Zakon o medijima, kao krovni akt za uređenje ovoga nesretnog sektora iz kojeg vam se obraćamo, u Hrvatskoj još ne postoji. Najavljuje ga se već poduži niz godina, a onda se lani junački prionulo na njegovu konačnu izradu. Elan i optimizam potrajali su čitavih par mjeseci. Potom je članovima vanjske radne skupine kazano da obustave rad, jer će se svi kapaciteti ministarstva usmjeriti na realizaciju primitka sredstava iz EU-fondova za oporavak i obnovu nakon krize.
Uzgred rečeno, ovo valja stalno imati na umu: najveći trud iziskuju nam administrativne radnje oko trošenja faktično već dobivenog novca u zadanom roku. Nešto slično zadesilo je Hrvatsku u vezi s donošenjem novog Zakona o radu. Taj proces također je otkazan do daljnjeg, e da ne bi zbog gubitka vremena propalo doznačenih 750 milijuna eura pomoći.
No dobro, uglavnom, tako je nanovo stavljen Zakon o medijima na led, a nama omogućeno da još jednom razmotrimo situaciju u širem okviru. Uvijek najprije treba reći da taj zakon ionako visi, govoreći strateško-politički, u zrakopraznom prostoru. Moralo bi ga se izvesti iz općenitijeg teksta koji nazivamo Medijskom strategijom, ali ni ona nije donesena. Ustvari jest, ali još tamo 2015. godine, a to je bilo u mandatu neke druge vladajuće koalicije, pa kao da nije postojala.
Današnja ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek više puta je izjavila da tekst zatečene strategije nije dobar ni poželjan. Previše je pažnje usmjeravao na dobrobit radnika u medijskoj industriji te javni interes, a premalo na biznis sektorskog poduzetništva. Svaki je put ministrica najavljivala bolju strategiju, ali od nje dosad nismo dočekali ni uvodni dio. Nema veze, bar se poduzetnicima izašlo ususret kroz neke druge kanale.
Ministarstvo će se i dalje radije vrtjeti ukrug oko vlastitih ograničenja, nego što će poslušati glas iz sektorske baze i mediološke znanosti. Novinarima i redakcijama neće biti ukazana pažnja, kamoli unapređeni preduvjeti za jačanje neovisnosti
Ni strategija ne bi jedina bila pretpostavljena Zakonu o medijima, međutim, nego bi i njoj prethodio Nacionalni plan razvoja kulture i medija od 2022. do 2027. godine. E, tek on ne postoji, i ne samo što ga nema, nego je od prošlogodišnjeg prvog spomena promijenio ime. Kad mu je lani zacrtana izrada, temeljem Nacionalne razvojne strategije RH do 2030. godine, naziv plana je sadržavao odrednicu "od 2021. do 2027. godine".
Prije negoli dođemo do raspona "od 2027. do 2027." ili čak krenemo odbrojavati unatrag, obratimo pažnju na specifičnu pouzdanost Ministarstva kulture i medija. Što god se može napraviti naopakim redoslijedom, definitivno će biti upravo tako napravljeno. Premda zakoni nižeg reda u pravilu slijede one višeg, a oni pak sektorske strategije i, još naviše, općerazvojne planove, ovdje bilježimo obrnuti put. Sve je izokrenuto naglavačke, pa je npr. Zakon o elektroničkim medijima osvanuo prije svih navedenih.
Ne slučajno, znamo li da je njime omogućeno komercijalnim privatnim medijima da se javnim novcem naplate iz još jednog izvora. No vratimo se na abortiranu proceduru izrade nacrta Zakona o medijima. U potrazi za informacijama kontaktirali smo par sudionika radne skupine, one koja je zamoljena, rekosmo, da se strpi, i to na neodređeni rok.
Ta grupa inače broji predstavnike strukovnih i sindikalnih udruženja, znanstvenih institucija, autorskih te izvođačkih organizacija, udruga nakladnika, itd. Očito ne želeći raspirivati višak sukoba u destabiliziranom ambijentu, off the record su nam prenijeli da nikome nije jasno zbog čega bi točno njihov zadatak sada morao čekati. Naime, niti se medijskom politikom bavi baš nešto mnogo ljudi u tome ministarstvu, što se vidi i po rezultatima, niti se kritični EU-novac odnosi na medijski sektor.
Rečeno medijsko u nazivu ministarstva ionako je pridodano u mandatu ove vlade radi formalnog odobrovoljavanja Bruxellesa, da ne kažemo ušminkavanja. No doznali smo i da je ministarstvo u trenutku prekida rada na Zakonu o medijima uzgred najavilo osnivanje nove, interne radne skupine koja bi razmotrila dobivene smjernice iz strukovnih i sindikalnih krugova.
A to je već dodatni moment u vođenju državne medijske politike i reguliranja sektora. Nije prvi put; kad se suoče s iole konstruktivnim impulsima odozdo i sa strane, naši politički autoriteti u pravilu vraćaju predmet u startnu fazu. Nešto slično bilo je izvedeno i s Medijskom strategijom. Ishod smo već spomenuli, nema je na vidiku do dandanas, a ni u doglednoj perspektivi. Prije bi mogli iz garaže izjuriti znanstveno-fantastični robotaksiji Mate Rimca, negoli će taj fantomski spis dočekati svoju promociju.
Pogledajmo zato o kakvim je spornim zahtjevima i sugestijama ovdje riječ. Generalno, smjernice se odnose na poboljšavanje statusa medijskog rada i same proizvodnje. Traži se kontrola uloge redakcijskih statuta, primjerice, koji su dosad služili gotovo isključivo kao porezna olakšica izdavačima. Nema nadzora provedbe, nema ni sankcija za evidentna neprovođenja. Štoviše, u međuvremenu su izdavači dobili još veće povlastice.
Nadalje, sektor vapi za garantiranim pravom kolektivnog pregovaranja, ali i zaštitom novinara koji rade u prekarnim uvjetima, bez registriranog samostalnog zaposlenja ili ugovora o radu. Nedostaje i registar novinara, pa i primjerena forma zaštite autorskih prava. Tisak se izdvaja u postojećem Zakonu o medijima, drastično zastarjelom, a ne bi više trebao. Dobro bi nam došao i Javni fond za medije kao središnje mjesto za izdvajanje javnih potpora u sektoru.
U svrhu kvalitetnijeg informiranja javnosti, neophodni su jači modeli pristupa onim podacima koji moraju biti javno dostupni. Samoregulacija medija treba biti osigurana tako da rezultira ujednačavanjem i primjenom međunarodno prihvaćenih profesijsko-etičkih načela. Slobodu medija načelno se mora jasno razgraničiti od govora mržnje. Urednički informativni sadržaj treba oštro razgraničiti od oglašavanja. Novinari i redakcije morali bi se djelotvorno zaštititi i od tzv. SLAPP-tužbi.
Mogli bismo ovako nastaviti detaljnije, ali po cijenu ispisivanja liste pustih želja na koje hrvatska politika odgovara cinizmom onih kojima protok vremena uvijek ide na ruku. Konstatiramo zato da status quo itekako mnogima odgovara, samo ako su posrijedi komercijalni subjekti. Nina Obuljen Koržinek pritom je jedna od neospornih veteranki aktualne hrvatske vlade u kojoj prosjek trajanja ministarskog angažmana postaje kraći od roka upotrebe kriznih uprava za potrebe odgovora na izazove npr. pandemije ili potresa.
Nered koji hrvatska ministrica kulture i medija održava u medijskom sektoru je tako sve, samo ne slučajan. Ovdje imamo posla s hotimično nereguliranom materijom. Razlog je odustajanje politike od uplitanja u sektor kojim zauzvrat upravlja tržište, profitni interes i politikantski utjecaji s uzurpiranih javnoinformativnih pozicija.
Kao što je nedavno uočio Lujo Parežanin na portalu Kulturpunkt, čak je i radna skupina za izradu Nacionalnog plana razvoja sastavljena gotovo beziznimno od članova zaposlenih u ministarstvu, ili onih koje je na čelo raznih ustanova imenovala Obuljen Koržinek. Kad nije na stvari nekritičko te pasivno slijeđenje uputa iz Bruxellesa, dakle, onda se sudaramo s najobičnijim šmiranjem.
Ministarstvo će se tako i dalje radije vrtjeti ukrug oko vlastitih ograničenja, nego što će poslušati glas iz sektorske baze i mediološke znanosti. Novinarima i redakcijama neće biti ukazana pažnja, kamoli unapređeni preduvjeti za jačanje neovisnosti. Indikativan primjer za to je već i sudbina netom stasalog područja neprofitnih medija, koje je minirao najprije Zlatko Hasanbegović u svome kulturministarskom mandatu. Nina Obuljen Koržinek je zatim samo koncelebrirala na zadušnici.
Medijski sadržaj koji dobivamo sukladan je tako postavljenim okolnostima regulacije, ništa bolji ni gori. Od novinara pod egzistencijalnom ili sigurnosnom ucjenom, realno, ne može se očekivati ukupno viša kvaliteta ni vjerodostojnost. To je upravo ovaj jad što ga u Hrvatskoj imamo danas, i bit će ubuduće, još neko neizvjesno vrijeme, a ono kao da je naprosto stalo.
