Prvog je jula 1941. oko 300 naoružanih ljudi, ustaša i nešto pripadnika regularne domobranske vojske, predvođenih Maksom Luburićem, upalo u Donju Suvaju kako bi pljačkalo, palilo, te u dva sata masakriralo 290 muškaraca, žena i djece. Uslijedio je pokolj u Osredcima, a potom u selima Nebljusi, Dobroselo i Bubanj gdje su između ostalih zlostavljane i ubijene djevojčice i djevojke, uhvaćene u radovima na polju. Živote je u tih par dana izgubilo između 400 i 500 žena, djece i staraca koji su ostali kod svojih kuća misleći kako su u opasnosti prije svega vojno sposobni muškarci.
Širi ustaški i državni teror pljačke srpske imovine i nasilja, zastrašivanja i planskog pacificiranja budućih žrtava kroz organiziranje prisilnih iseljavanja i pokatoličavanja dodatno je ubrzan sadizmom lokalnih pripadnika ustaškog pokreta. U tom su periodu već formirana gotova sva mjesta zatočenja, mučenja i ezgekucija sustava Gospić-Jadovno-Pag, dok je neposredni teror na kućnim pragovima ili pragovima bogomolja uspostavio svoje presedane kojih će se ustaška država držati do svoga kraja.
Dana 27. jula 1941. vilama, srpovima i hladnim oružjem podignut je ustanak. U tom je ustanku, nažalost, napadnuto selo Brotnja, dok je opustjeli Boričevac spaljen. U septembru, usprkos naporima mnogih ustanika, nasilje se prelilo na Kulen Vakuf. Zbog svih tih žrtava danas moramo spomenuti nekoliko imena kojima dugujemo svjetlost primjera, a koja su ostala ispod radara dosadašnjim službenim istorijama:
Stevo Atlagić iz sela Vrtoče se skrivao u šumi sa svojim susjedima, Srbima, dok su ustaše likvidirale i njegovog oca, ali je usprkos tome u pokretanju ustanka govorio: “Ubili su mi oca, ali ja se ne želim svima njima svetiti i mi nećemo dati oružje onima koji to žele.”
Stojan Matić, prijeratni student prava u Zagrebu, činio je sve da spriječi osvetu, zapucavši na ustanike koji su pljačkali i zlostavljali ljude, iako je u Nebljusima ubijena I njegova mati zajedno sa desecima njegovih rođaka I komšija.
Milan Alivojvodić, Hrvat, katolik i krčmar iz Donjeg Lapca, pokušavao je spasiti svoje prijatelje srpskog roda intervenirajući kod ustaša i zbog toga je vjerovao da će ga ta činjenica čuvati pri izbijanju ustanka. Na našu veliku žalost, nije.
Nasilje, pokrenuto osnivanjem Nezavisne Države Hrvatske i uspostavom rasnih zakona, pokrenulo je nezaustavljiv niz zločina i tragičnih okolnosti sa kojima se do danas kao društvo ne umijemo nositi.
Jedan od naših ovovjekovnih pokušaja boljeg odnosa prema organiziranom zlu i nepravdi nad čovjekom u Drugom svjetskom ratu, bio on Židov, Hrvat, Rom, Srbin ili netko drugi, jeste svakako razlog našeg današnjeg okupljanja. U njega smo ugradili sve dosadašnje greške i pokušaje, nas i naših prethodnika, ali isto tako veliki trud i povjerenje nezaobilazne Ličanke, svjedokinje mnogih nevremena, Dušanke Dubajić i dragog nam Sime Keče kao i svih drugih Ličana i Ličanki poput Mane Grbića iz Osredaka koji su upamtili zlo čiju 80. godišnjicu obilježavamo.
Zahvaljujući prije svega njima, ali i zadarskim i ličkim antifašistima koji su među prvima, zajedno s Draganom Rodićem obnovili tradiciju komemoriranja u Srbu - Srpsko narodno vijeće je dogovorilo izradu spomenika posvećenog svima koji su prvog jula mučeni i ubijeni u ovome mjestu. Imena žrtava pripremio je kolega Milan Radanović konzultirajući arhive u Srbiji i Hrvatskoj, ali i svjedoke događaja i sjećanja mještana. Uz arhitektu Davida Kabalina građevinski nadzor i brigu oko podizanja spomenika vodila je kolegica Marija Crnogorac. Janko Obradović je poklonio svoj statičarski rad, dok je David Kabalin ponudio promišljeno rješenje koje na najbolji način komunicira s vremešnom crkvom Vaznesenja Gospodnjeg i ovim autentičnim ličkim krajolikom. Svi mi koji smo sudjelovali u podizanju ovog spomenika smatramo to ne samo svojom dužnošću, već privilegijom na kojoj smo zahvalni.
Uz podršku Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske i blagoslov Nj. P. episkopa Gerasima, te stalnu suradnju paroha Predraga Pantelića podignut je kamen sjećanja na kojem naša neumorna Dušanka može naći svoje Dubajiće, kao što i Simo može pronaći čak devedeset i devet svojih Keča.
Dragi prijatelji, kada susretnete nekoga tko nosi to prezime Keča pomislite na sve one koji su pod njime pogubljeni i kako su male šanse bile te 1941. da će naš Simo doživjeti ovu starost koja zasigurno nije laka, ali je i takva kakva je otpor zlu i slava životu. Pomislite kako upravo živo sjećanje stavlja bol u perspektivu i daje pravu mjeru zahvalnosti na pričama preživjelih koje nam vrijede, ne samo zato da komemoriramo, nego i da živimo i učimo svoju djecu kako da žive tako da budu kadri prepoznati različite oblike nasilja. Koliko god bili nejaki i ranjivi uvijek nam ostaje sloboda da se suprotstavimo zlu. Upravo taj postupak otpora ugradili smo u temelje ovog kamena tako da svjetlošću razoružava i najcrnji mrak oko nas, ali i onaj u nama samima.
Govor Anete Vladimirov u Donjoj Suvaji, u subotu, 3. jula 2021. u ime organizacijskog odbora Srpskog narodnog vijeća za izgradnju spomenika žrtvama zločina 1.7.1941.
