Petokraka
Ljevičarska ideja umjetnika Nemanje Cvijanovića, koji u maju planira postaviti crvenu petokraku na vrh Riječkog nebodera, izazvala je gadan sukob na kulturnoj desnici. Zvijezda je – budimo precizniji – iznad Korza već stajala: prvi su je tamo 1945. podigli partizani, nakon slavne i tragične bitke u kojoj je 2600 ljudi poginulo čisteći Rijeku od nacista. Cvijanović petokraku, dakle, samo vraća na mjesto koje joj odavno pripada. Ali kada se povijesna tragedija ponavlja – toliko smo barem naučili od Marxa – onda obično slijedi farsa.
Za farsu se ovoga puta pobrinulo dvoje eminentnih kulturnih stručnjaka: jedna je desničarka, a drugi nešto desniji, jedna je aktualna ministrica kulture, a drugi njen prethodnik. Na ritualnom rešetanju Vlade zastupničkim pitanjima u Saboru – pretprošle srijede, nekad oko podne – bivši ministar Zlatko Hasanbegović napao je svoju nasljednicu Ninu Obuljen Koržinek zato što dozvoljava ‘postavljanje petokrake na spomenik kulture.’ Riječki neboder, naime, službeno je kulturno dobro Republike Hrvatske, a o njegovoj zaštiti brine se konzervatorski odjel podređen Obuljen Koržinek. Postaviti golemu petokraku na zgradu koja predstavlja ‘reprezentativni primjer modernizma svojstvenog epohi fašizma’, rastumačio je Hasanbegović, prije svega bi značilo ‘estetsku devastaciju’. Ako već Hrvatska prisvaja neboder kao vlastito kulturno dobro – glasi otprilike argument zabrinutog čuvara fašističkih tekovina – onda bi svakako morala pripaziti da tekovine fašizma ne devastira simbolom komunizma.
Njegova teza pritom nije toliko bezvezna koliko je perverzna: problem, naravno, nije u tome što privremeno podizanje petokrake nikako ne može ‘devastirati’ hrvatsko kulturno dobro, nego u tome da bez crvene zvijezde kulturno dobro uopće ne bi bilo hrvatsko. Iz sasvim banalnog razloga: da je, naime, partizani 1945. nisu postavili na krov zgrade, potjeravši prethodno iz grada ustaše i naciste, riječki bi neboder – skupa s Rijekom, njenom bližom i daljom okolicom – ostao izvan granica države.
U kulturnom sukobu na desnici, međutim, nisu dozvoljena dodvoravanja NOB-u i ljevici, pa se ministrica Obuljen odlučila za borbu na dvije fronte. ‘Mi smo se opredijelili da ćemo živjeti u državi koja je demokratska i koja neće cenzurirati umjetnike’, podsjetila je svoga predšasnika. ‘O tome što će koji umjetnik misliti, raditi, djelovati, o tome će odlučivati umjetnik, a ne neki ministar ili komesar.’ Upravo zato što smo u ime demokracije odbacili komunističku cenzuru – glasi otprilike argument nadležne čuvarice umjetničkih sloboda – sada možemo slobodno izlagati komunističke simbole. Odnosno: komunistički simboli su dozvoljeni, ali samo pod uvjetom da prethodno pljucnemo komunizam. Naizgled briljantna taktika: jednim potezom Obuljen Koržinek se obračunala i s ljubiteljem fašističkih zgrada i s oslobodiocima grada, jednim je potezom dozvolila crvenu petokraku i usput se ogradila od nje. Prava je zato šteta što njena teza nije toliko snažna koliko je – kako da kažemo – lažna.
Jer baš u vrijeme dok je dvoje eminentnih kulturnih stručnjaka u Saboru ćaskalo o kompliciranim izazovima politike i estetike, strategijama zaštite kulturnih dobara i granicama umjetničkih sloboda – pretprošle dakle srijede, nekad oko podne – u Novinarskom domu u Zagrebu sastanak je održala Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika. Bio je to njihov posljednji, očajnički pokušaj da upozore javnost na zakon koji upravo priprema ministarstvo Nine Obuljen Koržinek: tim će se zakonom, između ostalog, status nezavisnih umjetnika srozati na razinu potpune ovisnosti o ministarstvu, jer će ubuduće isključivo ministri kulture odlučivati o tome tko može dobiti umjetnički status, a tko ne, umjesto da odluku o samostalnim umjetnicima, kao do sada, donosi njihova vlastita zajednica. Ili, sažetije: istovremeno dok Hasanbegoviću objašnjava kako umjetnici danas smiju slobodno misliti i stvarati, Obuljen Koržinek priprema zakon prema kojem će sama birati tko uopće smije biti umjetnik. Ili, preciznije: dok se dvoje hrvatskih kulturnih stručnjaka prepiru oko instalacije jednog umjetnika, na kocki je sudbina 1300 ljudi koji se umjetnošću u Hrvatskoj profesionalno bave. Ili, jednostavnije: dok bivši ministar i aktualna ministrica govore o zaštiti kulturnih dobara, ovdašnjoj kulturi ne piše se dobro.
Ali tako, valjda, moraju izgledati sukobi na kulturnoj desnici: obrnuto od Marxa. Kada dvoje hrvatskih kulturnih stručnjaka prirede omanju farsu, naime, možete biti sigurni da hrvatsku kulturu čeka solidna tragedija.
Bojkot
Žestoki kulturni ratovi vode se i u Srbiji. NIN-ova nagrada za najbolji roman, koja usprkos višedecenijskim herojskim promašajima, pogrešnim odlukama i popratnim skandalima nekim čudom još uvijek nije raskrčmila kompletan ugled, otišla je ove godine Saši Iliću. Njegov ‘Pas i kontrabas’ – govori nakon dodjele sam autor – ‘slavi antifašizam i jugoslavenstvo koji baš i nisu u modi.’ A i preostalih četvero finalista – piše na portalu Mašina kritičarka Jelena Lalatović – ‘na manje ili više književno ubedljiv način tematizuju raspad Jugoslavije i njegove veze sa savremenim, postjugoslovenskim društvima.‘
Bit će da je baš to zasmetalo autoricama i autorima koji su dan uoči proglašenja pobjednika objavili zajednički poziv na bojkot nagrade: potpisalo se njih 18, a među viđenijima, gledanijima i čitanijima su Emir Kusturica, prošlogodišnji pobjednik Vladimir Tabašević, Dejan Stojiljković, Vladimir Kecmanović… Smeta im, tvrde, što su ‘umetničke vrednosti’ ove godine podređene ‘vanumetničkim kriterijumima’, što su ‘nedeljne novine NIN postale vlasništvo inostrane privatne kompanije’, što je ta kompanija postavila nekompetentan žiri i što je taj žiri potom zaveo teror ‘jalove političke korektnosti.‘ Pozicije svih potpisnika nisu iste, ali se većinu ipak može svesti na otužno predvidljiv kulturni nacionalizam. ‘Mora se braniti ideja i vrednost NIN-ove nagrade, jer na taj način branimo srpsku kulturu od sunovrata koji se nadvija nad nju’, tumači, recimo, sveučilišni profesor književnosti Aleksandar Jovanović, uskrativši nam doduše objašnjenje toga kako se ‘sunovrat’ može ‘nadviti’ nad bilo što. OK, možda samo zanovijetamo: Jovanovića brinu prijetnje opasnije od semantičkih nijansi, on od srpskih pisaca traži ‘da jasnije naglase svoju odanost sopstvenom narodu i kulturi…’
Rov što su ga potpisnici iskopali – ukratko – nepogrešivo slijedi liniju koja već skoro tri decenije razdvaja književne autore s postjugoslavenskog prostora. S jedne strane prodani liberali, profesionalni Jugoslaveni, plaćenici stranih korporacija i fondacija; s druge nacionalni mitomani i literarni siledžije lokalne tradicije, prigodno pojačani ponekim dezorijentiranim borcem protiv političke korektnosti. Ili tako nekako, barem, jedni druge vide preko nišana. Zanimljivo je što se, gotovo bez iznimke, i jedni i drugi pritom pozivaju na intaktne, nikada do kraja definirane ‘umjetničke vrijednosti’. Još je zanimljivije provjeriti kada su se točno potpisnici otvorenog pisma tih umjetničkih vrijednosti sjetili: iako je sastav žirija bio poznat već mjesecima, iako je NIN prodan stranoj korporaciji prije dobrih desetak godina, iako su neki od njih ove godine i sami konkurirali za nagradu, iako su imena četvorice finalista i jedne finalistkinje objavljena još prethodnoga tjedna, u junački juriš na ‘vanumetničke kriterijume’ krenuli su baš na dan uoči dodjele, pažljivo tempiravši medijski požar tako da on proguta i dobitnika i finaliste. Ovako sa strane gledano, za nekoga kome toliko smeta korporativno-medijsko iskrivljavanje suvremene srpske književnosti, suvremeni srpski pripovjedači neobično vješto koriste piarovske taktike.
Novogovor
Još malo o kulturnom PR-u. Dok se u Beogradu digla velika buka oko književnosti, u Zagrebu knjižare padaju u potpunoj tišini. Posljednja je, u centru grada, ugašena ovih dana: lanac Hoću knjigu! zatvorio je nakon 16 godina simpatičnu ‘Malu Bogovićevu’. I ne bi to bila neka vijest – koga još čudi jedna knjižara manje – da vijest nije da vijest uopće nije vijest: nijedan medij nije joj do trenutka nastanka ovog teksta poklonio ni slova. O zatvaranju smo čitali samo na službenim stranicama knjižarskog lanca koji, opet, ni jednom riječju ne spominje zatvaranje: anonimni PR-ovac tamo piše o ugodnim i intimnim druženjima u prostoru knjižare, prisjeća se njene pažljivo probrane ponude, evocira lijepe uspomene i zaključuje kako je, eto, došlo vrijeme za ‘neke buduće priče’. Tako, valjda, skončava kultura prepuštena tržištu: dobro skrivena između redaka korporativnog novogovora, u in memoriamu bez potpisa autora, medijima napokon sasvim nezanimljiva.
1729
Autoputom Bratstva i jedinstva opet natrag u Beograd: ondje je nakon četiri mjeseca zatvorena najveća izložba regionalne sezone, razvikana retrospektiva ‘Čistač’ Marine Abramović. Slobodan Nakarada, v.d. direktora Muzeja savremene umetnosti, djeluje zadovoljno: postav je vidjelo više od 60 hiljada ljudi, o ‘Čistaču’ je, kaže, objavljeno ‘rekordnih 1728 članaka‘, ugledni New York Times uvrstio ga je među 28 must see izložbi, a zahvaljujući uštedama Muzej je na kraju čak i zaradio oko milijun kuna. Samo, što sada, kada Marina odlazi? Bliska budućnost ne izgleda toliko spektakularno: Ministarstvo kulture smanjuje sredstva MSU-u za ovu godinu, zbog institucionalne blokade Muzej već mjesecima funkcionira bez Upravnog odbora, još mnogo dulje i bez stalnog direktora, dio zarade od izložbe tek treba platiti agenciji za autorska prava, a zgrada pritom ostaje zatvorena sve do marta, dok se postav ‘Čistača’ ne spremi i ne spakira za nova svjetska gostovanja. Sve to će, naravno, ostati izvan medijskog fokusa: nekako sumnjamo da će ugledni New York Times i ostale svjetske medije zanimati beogradske muzejske nevolje otkako na Ušću više nema globalne zvijezde. S ove strane granice, u nedostatku boljega, prilažemo, evo, hiljadusedamstodvadesetdeveti novinski članak: možda pomogne.
