Prije osam godina dobar dio Amerike, ali i svijeta, dočekao je Baraka Obamu kao nekoga tko ponovno budi nadu, tko ima viziju boljeg svijeta u kojemu njegova država, ma koliko jaka bila, neće silom mijenjati režime i uspostavljati sebi sklone poretke. Osam godina nakon toga Obama je sam sebi ispisao epitaf govorom na konvenciji Demokratske stranke, na kojoj je kao kandidatkinja za najviši položaj u državi nominirana bivša državna tajnica i supruga nekadašnjeg predsjednika, Hilari Klinton. A taj epitaf, izrečen u vjerojatno posljednjem značajnijem javnom istupu u njegovom predsjedničkom mandatu, najvjerojatnije je natjerao mnoge koji su mu dali svoj glas da se zapitaju: A zašto?
Obama je, naime, ustvrdio kako nema nikoga, uključujući i njega i bivšeg predsjednika Bila Klintona, tko bi bio sposobniji preuzeti Bijelu kuću od Hilari Klinton. Dakle izravno je priznao kako je žena koju je prije osam godina porazio u tzv. predizborima, koja je bila nekoliko godina na čelu resora vanjskih poslova i ‘proslavila’ se onom već antologijskom izjavom, začinjenom smijehom, na vijest o ubojstvu libijskog vlastodršca Gadafija: ‘Došli smo, vidjeli smo i – on je mrtav’, da je dakle ta političarka koja se profilirala kao neupitni pobornik vanjskih intervencija i zadiranja u unutarnje stvari drugih država sposobnija od njega. I to je rekao onaj isti Obama koji je svoj mandat počeo čuvenim govorom u Kairu kojim je pružio ruku islamskom svijetu, onaj isti Obama koji je u ne manje čuvenom govoru u Pragu obećao svijet bez nuklearnog oružja. Da, baš on i upravo je tako rekao, potvrdivši tako tužan kraj jednog tužnog predsjednika.
Koliko je bilo iskrenosti u najavama promjene kursa što se činila toliko nužnom ne samo Americi nego i svijetu nakon godina Džordža V. Buša, to je pitanje što će ostati bez odgovora. Jer čak ako Obama i napiše memoare, teško je očekivati, nakon transformacije koju je očito prošao, da će dati pravi odgovor. Možda je zaista bio iskren, možda ga je ponijelo raspoloženje birača, možda je i sam povjerovao u svoj izborni slogan ‘Da, mi to možemo’, slogan koji je nedvojbeno najavljivao promjene. Možda je mislio da samim ulaskom u Bijelu kuću zaista dobiva moć koja mu temeljem ustava i pripada. Ako je to mislio, onda iz prethodnih godina na američkoj političkoj sceni nije gotovo ništa naučio. Onda nije shvatio da je vojno-industrijski, odnosno financijski kompleks moćniji no ikada, nije shvatio da ulazak u Bijelu kuću znači spuštanje u zmijsku jamu raznih lobija i moćnih zastupnika ovih ili onih interesa. Valjda je zato tako samouvjereno najavljivao, kao jedan od prvih koraka, ukidanje zatvora u bazi Gvantanamo na Kubi, gdje SAD drži (koliko god dugo im se prohtije), bez istrage, bez suđenja i bez sudskih osuda, ljude koje su oteli širom svijeta, osumnjičivši ih za terorizam. Gvantanamo do danas nije ukinut, niti će biti. Zato je tako samouvjereno najavljivao uvođenje obaveznog zdravstvenog osiguranja, čime bi nekih dvadesetak milijuna Amerikanaca napokon dobilo mogućnost korištenja usluga javnoga zdravstva. Nakon dugogodišnje borbe u parlamentu to je ipak uspio, ali s vrlo velikim šansama da cijeli projekt bude ugašen čim on napusti položaj predsjednika. Zato je uspostavio dobre, činilo se čak prijateljske odnose s Rusijom i njezinim predsjednikom. Zato je, odstupajući od već tradicionalne bezrezervne podrške Izraelu (ma što on radio), pokušao inzistirati na rješavanju palestinskog pitanja. Zato se čak usudio podastrijeti urbi et orbi i viziju svijeta bez nuklearnoga oružja.
Sve su to, međutim, bili tek pokušaji, najave dobrih namjera što su ih neki analitičari već u startu odbacivali uz tvrdnju: ‘Ne može Obama napraviti ništa osim velikog nereda. On nije političar, on je propovjednik.’ Cinično, svakako, ali završetak mandata s priznanjem superiornosti političarke (intervencionističke i hladnoratovske) koju je on, Obama, porazio u predizborima, kao da takvim cinicima daje za pravo. Jer na kraju njegovog mandata odnosi s Rusijom lošiji su nego ikada. Odnosi s Kinom sve su prije nego onakvi kakvi bi u obostranom interesu trebali biti, a zaoštravanjem prema Moskvi praktički je gurnuo Rusiju u savez s Kinom, kumujući kombinaciji koje se boje svi američki stratezi. Vojno je intervenirao (uz zdušnu suradnju svoje državne tajnice Hilari Klinton) u više zemalja nego njegov prethodnik Buš. Bespogovorno prihvaćajući koncept ovladavanja strateški, odnosno energetski ključnim zemljama nasilnim mijenjanjem režima u njima, ojačao je – uzimajući ih za saveznike – radikalne džihadiste, koji su danas, u vidu globalnog terorizma, prijetnja cijelome svijetu. Na tu prijetnju Amerika i dalje pokušava odgovoriti ne u savezu s Rusijom (‘Mi imamo našu koaliciju, ona je mnogo veća od ruske’), nego u sve otvorenijem neprijateljstvu prema njoj, pa se globalni terorizam širi.
Bilanca Obaminih osam godina na svjetskoj sceni bit će porazna. Terorizam pustoši Irakom (kuda su Amerikanci, kao, donijeli demokraciju). Talibani napreduju u Afganistanu. Libija je u potpunom rasulu, s jakim uporištem tzv. Islamske države koja sve češće prijeti i Evropi. Sirija se pretvara u hrpu ruševina, ali je predsjednik koji Vašingtonu nije po volji i dalje na vlasti. Turska, na južnom krilu Atlantskog pakta, na putu je u autokraciju i islamističku diktaturu, prekrivenu vrlo prozirnim velom demokracije. Evropa, gdje je primat dobilo širenje NATO-a prema ruskim granicama, umjesto konsolidiranja povijesnog projekta evropskog ujedinjenja, na prijelomnoj je točki – nakon izlaska Velike Britanije i nakon što punih godinu dana nije u stanju formulirati zajedničko stanovište prema izbjegličkom problemu, najakutnijoj posljedici totalne destabilizacije Bliskog i Srednjeg istoka, u čemu je Hilari Klinton (‘sposobnija i od Obame’) odigrala jednu od ključnih uloga. A američka obavještajna služba (NSA) nadzire i špijunira sve i svakoga širom svijeta, uključujući i najbliže saveznike.
Predsjednik koji je nastupio s porukom ‘Da, mi to možemo’ otići će s neizrečenom porukom ‘Ne, ja to nisam mogao’. Tužan odlazak tužnog predsjednika kojega će povijest zapamtiti samo po tome što je bio prvi tamnoputi predsjednik Sjedinjenih Država.
