Srpski parlament tek se na kraju ove godine makar formalno uključio u proces pristupnih pregovora o članstvu Srbije u Europskoj uniji. Poput đaka-prvaka srpski narodni poslanici počeli su sricati prve lekcije iz Izvještaja Europske komisije o napretku Srbije u pregovorima o članstvu u ovoj godini, iako su zapravo raspravljali o zaključcima koje im je pripremio nadležni parlamentarni odbor. Zaključke su na kraju i usvojili. Pritom su zaključili da su primili na znanje sadržaj ovogodišnjeg izvještaja, podržali su sve srpske institucionalne pregovarače i ono što su do sada uradili te prihvatili europske ocjene i preporuke o poslovima koje Narodna skupština treba obaviti u pristupnim pregovorima. Srpski parlamentarci među ostalim su se obavezali da će pod svodovima Narodne skupštine omogućiti dijalog vlasti i opozicije o svim pitanjima oko kojih se godinama spore, a ponajprije o kreiranju ravnopravnih izbornih uvjeta, slobodi medija i vladavini prava.

Rasprava u srpskom parlamentu dogodila se na kraju godine u kojoj Srbija nije otvorila nijedno pregovaračko poglavlje i u kojoj su i ostale zapadnobalkanske zemlje kandidati za članstvo ostale ukopane u mjestu u svojim pristupnim pregovorima s EU-om. Neposredno uoči skupštinske rasprave, srpski ekonomist svjetskog glasa Branko Milanović je u intervjuu Vremenu srpskoj javnosti poručio da je "članstvo Srbije u Evropskoj uniji iluzija". Milanović je, doduše, do te poruke došao odgovarajući na pitanje o strateškoj suvislosti politike suradnje Srbije sa svima (EU-om, SAD-om, Rusijom, Kinom). Njegov odgovor ("Moram da kažem da Srbija nema previše izbora, tako da bi se te strategije sedenja na četiri stolice možda držao i neko drugi ko bi bio na vlasti"), potakao je sljedeće novinarsko pitanje: "Zbog čega tako to vidite?"

"Zato što je članstvo Srbije u Evropskoj uniji iluzija. Do toga sigurno neće doći u bližoj budućnosti, a pitanje je da li će se to bilo kada i desiti. To znači da ne možete da se orijentišete samo na tu stranu, već morate i prema drugima, uključujući Kinu koja postaje sve značajniji investitor, Rusiju zbog nekih drugih interesa kao sto su Kosovo i energija, ili Ameriku koja je najveća svetska sila", odgovorio je Milanović. Kad je riječ o članstvu i ostalih zapadnobalkanskih zemalja u Uniji, Branko Milanović i njima prognozira mrku kapu: "Jedina zemlja koja u narednih 20ili 30 godina može da se nađe u Evropskoj uniji je Crna Gora zato što je mala, u sastavu je NATO-a, a potrebno je održavati nadu da i drugi mogu da računaju na članstvo, mada objektivno mislim da niko od njih neće biti u EU. Evropska unija je u fazi samopreispitivanja, ona sa postojećim brojem članica ne može da postigne konsenzus oko mnogih pitanja tako da je primanje novih, nerazvijenih država koje su opterećene unutrašnjim problemima upravljanja, vladavine prava ili slobodnih izbora za nju potpuno neprihvatljivo."

I oni u Srbiji kojima ni na kraj pameti nije prihvatiti Milanovićev pesimizam o šansama Srbije za članstvo u EU-u, nisu više tako optimistični kao što su do nedavno bili. Na plenarnoj sjednici Nacionalnog konventa o Uniji, koja je održana desetak dana prije sjednice srpskog parlamenta, najoptimističniji je zapravo bio šef delegacije EU-a u Srbiji Sem Fabrici. Fabrici smatra da je Srbija, unatoč činjenici da u ovoj godini nije otvorila nijedno novo pregovaračko poglavlje, uspjela održati na životu proces pristupnih pregovora i u njemu ostvarila kakav-takav napredak, pa dodaje da bi ovogodišnji Izvještaj EK-a Srbiji trebao biti "dodatni motiv da se u narednoj godini popravi stanje u oblastima u kojima napredak nije dovoljno izražen (pravosuđe, mediji, reforma državne uprave, zaštita ljudskih prava, borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala)". Fabricijev optimizam, međutim, nije zarazno djelovao na čelnike Nacionalnog konventa o EU-u, koji okuplja proeuropske organizacije civilnog društva, pa i oni uglavnom sve češće javno sumnjaju da Srbija može svoje pregovore s EU-om završiti do 2025. godine, iako su donedavno i sami uvjeravali da je to realan rok da Srbija postane novom članicom Unije.

I predsjednica Vlade Srbije Ana Brnabić više ne pršti optimizmom kad je riječ o perspektivi članstva Srbije u Europskoj uniji. Predstavljajući parlamentarnim zastupnicima vladine stavove o najnovijem izvještaju EU-a, Brnabić nije kao ranije spominjala datume i godine kad će Srbija postati dio Unije. Parlamentarcima je poručila da zajedno s njezinom vladom trebaju "ispuniti sve što je potrebno, doneti zakone i strategije, ali da je od toga važnije suštinski menjati stvari", te zaključila: "Da li će i kada Srbija postati članica EU-a, na kraju krajeva zavisi isključivo od volje i političke spremnosti država članica EU-a, ali naš posao je da se reforme koje implementiramo na evropskom putu odražavaju na kvalitet građana Srbije."

I dok aktualna vladajuća većina nastoji održati vatru na pregovaračkom ognjištu s Europskom unijom, opoziciji pristupni pregovora sve više ponajprije služe kao poligon za obračun s vladajućima i za međusobne okršaje proeuropskih i onih stranaka koje su protiv članstva Srbije u Uniji. Dio opozicije koji je bojkotirao parlamentarne izbore sada već otvoreno poziva EU-a da joj pritiscima pomogne srušiti vlast Vučićevih naprednjaka. Glavne poluge za rušenje aktualne vlasti pronalaze u dijelovima Izvještaja EK-a u kojima su pobrojane najgore ocjene o razlozima srpskog tapkanja u mjestu na putu za EU (zakržljala demokracija i vladavina prava, ugrožena sloboda medija...).

Zbog neispunjenih očekivanja da će EU direktno intervenirati i pomoći "pravoj proeuropskoj opoziciji" da "oslobodi" Srbiju od "Vučićeve diktature", pojedini opozicijski lideri sve su češće počeli prozivati i napadati neke od europskih dužnosnika, a u zadnje vrijeme najčešće je na tapetu bio šef Delegacije EU-a Sem Fabrici jer uporno ponavlja da se "proces između Srbije i Evropske unije nastavlja". Najratoborniji srpski oporbenjaci već otvoreno prozivaju EU da je glavni krivac što Srbijom vladaju Vučićevi naprednjaci, vjerujući valjda da će tako isprovocirati europski politički desant na Srbiju u kojemu bi oni bili vojnici na terenu koji će preuzeti vlast.

No za opoziciju svih boja, važnije bi od tog (ne)željenog direktnog uplitanja Europske unije u srpske unutarnje političke i društvene procese, moglo biti ono što srpski birači misle o tome koji su glavni problemi srpske opozicije. Istraživanje koje je za Europski fond za Balkan u zapadnobalkanskim zemljama, pa i Srbiji, provela agencija Stratedžik marketing, kaže da je većina anketiranih građana Srbije uvjerena da je tamošnja opozicija loše organizirana (83,5 posto).

Istovremeno, dok većina srpskih opozicionara stalno gudi da zbog "zarobljenih medija" gube izbore, tek jedan posto anketiranih građana "kao problem opozicije vidi njihovu zastupljenost, odnosno odsustvo u medijima". Anketirani građani, s druge strane, smatraju da je najveći problem opozicije to što nije ujedinjena i što se "stalno svađaju" (19,4 posto), slijedi "nedostatak programa, novih ideja, tačnije stav da opozicija ne zna šta želi ili nema adekvatnu infrastrukturu" (10,4 posto), a 9,2 posto smatra da su "predstavnici opozicije neozbiljni, neaktivni, nedosledni, odnosno da su već bili na vlasti i nisu ništa uradili", da "vode računa samo o svojim interesima" (8,1 posto), da "samo želi moć" (8,5 posto), te da "ne postoje ni lider opozicije, ni novi ljudi (6,9 posto).

Ako stavovi i mišljenja anketiranih građana Srbije makar približno točno odražavaju stvarno stanje u srpskoj opoziciji, onda je evidentan i njezin doprinos usporavanju i zaostajanju Srbije u pristupnim pregovorima s Europskom unijom. U tom slučaju ni desant europskih komandosa ne bi pomogao Srbiji da tako skoro kroči u Uniju.