Ponekad u samo nekoliko tjedana stanu cijela desetljeća. Kolika bude silina događaja, tolika bude magnituda promjena. Povijest se ponekad doista ponaša poput konja bez jahača koji galopira kroz noć, kako ju je okarakterizirao tadašnji španjolski premijer Felipe González opisujući noć u kojoj je pao Berlinski zid.
Prije nešto više od mjesec dana dvije članice Europske unije – Poljska i Mađarska – bile su za Bruxelles suspektne zemlje, a Europski sud odbacio je tužbe tih država protiv europskog mehanizma kojim se kršenje sloboda i vladavine prava u pojedinoj članici EU-a može kazniti uskratom novca iz europskih fondova. Ulog je (bio) velik. Radilo se o uskrati milijardi eura, ni Mađarskoj ni Poljskoj nije odobren nacionalni plan za oporavak i otpornost, a po toj bi osnovi Mađarska mogla dobiti sedam, a Poljska 36 milijardi eura. Nekoliko tjedana kasnije, u vremenu novopronađenog europskog jedinstva, mukla tišina vlada po pitanju kršenja vladavine prava u te dvije članice Unije. Mađarska, a posebno Poljska, u međuvremenu su, otkako je Rusija napala Ukrajinu, poduzele akcije ozbiljnog popravljanja imidža. Ne spominje se više ni uskrata novca iz europskih fondova (što ne znači da je neće biti) i svima je jasno da će što se više bude inzistiralo na jedinstvenom frontu EU-a protiv Rusije, to teže biti uvoditi interne sankcije pojedinoj članici Unije.
Na dan kada je Scholz u Bundestagu najavio goleme investicije u vojsku, ministri vanjskih poslova članica EU-a odlučili su da će iz europskog proračuna poslati vojnu pomoć vrijednu 450 milijuna eura Ukrajini. Bila je to povijesna, prva takva odluka Unije
Munjevite, vjerojatno ne i korjenite, promjene zbivaju se u Poljskoj. Država koja je donedavno odbijala svaku pomisao o imigrantima, koja im se protivila još od 2015. godine i velikog imigrantskog vala i koja je gradila zid prema Bjelorusiji kako ljudi neželjenih državljanstava i nepoželjnih vjera ne bi ušli u Poljsku, širom je otvorila svoje granične prijelaze za stanovništvo Ukrajine. Njih više od dva milijuna ušlo je u Poljsku, a procjenjuje se da ih je više od milijun i sto tisuća u Poljskoj i ostalo. Mediji u Poljskoj izvještaju o toplini kojom Poljaci dočekuju Ukrajince, o njihovoj požrtvovnosti u pomoći nevoljnicima iz susjedstva u kojem zdušno sudjeluju svi – od države, udruga, pojedinaca do društveno odgovornih časnih sestara. Golemu promjenu proživljava najmoćniji čovjek Poljske, formalno tek zamjenik premijera, Jarosław Kaczynski. U prosincu je za EU kazao da je "četvrti rajh predvođen Njemačkom", danas se nastoji predstaviti kao ispravan Europljanin – doduše i dalje u sukobu s Bruxellesom oko viđenja suvereniteta i vladavine prava – ogrezao u politiku europskog jedinstva. U Mađarskoj su promjene nešto manje vidljive, a kolike će biti doznat ćemo nakon parlamentarnih izbora zakazanih za 3. travnja.
U doba velikih opasnosti oslobađaju se snažne i neočekivane sile. Takve su sile munjevito, vjerojatno i korjenito, promijenile njemačku sigurnosnu politiku. Njemačka je politiku ovisnosti o ruskom plinu proglasila vlastitom strateškom pogreškom. Golema promjena za državu koja je donedavno razmišljala kako da uz što manje političkih prigovora SAD-a pusti u rad plinovod Sjeverni tok 2. To je golema promjena, a njen novi stav o vojnom proračunu je promjena tektonske naravi. Samo tri dana nakon početka rata kancelar Olaf Scholz obratio se Bundestagu. Scholz je govorio o tome da se u Europi zbiva Zeitenwende (povijesna točka preokreta), a poslije Zeitenwendea, kako je i red, slijedi nova era. Drugi je to njemački Zeitenwende u kratkom roku; prvi je bio 1989. u vrijeme pada Berlinskog zida, o njemu je govorio Helmut Kohl i završio je ujedinjenjem Njemačke, uvelike i ujedinjenjem Europe. Zeitenwende 2022. odnosi se na vojna i sigurnosna pitanja. Scholz je najavio da će Njemačka žurno uložiti 100 milijardi eura u vojsku te da će obrambeni proračun podići na razinu od dva posto BDP-a. Godine 2014. Njemačka je za vojsku izdvojila 39,8 milijardi eura iliti 1,1 posto BDP-a, godine 2020. 51,5 milijardi iliti 1,4 posto BDP-a, navodi na svojim mrežnim stranicama SIPRI, institucija specijalizirana za prikupljanje podataka o vojnim izdacima. Njemačko geopolitičko buđenje okrunjeno je nečim donedavno teško zamislivim: Berlin šalje izravnu vojnu pomoć u ratom pogođeno područje, odnosno šalje pomoć Ukrajini.
Takva promjena Njemačke politike omogućila je hitru promjenu Europske unije. Na dan kada je Scholz u Bundestagu najavio goleme investicije u vojsku, ministri vanjskih poslova članica Unije odlučili su da će iz europskog proračuna poslati vojnu pomoć vrijednu 450 milijuna eura Ukrajini. Bila je to povijesna, prva takva odluka Unije. Nikada prije Unija zasnovana na ideji mira koja u svojim vanjskim odnosima prakticira meku ruku nije dostavljala vojnu pomoć u ratom zahvaćeno područje. Ubrzo nakon toga usvojila je drugu odluku o slanju vojne pomoći. Svaka druga je manje povijesna, makar bila i za 50 milijuna eura vrjednija od prve.
Posljedice geopolitičkog buđenja Njemačke bit će dalekosežne. Sve dok je najmoćnija europska država, Njemačka, bila vojno slabašna i nesklona investirati u jaku vojsku, Europa nije mogla biti doista geopolitički snažna. U mnogim situacijama ovisila je o Francuskoj, jedinoj državi koja ima snažnu vojsku. Ta je slaba točka EU-a postala još izraženija nakon britanskog istupanja iz Unije. S promijenjenom Njemačkom koja će, kao i druge sile, svoju moć zasnivati i na snažnoj vojsci, stanje se temeljito mijenja. Posljedica svega trebalo bi biti daljnje povećanje njemačke moći unutar Europske unije. Pridodavanje svim polugama moći kojima raspolaže otprije još i snažne i moderne vojske (prva odluka, nabavka 35 nadzvučnih borbenih zrakoplova tipa F-35 je već usvojena) narušit će odnose moći unutar Unije. U ovom trenutku Francuska, zbog svoje vojske, izgleda snažno i ozbiljno, ali njemačko naoružavanje smanjit će važnost Francuske. A povijest pokazuje (ne znači da će se ponoviti u budućnosti) da nije dobro kada je Njemačka u prvom planu kao najmoćnija država.
Donedavno nezamislive promjene zahvaćaju i manje i mnogo nevažnije članice Unije. U Bugarskoj, tradicionalno sklonoj Rusiji, čiji je predsjednik Rumen Radev na proruskom glasu, zbivaju se velike i za tamošnju ekonomiju riskantne promjene. Zamjenik premijera Asen Vasilev izjavio je da Bugarska neće obnoviti ugovor s Gazpromom koji ističe ove godine. Bugarska iz Rusije nabavlja više od 90 posto plina. Ubuduće će plin nastojati nabaviti u Turskoj, Grčkoj, Azerbajdžanu, Kataru, Alžiru. Tom je odlukom Bugarska de facto uvela energetske sankcije Rusiji, a ne uspije li nabaviti dovoljno plina i ne budu li plinovodni kapaciteti popunjeni neruskim plinom u teškoj situaciji mogla bi biti i Srbija, itekako ovisna o ruskom plinu.
Brze promjene zamijećene su i u Hrvatskoj. Izbjeglice iz Ukrajine su dobrodošle, za razliku od izbjeglica iz Sirije, Iraka ili Afganistana. Građanima Hrvatske koji svoje nekretnine žele ustupiti Ukrajincima taj će postupak biti olakšan. Donedavno su građani Hrvatske koji bi pomagali izbjeglicama zbog toga mogli biti kažnjavani.
