Nakon 17-satnih pregovora u Palači neovisnosti u Minsku, vođenih u noći s prošle srijede na četvrtak, dogovoreno je primirje u Ukrajini. Prema potpisanome, primirje je počelo s prvim satima nedjelje 15. veljače, kada su se obje strane obvezale prekinuti vatru. Domaćin mirovne konferencije bio je bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko, a osim ukrajinskog predsjednika Petra Porošenka i predstavnika samoproglašenih Narodnih Republika Donjecka i Luganska Aleksandra Zaharčenka i Igora Plotnickoga, mir u Europi pokušali su osigurati i ruski predsjednik Vladimir Putin, njemačka kancelarka Angela Merkel, francuski predsjednik Francois Hollande i njihove delegacije. I uspjeli su, barem formalno. Ne treba zaboraviti da je u Minsku već jednom, u rujnu prošle godine, potpisano primirje: unatoč tome, stanje na terenu ubrzo je eskaliralo i preraslo u otvoreni rat.
Minsk 2 predviđa veću i širu demilitariziranu zonu od one dogovorene u rujnu: linija razdvajanja bit će široka od 50 do 140 kilometara, a dogovoreno povlačenje naoružanja trebalo bi biti finiširano 14 dana od stupanja sporazuma na snagu. ‘Kijev će implementirati ustavnu reformu do kraja ove godine, kojom će se decentralizirati ukrajinski politički sistem i dati privilegije Donjecku i Lugansku. Privilegije uključuju jezično samoodređenje, slobodu odabira tužilaca i sudaca i ekonomske veze s Rusijom’, stoji u potpisanom sporazumu. Mir je dakle potpisan, a tek će se vidjeti hoće li ga zaraćene strane poštovati i kako će izgledati politički ustroj nove Ukrajine koji bi zadovoljio obje strane. ‘Puni smo nade’, kratko je novinarima nakon mirovnog skupa rekla kancelarka Angela Merkel.
Primirje može biti samo uvertira za novi, puno žešći sukob, u kojem će obje strane biti konsolidirane uz snažnu i otvorenu podršku svojih ‘sponzora’, SAD-a i Rusije. U tom slučaju ne treba odbaciti ni mogućnost otvaranja novih fronti hladnoga rata
Sukobljene strane iskoristile su rok do stupanja primirja na snagu za zauzimanje pozicija na terenu i žestoke sukobe. Borbe su se vodile na samim južnim granicama teritorija koji kontroliraju pobunjenici kod Mariupolja, ključnog uporišta Kijeva između Narodnih Republika i Krima. Okršaji su vođeni i nešto sjevernije kod grada Donjecka, a najžešće je bilo kod gradića Debaltseva, uporišta regularne ukrajinske vojske okružene proruskim separatistima. Potonji kažu da su se neposredno uoči sporazuma u Minsku probili u taj gradić i zauzeli ga, a ukrajinske snage tvrde kako borbe još traju. Nakon što je primirje formalno stupilo na snagu, oružje je utihnulo na većini fronti, tek su se oko Debaltseva borbe nastavile. Čini se kako će ta fronta dati ključan odgovor na pitanje hoće li se primirje poštovati ili će ostati tek mrtvo slovo na papiru.
Inicijativa za Minsk 2 krenula je od njemačke kancelarke. Nakon Obamine poruke kako razmatra opciju slanja sofisticiranog naoružanja u Ukrajinu, Angela Merkel je shvatila da više ne može ignorirati rat koji bukti u Europi. ‘Ne mogu zamisliti nijedan scenarij u kojem bi bolje opremljena ukrajinska vojska impresionirala Putina i navela ga na to da pomisli kako će izgubiti na bojnom polju’, izjavila je na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu, tjedan prije potpisivanja sporazuma. ‘Moramo se nositi sa stvarnošću onakvom kakva jest’, poručila je kancelarka, a njezini argumenti i opservacije uzvanicima su se činili prilično uvjerljivima i točnima. Ali Petar Porošenko, koji je taj govor slušao iz prvog reda, nije bio impresioniran.
Najveći vanjskopolitički angažman Angele Merkl u karijeri započeo je u Washingtonu, kamo je otputovala kako bi Obamu uvjerila da ne šalje oružje i dade još jednu priliku diplomaciji. ‘Zbog toga smo političari’, rekla je Obami. Ovo je ujedno i jedan od rijetkih pokušaja Europe da, neovisno o SAD-u, riješi krizu na Starom kontinentu. Osim američkih ‘jastrebova’ i republikanaca koji kontroliraju oba doma parlamenta, za slanje oružja Ukrajini bili su i ljudi iz užeg Obaminog kruga, poput potpredsjednika Joea Bidena i američkog šefa diplomacije Johna Kerryja. I sam Obama je jasno poručio da će, ako pregovori ne uspiju, biti vrlo blizu odluci o slanju naoružanja u Ukrajinu. Takva će poruka dodatno otežati provedbu ovog mira. Neke od paravojnih formacija i privatnih vojski oligarha već su najavile kako neće poštovati dogovoreno primirje. Svaki bi incident vjerojatno rezultirao odgovorom druge strane, a onda i mogućom američkom ‘pomoći’.
Takav razvoj situacije samo bi dao dodatni argument Putinu i ruskoj javnosti da se u Ukrajini bore protiv ideje dominacije jedne svjetske sile, koja je svoj utjecaj proširila sve do ruskih granica. U novoj ruskoj vojnoj doktrini iz prošle godine piše kako su Rusiji najveća prijetnja ofanzivni kapaciteti NATO-a na ruskim granicama, pa su pokrenute mjere koje bi trebale rezultirati postavljanjem globalnoga antiraketnog obrambenog sustava u srednjoj Europi. Putin ne želi dopustiti dolazak NATO-saveza na svoje granice, u Ukrajinu. A kao što kaže kancelarka Angela Merkel, teško je zamisliti da će ga bolje naoružana ukrajinska vojska posebno impresionirati.
Ubrzo nakon sporazuma u Minsku, Putin je otputovao u posjet Egiptu i u intervjuu za tamošnje dnevne novine ‘Al-Ahram’, uz ostalo, rekao: ‘Ukrajinsku krizu nije uzrokovala Ruska Federacija. Ona je nastala kao odgovor na pokušaje SAD-a i njegovih zapadnih saveznika, koji se smatraju pobjednicima hladnoga rata, da nametnu svoju volju posvuda… Prošle veljače SAD i dio država članica EU-a podržali su državni udar u Kijevu.’
Slanje američkog oružja u Ukrajinu u ovom bi trenutku samo ojačalo Putinovu poziciju u Rusiji i dalo mu priliku da krene s višestruko snažnijim vojnim angažmanom u Ukrajini, ovoga puta s opravdanjem i argumentom kako drugu stranu naoružavaju Amerikanci. U potpisanom sporazumu Krim se ne spominje, pa se čini kako je Zapad od njega odustao, premda to neće formalno priznati. Federalizacija zemlje i veća autonomija za istočne pokrajine rješenje je usvojeno prošlog tjedna u Minsku. Taj će dio sporazuma vjerojatno biti najteže precizirati. Putin želi politički ustroj Ukrajine po kojem bi istočne pokrajine mogle blokirati ulazak zemlje u NATO-savez. Na tome će ruska strana ustrajati, a Europa shvaća kako joj je prihvatljivije takav utjecaj legalizirati i formalizirati te to sprečavanje izvesti demokratskim metodama, nego Ukrajinu po svaku cijenu gurati u NATO, što bi bilo sjeme nekih novih vojnih sukoba i podjela. Ovo primirje može biti tek uvertira za novi, puno žešći sukob, u kojem će obje strane biti konsolidirane uz snažnu i otvorenu podršku svojih ‘sponzora’. U tom slučaju ne treba odbaciti ni mogućnost otvaranja novih fronti hladnoga rata, što bi u najcrnjem scenariju moglo biti uvertira za globalni rat. Drugim riječima, ova inicijativa nema prostora za neuspjeh.
