, inače desnog publicista Ante Guge, da je Ivančićev članak zapravo publiciran ‘jer se tužiteljica usudila objaviti roman o Domovinskom ratu’.
