Dulje od desetljeća šefovi delegacije Europske unije u Beogradu predstavljali su koncem godine izvještaje Europske komisije o napretku Srbije na sjednicama parlamentarnog Odbora za europske integracije prije rasprave u Narodnoj skupštini Srbije. Ove godine šefa delegacije EU-a, britanskog diplomata Michaela Davenporta, poslanici Srpske radikalne stranke i Dveri spriječili su da skupštinskom Odboru predstavi najnoviji izvještaj o napretku Srbije u procesu pridruživanja EU-u. Predvođeni Vojislavom Šešeljom, radikali nisu dopustili Davenportu da predstavi izvještaj zato što su dobili samo njegovu englesku verziju (Šešelj: ‘Ne može u Narodnoj skupštini da se razmatra nikakav dokument na engleskom jeziku’), ali i zato što kao Britanac nakon Brexita navodno više ‘nije kompetentan’ da predstavlja EU, a pogotovo zato što u ime Bruxellesa traži da Srbija izruči Haškom sudu troje radikala koje je Tribunal optužio da su opstruirali njegov rad tijekom suđenja Šešelju.
Sjednica skupštinskog Odbora je prekinuta, njegova predsjednica Marinka Tepić naknadno je zatražila sigurnosnu provjeru poslanika radikala, a šef delegacije EU-a Davenport čeka sazivanje nove sjednice i pomirljivo poručuje da je spreman opet doći i predstaviti izvještaj EK-a. U međuvremenu je objavljena neslužbena verzija prijevoda izvještaja o napretku Srbije, pa se u medijima i javnosti zakotrljala rasprava o njegovu sadržaju ispisanom na stotinjak stranica. U njemu prevladava ocjena da je Srbija ‘umjereno pripremljena’ za članstvo u EU-u po nizu mjerila i kriterija koje briselska administracija prati i valorizira u pojedinim pregovaračkim područjima. Stoga je EK zaključio da je Srbija ostvarila održiv napredak na putu prema EU-u.
U kritički nastrojenim beogradskim medijima vrti se ocjena da je EK bio blag prema Vučićevoj vladi, blaži nego što se očekivalo, a među medijskim braniteljima aktualne vlasti tvrdi se pak da eurokrati i dalje Srbiju tretiraju kao dežurnog krivca na Balkanu, pa joj u grijehe upisuju i procese i prakse koje inače toleriraju članicama Unije i drugim zemljama koje se paralelno sa Srbijom kandidiraju za članstvo u EU-u. I jedni i drugi kao argumente za svoje ocjene uzimaju navodnu europsku zabrinutost zbog obnavljanja srpskog nacionalizma i jačanja Šešeljevih radikala, zbog bliskih odnosa Srbije s Rusijom, a pozivaju se i na navodno europsko toleriranje autoritarnosti Vučićeve vlasti, odnosno njezino izmišljanje i fabriciranje. Vučićevi oponenti, naime, tvrde da je EK prema njemu blag jer je kao reformirani nacionalist i radikal najčvršća brana Šešeljevim radikalima i drugim ekstremnim desničarima, a otkad je postao gorljiv zagovornik ulaska Srbije u EU, postao je i njezin oslonac i zaštitnik njezinih interesa u Srbiji. Zbog toga Bruxelles navodno tolerira Vučićevu autoritarnost jer je, poput Viktora Orbana u Mađarskoj i sličnih lidera koji niču kao gljive poslije kiše diljem Europe, manje zlo od onoga koje se valja na ekstremno desnom političkom spektru.
Medijski i ini zagovornici Vučićeve politike ljute se pak zato što eurokrati od nacionalističke muhe u Srbiji rade slona, dok istovremeno o jačanju i širenju nacionalizma i ekstremne desnice u starim i novim članicama EU-a uglavnom šute i toleriraju ih kao dio normalnih demokratskih procesa. Također, dok Srbiju stalno prozivaju zbog njezinih dobrih i prijateljskih odnosa i veza s Rusijom, šutke prihvaćaju slične i iste odnose koje pojedine članice Unije njeguju i održavaju s Putinovom Rusijom. A u domaćim i europskim prozivkama Vučića zbog sklonosti autoritarnoj vlasti uglavnom prepoznaju ucjenu kojom se Srbiju i njezinu vlast prisiljava na ustupke, ponajprije u pregovorima s Kosovom, ali i u odnosima s drugim zemljama s kojima ima ponešto drukčije bilateralne odnose od onih koje zagovara i provodi EU i pojedine njezine vodeće članice.
No trezveniji srpski čitatelji izvještaja EK-a u prvom redu konstatiraju da ovogodišnje njegovo izdanje nije donijelo ništa posebno novoga. Europski pokret u Srbiji primjerice zaključuje da ‘napredak Srbije nije zabilježen u istim pregovaračkim područjima kao i prethodne godine, a tamo gdje ga ima ograničen je potrebnom primjenom donijetih zakonskih rješenja’. I doista, EK u izvještaju konstatira da se Srbija, unatoč tome što je u svoje zakonodavstvo preuzela popriličan dio europske stečevine, itekako mora potruditi kako bi smanjila utjecaj politike na pravosuđe i omogućila podizanje efikasnosti pravosuđa te u njemu osigurala pravo na besplatnu pravnu pomoć građanima.
Slične su ocjene i preporuke ispisane i u području slobode govora, odnosno medijskih sloboda, gdje se također konstatira da zakonske promjene nisu zaživjele jer javnim televizijskim servisima nisu osigurani neovisni izvori financiranja, pa su još uvijek podložni direktnom političkom uplitanju; brojni mediji još nisu privatizirani, nisu uređeni ni vlasnički odnosi, pa je teško utvrditi tko u njima vuče konce. Nisu regulirani komercijalni utjecaji na poslovanje medija, što je još jedan uzrok njihova profesionalnog urušavanja i prekarnog položaja novinara.
EK preporučuje i dosljedniju depolitizaciju i profesionalizaciju javne uprave, a loše ocjene je izrekao i (ne)organiziranoj borbi države protiv korupcije, te je prilično kritičan prema funkcioniranju parlamentarne demokracije, odnosno prema nedovoljno transparentnim i demokratski kljakavim zakonodavnim procesima u parlamentu, na što se kontinuirano žali i opozicija. Iako hvali napredak u razvoju civilnog društva, EK ipak preporučuje još značajnije njegovo uključivanje u zakonodavne procese i funkcioniranje institucija države i društva, te dosljedno poštivanje neovisnosti regulatornih i drugih neovisnih institucija i tijela, poput zaštitnika građana ili Vijeća za elektroničke medije.
S druge strane, najviše pohvala iz Bruxellesa Srbija je dobila za provođenje ekonomskih reformi, za fiskalnu konsolidaciju i privatizaciju državnih poduzeća, iako su joj i tu upućene brojne preporuke za napredak. Pohvaljena je i za doprinos regionalnoj suradnji, osobito u odnosu na migrantsku krizu i konstruktivan pristup u pregovorima s Prištinom. Poimence se hvale dobri odnosi i suradnja Srbije sa svim susjedima, osim što je u odnosima s Hrvatskom ispisana tek jedna pohvalna rečenica zbog deklaracije koju su ljetos u Dalju potpisali predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i premijer Vučić. EK je prilično škrt i u ocjenama o doprinosu Srbije regionalnoj suradnji u procesuiranju ratnih zločina i potrazi za nestalim osobama: uz blage pohvale, preporučuje se nastavak i intenziviranje suradnje, pa i s Hrvatskom, ali se pritom ne spominje spor oko regionalne jurisdikcije srpskih sudova za zločine na čitavom ex-jugoslavenskom prostoru. To je očito ostavljeno Srbiji i Hrvatskoj da same bilateralno riješe, a EK će ih nježno i u rukavicama gurati prema tome, kao što i Srbiju svojim izvještajima pažljivo i odmjereno usmjerava prema članstvu u EU-u.
