Državno odvjetništvo Republike Hrvatske i dalje provjerava optužbe za ratne zločine protiv spisateljice Tanje Belobrajdić, koju je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nedavno odlikovala Redom hrvatskog trolista ‘za osobite zasluge za Republiku Hrvatsku stečene u ratu’. Ta nam je informacija potvrđena minuloga tjedna u sklopu dvogodišnje prepiske s državnim tužiteljstvom. U tome razdoblju Novosti su otkrile više propusta nadležnog Županijskog državnog odvjetništva u Splitu, uzrokujući novo otvaranje slučaja koji je bio zaključen 2016. godine oslobađanjem Tanje Belobrajdić od sumnji za mučenje zatvorenika u splitskom vojnom zatvoru Lora.

Novosti su otkrile više propusta nadležnog ždo-a u Splitu, uzrokujući novo otvaranje slučaja koji je 2016. godine bio zaključen oslobađanjem Tanje Belobrajdić od sumnji za mučenje zatvorenika

Prijava je odbačena u lipnju 2016., iako tijekom postupka nije ispitana nijedna od 24 osobe koje su ju teretile za zlostavljanje. Umjesto žrtava – kako pokazuje spis koji smo analizirali u cijelosti – Županijsko državno odvjetništvo u Splitu ispitalo je samo njene bivše suborce, koji su negirali da je Tanja Balobrajdić ikoga zlostavljala. Nakon što smo prije godinu i pol upozorili središnjicu DORH-a o načinu na koji je odbačena prijava, u lipnju 2017. nam je odgovoreno da su ‘zatražili izvješće o postupanju u tom predmetu od tog državnog odvjetništva kao i dodatno očitovanje nakon zaprimljenog izvješća’. ‘Na temelju tih izvješća zaključili smo da je potrebno provesti dodatne izvide, a nakon toga preispitati donesenu odluku’, istaknuli su iz DORH-a, potvrđujući naše napise o ŽDO Split koji je vodio postupak i odbacio prijavu.

Posljednji dopis od prije nekoliko dana pokazuje da je postupak i dalje ‘u fazi izvida’. To znači da nakon sedam godina rada na slučaju, novi izvidi traju godinu i pol. Iako je prema Zakonu o kaznenom postupku rok za izvide ograničen na šest mjeseci, županijska ispostava Državnog odvjetništva provjerava optužbe ukupno gotovo devet godina. Od same kaznene prijave prošlo je punih deset godina. Dok za sedmogodišnje trajanje postupka nema nikakvog suvislog opravdanja, aktualno prekoračenje od cijele jedne godine obrazloženo nam je u zadnjem dopisu institutom ‘međunarodne pravne pomoći’. Do zaključenja teksta nismo uspjeli doznati kakve se točno radnje kriju iza spomenute kovanice, ali je moguće da su hrvatske institucije u postupku prikupljanja dokaza i možebitnog saslušanja svjedoka/žrtava zlostavljanja koji žive u susjednim državama. Ukoliko je riječ o potonjem, bit će to prvi put da je od podnošenja kaznene prijave 2009. godine tužiteljstvo odlučilo razgovarati s ljudima koji Belobrajdić optužuju za mučenje u zarobljeništvu. Docent na Pravnom fakultetu u Zagrebu Aleksandar Maršavelski ističe da zatražena međunarodna pravna pomoć može dodatno usporiti provođenje izvida.

- Problem je da ta vrsta pomoći u predmetima ratnih zločina u regiji općenito loše funkcionira. Međutim, ako su određeni dokazi nedostupni, a kako bi se ispoštovali zakonski rokovi, valjalo je odlučiti o podizanju optužnice koja bi obuhvatila makar dio žrtava za koje postoji dovoljno dokaza - istaknuo je Maršavelski, kojeg smo upoznali s historijatom ovoga slučaja.

- Skandalozno je koliko Županijsko državno odvjetništvo u Splitu odugovlači s izvidima u ovom predmetu - rekao nam je.

Navedene činjenice – od neobjašnjivo dugog rada na izvidima, izuzimanja žrtava iz postupka pa do ponovnog pokretanja izvida – zanimljiv su kontekst za najnoviju društvenu promociju Belobrajdićeve. Kada su, odgovarajući na kritike dijela javnosti povodom kontroverznog odlikovanja, iz Ureda predsjednice RH konstatirali da nova nositeljica Trolista ‘nije evidentirana kao počinitelj kaznenih djela’ pa ne postoje zapreke za dodjelu odlikovanja, oni su doista bili u pravu. Ali odlikovana spisateljica još uvijek nije lišena svake sumnje u nečovječno postupanje prema najmanje 24 ratna zarobljenika. Razlog su propusti nadležnih pojedinaca u državnom odvjetništvu koji su provjeravali optužbe za ratne zločine.

Skandalozno je koliko Županijsko državno odvjetništvo u Splitu odugovlači s izvidima u ovom predmetu – kaže Aleksandar Maršavelski, docent s Pravnog fakulteta u Zagrebu

Analizirajući cjelokupni spis, od kaznene prijave koju je 2009. podnio aktivist Tonči Majić iz Dalmatinskog komiteta za ljudska prava pa do rješenja o njenom odbačaju 2016. godine, Novosti su prije dvije godine utvrdile da ŽDO najvjerojatnije nikad nije imao namjeru saslušati žrtve. U dokumentu koji potpisuje Michele Squiccimarro, tadašnji zamjenik Županijskog državnog odvjetnika, kriminalističkoj policiji je naloženo da obavi razgovore s Tanjom Belobrajdić i svim osobama ‘koje su kao pripadnici Vojne policije bile u bilo kakvom kontaktu s Vojnim zatvorom Lora 1992. godine’. Svi su oni mahom negirali navode bivših logoraša, i ne samo u slučaju Tanje Belobrajdić. Većina bivših čuvara u Lori koje se saslušalo tvrdili su da nikad nisu čuli ili vidjeli da je bilo tko maltretirao bilo kojeg zarobljenika. Svjedok Viktor Perišić tome je dodao izjavu da su se stražari prema zarobljenicima ‘odnosili humano’, iako je zbog tog ‘humanog’ postupanja pokrenut proces Lora 2.

Među ispitanim veteranima 72. bojne Vojne policije, iskaze je dalo i pet svjedoka koje su ratni zarobljenici iz kaznene prijave protiv Belobrajdić također optužili za mučenja i zlostavljanja. Kad smo u studenom 2016. pitali Squiccimarra, koji je u međuvremenu postao šef ŽDO-a Split, zašto nisu saslušane žrtve, odgovorio nam je da za to nije bilo potrebe jer su ‘već imali iskaze unutar kaznene prijave’. Prijava koju je podnio Tonči Majić, međutim, sadrži kratke izjave bivših zarobljenika pa je bilo za očekivati da će one biti tek početna točka za daljnje službene razgovore s njima.

Nakon što se zbog naših upita za slučaj zainteresirao zagrebački DORH, došlo je do promjene priče. U jednom od dopisa zagrebačkoj centrali, splitski ŽDO je neistinitim nazvao tvrdnju Novosti da je slučaj zaključen bez saslušavanja i svjedočenja žrtava, ističući da ‘je veći broj žrtava ispitan u drugim predmetima tog državnog odvjetništva i ti su iskazi i izjave korišteni prilikom donošenja predmetne odluke’. Takav navod kosi se, međutim, sa sadržajem spisa i rješenjem o odbačaju kaznene prijave u kojem se ne spominju nikakvi iskazi iz drugih predmeta. Ukoliko je ipak točna tvrdnja splitskoga ŽDO-a da su se u postupku rukovodili i dokumentacijom iz prošlosti, taj podatak dovodi do potencijalno gorih implikacija od propusta opisanih u postupku. Neke žrtve koje terete Belobrajdić dale su iskaze pred hrvatskim pravosuđem samo na suđenjima za Loru u kojima je jednog od optuženih dvijetisućitih zastupala odvjetnica Rene Laura, koja je u međuvremenu postala tužiteljica u ŽDO-u Split. Preuzela je potom slučaj Belobrajdić od Squiccimarra i 2016. donijela rješenje o odbačaju kaznene prijave. Budući da Zakon o kaznenom postupku priječi različite uloge u istim postupcima, postavilo se također pitanje mogućeg sukoba interesa.

DORH je od početka negirao takvu vrstu propusta, ističući kako je riječ o dva različita postupka i potpuno različitim osobama: Rene Laura je bila odvjetnica na suđenju za zločine nad civilima (Lora 1), dok se sadržaj ove prijave odnosio na počinitelje zločina nad zarobljenicima (slučaj Lora 2). Pravni stručnjaci s kojima smo razgovarali, međutim, rekli su nam da je u materijalnom smislu riječ o istom predmetu koji za ratne zločine tereti pripadnike istih vojnih jedinica, na istom mjestu i u istom vremenskom razdoblju. Njihovo stajalište potvrđeno je i činjenicom da su 2016. godine, u obnovljenom postupku na Županijskom sudu u Splitu, predmeti Lora 1 i Lora 2 spojeni, pa se optuženicima Tomislavu Dujiću, Emiliju Bunguru, Tončiju Vrkiću, Anti Gudiću i Anđelku Botiću sudilo ujedno za kaznena djela protiv civila i za kaznena djela protiv ratnih zarobljenika. Laura je kao odvjetnica zastupala Botića, koji je u prvom slučaju pravomoćno osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu zbog ratnih zločina u Lori. Ako je istina da je kao odvjetnica ŽDO-a odbacila kaznenu prijavu koristeći se sadržajem iskaza iz postupaka u kojima je bila pravna zastupnica optuženika za zločine, bila bi to dodatna poveznica između dva postupka koja Državno odvjetništvo u svojim odgovorima od početka nastoji razdvojiti. Pored svega navedenog, analizirani državnoodvjetnički spis koji je doveo do odbačaja kaznene prijave pravno je neuredan, jer nije numeriran u skladu s izričitim propisom Poslovnika državnog odvjetništva. Iako je zagrebački DORH u međuvremenu zatražio dodatne izvide i time potvrdio neke od rezultata naše analize, ove činjenice navodimo kako bi pokazali naličje sedmogodišnjeg postupka koji je doveo do odbačaja kaznene prijave. Epilog takvog rada ŽDO-a je više sudskih postupaka koje je Belobrajdić pokrenula protiv medija zbog citiranja iskaza žrtava iz Majićeve kaznene prijave. Odvjetnici koji su je zastupali redovno su navodili rješenje o odbačaju prijave kao krunski dokaz njene nevinosti. Na sve navedene informacije od DORH-a smo tražili očitovanje u više navrata. Nijednom, međutim, nisu dali konkretan odgovor, opravdavajući se tajnošću postupka, navodeći tek da su dodatni izvidi u tijeku. Budući da izvide i dalje provodi ŽDO u Splitu, zanimalo nas je koje osobe trenutno rade na slučaju. Tajnost postupka bio je argument i za uskraćivanje odgovora na to pitanje.

Zlata Đurđević, redovita profesorica u trajnom zvanju na zagrebačkoj Katedri za kazneno procesno pravo, rekla nam je da joj se izuzimanje saslušanja svjedoka u načelnoj praksi čini kao povreda prava na učinkovitu istragu. To temeljno ljudsko pravo žrtava teških kaznenih djela zajamčeno je Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Analizirajući svojevremeno presude Europskog suda za ljudska prava, pokazala je kako je do 2014. godine zbog neučinkovitih istraga taj sud donio 14 presuda protiv Republike Hrvatske.

Kad je riječ o trajanju izvida, Durđević parafrazira odluku Ustavnog suda iz 2012. koja se bavila ustavnošću Zakona o kaznenom postupku o rokovima podizanja optužnice. Profesorica kaže da mora postojati razuman odnos razmjernosti između redovitog roka i dopuštenih produljenja koja ne mogu biti dvadeset puta veća od redovitog, zbog čega se u cijelosti poništavaju učinci koje impliciraju kratki rokovi.

- Takvim postupanjem poništavaju se svrha, smisao i ciljevi prethodno postavljenih pravila o redovitom roku za trajanje istrage i njegovim dopuštenim produljenjima - istaknula je Đurđević.

Dodala je još i da u slučaju postojanja nadzora DORH-a, kao u ovom slučaju, nepoštivanje zakonskih rokova znači da prethodno postavljeni rokovi nemaju nikakvo praktično pravno značenje. Umjesto toga, oni znače postupanje protivno zahtjevima koji za državna tijela proizlaze iz načela vladavine prava, osobito onima koji se tiču pravne izvjesnosti, pravne sigurnosti i pravne dosljednosti.

- Neosnovani produžetak, a teško je opravdati provođenje izvida od skoro 10 godina, predstavlja u najmanju ruku stegovno djelo - kaže Đurđević.

Novosti nisu uspjele doznati kada je točno DORH inicirao zahtjev za ‘međunarodnom pravnom pomoći’ kojim se opravdava produženje najnovijih izvida. Aleksandar Maršavelski ističe da je institut međunarodne pravne pomoći u kontekstu istraga za ratne zločine donekle profunkcionirao kao rezultat suradnje s Haškim tribunalom, potencirane od strane Europske unije. Dodaje, međutim, da su takvi mehanizmi ponovno pod snažnim utjecajem politike i ne vidi da će se u skorijoj budućnosti bilo što promijeniti u tom pogledu.

- Opstrukcija kaznenih postupaka po etničkom ključu koja je prisutna u cijeloj regiji najviše šteti žrtvama, i to svim žrtvama bez obzira na njihovu etničku pripadnost. Jer ako Hrvatska neće istraživati zločine koje su počinili Hrvati nad Srbima ili Bošnjacima, ne može se očekivati da će Srbija ili BiH istraživati zločine Srba ili Bošnjaka nad Hrvatima. Osobe koje opstruiraju te postupke u Hrvatskoj nisu svjesne da uslijed tih opstrukcija i hrvatske žrtve ispaštaju jer one ne mogu ostvariti pravdu u odnosu na počinitelje ratnih zločina koji se nalaze izvan Hrvatske - zaključio je Aleksandar Maršavelski.