Umro je Arsen. Najkraće su vijesti o smrti najvećih, one stanu u tri riječi: glagol, kopulu i ime. Drugi umiru s prezimenom, zanimanjem, zaslugama, pridjevima, godinama… s nasušnom novinskom pogrebnom opremom. Ovi prvi umiru sa svojim imenom koje je i oprema i biografija i opus.
Vijest da je umro Arsen nije nikoga zatekla. Bilo bi banalno reći da je ikoga zatekla, nakon svega, a ni banalnost nikada nije išla uz Arsena. Kada kažem nakon svega, mislim na njegove lijepe godine, još više na kilometre, kilometre i na život u koji je stalo nekoliko života, na opus toliko velik i raznolik da bi ga grupica genijalaca mogla potpisati, i još bi preteklo. Konačno, i na njegovu teoriju, praksu i ars života i smrti, koje se, kao i svaki umjetnik, toliko puta dotakao. Prije dvije godine, u Podgorici se odjavio s pozornice s jasnim, glasnim i nimalo tužnim: Zbogom, ovo nije doviđenja! Mlađahnim stjuardesama, koje su ga odreda prepoznavale, na letu do Ljubljane govorio je: Zbogom, zauvijek. U Zagrebu smo se tada, 31. lipnja 2013., jedva probili do Arsenova stana u centru jer se slavio ulazak u Europsku uniju, pa je grad bio blokiran. Da policajac nije prepoznao Arsena i propustio nas, još bismo čekali na ulazak u Europu.
Znao bi pričati o Sartreu i Simone de Beauvoir, o Okudžavi u Perkoviću, Sergiju Endrigu, Ginu Paoliju i o još milijun nježnih i bezobraznih podataka o svijetu u kojem je bio i režiser i glumac i kamera. Na koncu je rekao da će napisati autobiografiju, ali s Gabi. Da mu nije slučajno svojedobno prišlo dijete na ulici i reklo: Tebe znam, ti si Arsen i Gabi
Letio je tada s nama i slovenski pisac Goran Vojnović koji mi je poslije napisao mejl, kopipejstam ga i dodajem navodnike: ‘Gledao sam Arsena iz auta u onom kafiću kraj ulaza, stiješnjenoga onako između kofera i loše arhitekture. Izgledao mi je kao proviđenje, kao uljez u ovom našem nevremenu, uljez iz nekih sretnijih, boljih vremena, koja nepovratno prođoše. Kao što on sinoć reče, život je prošao, a on ostao. Još koju godinu samo. Sjedio je tamo kao greška u mom pogledu i ja sam se bojao trepnuti da on u tom treptaju zauvijek ne nestane. I razmišljao putem u Ljubljanu, kome ja da sada u ovoj jebenoj Evropi ispričam da sam sa Arsenom Dedićem letio iz Podgorice. Kome? Nikome. A ko zna hoće li me ikada više oduševljavati činjenica da sam sa nekim letio u istom avionu. Jer ko bi to mogao biti? I sam si rekao, nema više ljudi kao Arsen. Nema više tih za koje se ne sjećamo kad smo prvi put čuli njihove pjesme. I zato nije meni samo što možda nikada neću vidjeti Arsena. Nego je meni što možda nikada više to da je neko sa mnom letio iz Podgorice za Ljubljanu neće biti priča za koju ću žaliti jer je nemam kome ispričati. Zato je pišem tebi. Dok još nisi u Europskoj uniji i dok ti se još nije učinilo da je bezvrijedno sve sa one strane šengenske svijesti.’
Godine 2004. uz ‘Zabranjenu knjigu’ Zlatko Vidačković i ja odlučili smo objaviti i Arsenovu bio-bibliografiju. Ta, unatoč Arsenovoj kooperativnosti i organiziranosti dijelom nepotpuna, ali do danas valjda najpotpunija bio-bibliografija, prije deset godina zauzela je dvadesetak stranica knjige. U međuvremenu je narasla za još nešto stranica, jer Arsenu su rijeke bolesti donosile jesen, a u njemu je bilo toliko ljeta, otišao je teško bolestan i razoren, a iz snage. Možda i od snage.
Dakle do 2004. godine na popisu se našlo 17 knjiga, poslije ih je još barem pet objavljeno. Dvadeset i tri ploče do 1989., pa 11 CD-a, uključujući neke kompilacije, do 2003. godine 120 puta je popisana glazba za kazalište, za 30 dugometražnih i 70 dokumentarnih, animiranih filmova, TV serija, drama i filmova. Deset godina ne manje plodnog stvaralaštva je u ovim brojkama nepopisano, napominjem. Zato je bilo moguće vidjeti, kod Olje Savičević Ivančević, pamtim kao danas, piratski CD kupljen u Neumu s nazivom ‘236 najljepših Arsenovih hitova’. To piratsko izdanje, čak i kada mu oduzmemo marketinško pretjerivanje, sukus je Arsenova čuda: čuda kvalitete i kvantitete.
Nagovarao sam Arsena da složimo njegovu autobiografiju, jer bio je enciklopedija koja sjajno pripovijeda, fontana duha, prvak u nadgornjavanju i iznenađivanju. I sam je bio zastrašen bogatstvom vlastitog života, koliko toga ima, tko će sve to…, govorio bi, i autobiografski rezime ostavljao za neke druge dane, mirnije, kada prestane skladati i pisati, za vrijeme koje, jasno je to bilo, neće doći, jer biti za njega je značilo raditi. A onda bi ponekad počeo o ovome i onome. O Sartreu, simpatičnom i pametnom čovjeku koji baš nije znao jezike, i Simone de Beauvoir, mrzovoljnoj ženici koja je samo čitala neke knjige dok su njih dvojica razgovarala na putu iz Odese, nekamo. O Okudžavi u Perkoviću, Sergiju Endrigu, Ginu Paoliju, o šibenskoj limenoj glazbi, o Kemi, o glazbenom masakru koji je počinio u Kninu, o Tarkovskom i o još milijun nježnih i bezobraznih podataka o svijetu u kojem je bio, filmski rečeno, i režiser i glumac i kamera. Na koncu je rekao da će napisati autobiografiju, ali zajedničku, s Gabi. Da mu nije slučajno svojedobno prišlo dijete na ulici i reklo: Tebe znam, ti si Arsen i Gabi.
Ništa od te autobiografije knausgardovskih dimenzija, nažalost, neće biti, ali iza Arsena je ostalo opusa da se njime bave mnogi biografi i nekoliko kolegija na fakultetima.
Skoro pola stoljeća sam ovdje. Otkada se pamtim, tu su Arsenove pjesme, melodije koje nisu mogli unakaziti ni tranzistori, ni radio pojačan akustikom kredenca, ni izgrebane ploče, piratski CD-ovi, loše ozvučeni koncerti, antisluhisti koji vole pjevati. Cijeli život sam se divio ljepoti starih pjesama, otkrivao još tih starih kao nove, pa novo u njima, pa se divio novima koje su stizale – nije lako bilo pratiti Arsena, tvornica je to – a najčešće i jednima i drugima.
Kada je netko tako dugo ovdje, s mojom generacijom recimo, on je star koliko i svijet, on je oduvijek. Kada je netko kažem, kao Arsen, oduvijek, on odlazi u zauvijek.
