Jasenovac – čistina

Bio je 19. april 1945. – Crvena armija već je probila poljsku frontu, zapadni su saveznici pregazili Rajnu, bližila se bitka za Berlin i konačni slom Trećega Reicha – kada je na dalekoj evropskoj periferiji raskomadanog nacifašističkog teritorija, u malenoj i navodno Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, zapovjednik Drugog ustaškog zbora Hrvatskih oružanih snaga Vjekoslav Maks Luburić napustio konstruktivan zagrebački sastanak ustaša s četnicima Draže Mihailovića pa otputovao u logor Jasenovac da ondje, uoči neizbježnog poraza, izda posljednju naredbu: ‘Za tri dana logora više ne smije biti. Počistite sve!’ Dva dana kasnije, preživjele zarobljenice – njih između sedam i osam stotina – izvedene su pod jakom vojnom pratnjom: sve su pobijene. Muškarci iste večeri dogovaraju plan. Sutra će krenuti u očajnički proboj: od 600 logoraša, preživjet će ga njih 92.

Devetnaesti april 1945., dan ustaške odluke o uništenju jasenovačkog logora i smaknuću preostalih logorašica i logoraša, nije, naravno, među važnijim datumima Drugoga svjetskog rata. Ipak, ove ga godine svečano obilježava zagrebačka Gradska skupština: baš na taj će datum održati redovnu sjednicu, pa pod točkom 38. dnevnoga reda – ‘Prijedlog zaključka o dodjeli Nagrade Grada Zagreba’ – raspravljati o novim laureatima uglednog priznanja. Među njima izdvaja se ime Jakova Sedlara. Ne stoga što je u prošloj godini Sedlar režirao kazališnu predstavu o Anni Frank ni dokumentarac o Braci sa Srebrnjaka, nego prvenstveno – znaju to u Udruzi hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. koja ga je nominirala, znaju u nadležnom Odboru za javna priznanja koji je nominaciju prihvatio, proslijedivši je skupštini – zbog toga što je snimio film ‘Jasenovac – istina’. I zato nas ovih dana novinski članci podsjećaju na somnambulne manipulacije te filmske revizionističke splačine koja relativizira jasenovačke zločine; zato komentatori upozoravaju kako bi dodjela nagrade redateljskom diletantu značila institucionalnu ovjeru uznapredovalog urušavanja strukovnih kriterija; zato pedantniji navode imena članova Odbora koji su Sedlarovu nominaciju podržali, od Milana Bandića, preko Romana Bolkovića i Andrije Mikulića, Ane Stavljenić-Rukavine i Jelene Pavičević Vukičević, pa do Josipa Petrača i Roberta Balića. I svi su oni pritom, naravno, u pravu: dodijeli li skupština većinom glasova nagradu režiseru ‘Jasenovca’, bit će to zaista poraz filmske struke, potvrda ozbiljne bruke. Samo što, eto, neće biti jedino to: samo što je morbidna kalendarska koincidencija htjela da sjednica gradske skupštine bude sazvana baš na dan kada je, u proljeće 1945., izdana naredba da se Jasenovac zbriše, da se njegovi tragovi unište i da se logor počisti od posljednjih 1.700 zarobljenica i zarobljenika.

I baš zato, kada za nekoliko dana predstavnici u zagrebačkoj skupštini budu glasali o prijedlogu dodjele najznačajnijeg gradskog priznanja Jakovu Sedlaru, kada budu birali između proceduralne inercije i opcije da prvi put odbiju jednog predloženog kandidata, neće odgovarati samo pred medijskim kritičarima, filmskim znalcima ni svojim glasačima. Odgovarat će, 72 godine nakon što je izdana, na bespogovornu naredbu zapovjednika Drugog ustaškog zbora Hrvatskih oružanih snaga, generala Vjekoslava Maksa Luburića. Na njegovo pitanje, zakašnjelo, ali jasno i jednostavno: kako, dakle, danas stojimo s jasenovačkim logorom?

Jeste li napokon sve počistili?

THT@MSU

Kalendarske koincidencije, nezgodna stvar: prije ravno pet godina, uoči petog izdanja umjetničkog natječaja THT@MSU, netko je gadno zabrljao u odjelima za planiranje poslovnih aktivnosti telekomunikacijske kompanije, pa su na isti dan dodijeljena tri priznanja odabranim umjetnicima i podijeljeno je tristo otkaza odabranim radnicima. Čitav je smisao sofisticiranog T-HT-ovog kulturnog mecenatstva stao tada u razmak od samo nekoliko sati, a potpisnik ovih redaka iskoristio je priliku da ga krajnje maliciozno sažme u priprostu formulu: ekonomska razgradnja, nagradna nadgradnja. Danas, pet godina kasnije, napredak u radu korporacijskih PR-službi je očit: najava redovnih godišnjih otkaza bila je tempirana još za januar, kada se s radnim mjestom pozdravilo novih stotinjak zaposlenika, pa je nedavna svečanost dodjele desetog, jubilarnog priznanja vizualnim umjetnicima prošla bez suvišnih distrakcija iz radničke baze. Prvu nagradu osvojio je – po drugi put otkako se nagrada dodjeljuje – Igor Grubić za film ‘Spomenik’, visokostiliziranu posvetu polaganom propadanju devet ovdašnjih socijalističkih monumenata. U kontekstu odavanja javnih priznanja revizionističkim režiserima, već bi sama tema Grubićeva rada bila razlog za aplauz: na nevolju, nagradu mu je u skladu s protokolom uručio gradonačelnik Milan Bandić, isti onaj kojeg smo u prethodnoj dionici ‘Neprijateljske propagande’ zatekli kako gura Nagradu Grada Zagreba u ruke Jakova Sedlara. A negdje između Grubića i Bandića smjestio se T-HT-ov žiri: ‘Spomenik’ su, između ostalog, pohvalili zbog toga što ‘nadilazi aktivizam’. S jedne strane, dakle, dokumentiranje propasti socijalističke baštine, s druge aktivan rad na njenom uništenju, a u sredini sigurna distanca apolitične estetizacije, ovjerena potpisom korporacije: simboličku dimenziju T-HT-ove nagrade teško je detektirati u tom kolopletu neobaveznih mogućnosti. Držimo se zato suhih brojki: prije deset godina, kada je nagrada pokrenuta, u T-HT-u su bila zaposlena 6.724 radnika; danas, nakon posljednjih otpuštanja, ondje ih je skoro upola manje. Onih 11.500 iz razdoblja prije privatizacije danas se ionako više nitko ne sjeća. Do iduće obljetnice utjecajnog priznanja telekomunikacijske tvrtke njeni bi radnici, dakle, mogli doživjeti sudbinu nalik onoj spomenika iz Grubićeva pobjedničkog rada; do iduće obljetnice, tko zna, umjetnici bi i o njima mogli snimati filmove. Procijeni li žiri, jasno, da su pritom nadišli aktivizam.

Zašto i zato

Obljetnice, zgodna stvar. Baš nekako dok kolaps Agrokora priziva sjećanje na vazelinske novinarske hagiografije Ivice Todorića – prvenstveno, naravno, na antologijski članak Nina Đule sa stranica Jutarnjeg lista o Gazdi kojemu su ‘jabuke poput djevojaka’, a ‘bika bi ljubio među rogove’ – bulevarska se štampa podjednakom strašću raspojasala u povodu proslave 50. rođendana Emila Tedeschija. I opet, očekivano, prednjači Jutarnji. Ondje nismo doznali samo to da je poduzetnička zvijezda u zakupljenom prostoru zagrebačkog Studentskog centra ugostila nekoliko stotina probranih uzvanika – koje su zabavljali Franz Ferdinand, The B-52’s, frontmen Suedea Brett Anderson i Tedeschijev kućni bend Pips, Chips & Videoclips – nego smo detaljno obaviješteni i o popratnoj gastro-ponudi: mrkva s dipom od lješnjaka, pepper cake s džemom, najfiniji mousse. Informirani smo, ukratko – iz paralizirajućeg donjeg rakursa snishodljive fascinacije – da je slavljenik, ‘osim u poduzetništvu, genij i u organiziranju tuluma’. Dobro: u kontekstu recentne oseke koncertne ponude Tedeschijev javno razglašeni privatni party nešto je poput vrhunca zagrebačke muzičke sezone; ne sumnjamo, također, da je mrkva s dipom od lješnjaka zaista bila sjajna. Enigma je tek zašto Jutarnji i ostali listovi nisu uložili barem manji dio demonstriranog entuzijazma u prikaz, recimo, kolektivnog štrajka radnika SC-a prošle zime ili nedavnih prikrivenih prijetnji sanacijske uprave Centra tamošnjem kulturnom programu. Ali i takva su pitanja, jasno, suvišna: tko ih postavi pred domaće mainstream medije, provest će se poput onih studenata što su prošle subote naivno došetali pred svoj Centar. Njih je, naime – zaokružujemo izvještaj citatom iz Jutarnjeg – ‘od ranog poslijepodneva zaštitar zaustavljao na glavnom ulazu objasnivši im da je SC sada zatvoren, a kada bi studenti u čudu pitali zašto, zaštitar bi spremno odgovorio – zato!’

Strategija selfija

Zašto ne, uostalom? Zašto bi se komercijalni mediji bavili sudbinom radnika nauštrb poduzetničke elite, kada poduzetništvo oduševljeno slavi predsjednik Socijaldemokratske partije i konzekventni kadrovski produkt njenoga dugogodišnjeg odustajanja od radničke glasačke baze? Dok država pridržava Agrokor, dok je slobodno tržište u slobodnom padu na hrvatsku Vladu a filipinski DJ-menadžer umjesto dogovorenog angažmana bira dance estradu, Davor Bernardić pribjegava strategiji selfija: prvo je na Twitter okačio svoju sliku u društvu čokolade Dorina – uz poruku ‘Kupi naš proizvod, stavi sliku i #kupujmonase. Pokažimo svima koliko smo inovativni i poduzetni!’ – da bi koji dan kasnije operaciju ponovio s pakiranjem kiselog zelja. Malo što je toliko neinovativno i nepoduzetno kao svakodnevno javno pozivanje na inovativnost i poduzetnost, ali kada ih zagovara vođa opozicije, dileme se umnožavaju. Što bi to, recimo, točno bilo inovativno u svakodnevnoj kupovini table čokolade? Tko su ti svi kojima inovativnost pokazujemo? U kakvom odnosu stoje poduzetnost i kiselo zelje? Nema veze: društvene mreže, dobra energija, pozitivan stav, veselje.