Danas 64-godišnji Branko Vučković iz rodnog se Dunjaka otisnuo u svijet čim je završio školu i odslužio vojsku: u Italiji i Sloveniji radio je punih 37 godina, pa kupio stan u Rijeci u kojoj i danas živi. Svejedno, srce ga svako malo dovuče u selo podno Petrove gore, gdje pomno popravlja ogradu, obrezuje zelenilo, sadi vrt i čupa korov, sve kako njegova djedovina ne bi propala i zarasla u šipražje poput tolikih drugih u okolici. Održati imanje glavni je zadatak ovog umirovljenika i nema te prepreke koju nije spreman preskočiti da to ne ostvari.
- Ja sam čuvar svoje djedovine, ove stare i obnovljene kuće, guste šume, livada i njiva. Prije bih umro nego dopustio da sve to propadne i obraste u neiskrčenu šikaru. Naravno, česta putovanja iz Rijeke traže puno vremena, truda i novca, ali ne žalim ulaganja. Želim da svatko tko kroz Dunjak prođe, zastane i promotri tu ljepotu. Pa će valjda poslije toga svaki dobronamjerni putnik-namjernik koji ima komadićak djedovine zasukati rukave i shvatiti što propušta ako svoje ne održava. Eto, baš to hoću, jer ne mogu gledati koliko ljudi ostavlja naslijeđe i prepušta ga propadanju k'o stari pohabani šešir – tumači nam naš domaćin.
Nakon osnovne škole u Dunjaku, Branko završava u riječkoj školi za kemijskog tehničara, pa se odmah nakon vojnog roka provedenog u slovenskom Mariboru zapošljava u Sloveniji. Radi ondje tri godine, a potom za poslom odlazi u Italiju, u kojoj ostaje sve do umirovljenja. Stekavši uvjete za penziju, s ušteđevinom kupuje stan u Rijeci koja mu je i sada dom, bar kad nije u rodnom selu. Njegovi su roditelji u Dunjaku ostali do smrti: majka Dragica umrla je prije 15 godina, a otac Miloš pet godina iza nje. A kad je poslije teške bolesti preminuo i jedini mu brat Mile, održavanje djedovine palo je na Brankova pleća. Nasreću, sa suprugom Đurđicom ima petero odrasle djece i isto toliko unučadi: svi žive u Rijeci, pa nije posve sam kad zatreba pomoć.
- Kad je sredinom 1990-ih započela Oluja, već sam živio u Italiji, no roditelji su glavom bez obzira morali iz Dunjaka bježati za Srbiju. Ostavili su sve osim najnužnijeg u selu i na konjskoj zaprezi stigli do Topuskog, gdje su im zaplijenili konje. Tako da su se teškom mukom, nakon brojnih peripetija i poteškoća, dočepali Smedereva, gdje su se jedva izvukli da ih ne transportiraju na Kosovo. Smjestili su ih konačno u nekakvo smederevsko prihvatilište, a ja sam par dana nakon završetka rata došao obići rodno ognjište. U Dunjaku su me dočekali hrvatski vojnici koji su bili vrlo korektni, no kuća je bila temeljito opljačkana i već dobrano devastirana. Ipak, žive sam zatekao naše dvije krave, a kasnije sam doznao da su stvari iz kuće odnijeli neki susjedi, eno ih, neki i dan-danas mirno šeću selom, kao da nikoga opelješili nisu. Zasukao sam odmah rukave, pa mjesecima popravljao staru drvenu kuću, no bila je toliko dotrajala da sam uskoro počeo graditi novu. Od jedne međunarodne humanitarne organizacije dobio sam ciglu i nešto drugog građevinskog materijala, a i država mi je dala 15 tisuća kuna, pa je omanji objekt brzo završen - kaže nam Vučković. Dodaje kako je to selo prije rata devedesetih imalo više od šest stotina žitelja. Danas ih je tu tek desetak, mahom vremešnijih povratnika koji jedva preživljavaju čekajući bolje dane. Po dubokom uvjerenju našeg sugovornika, oni međutim nikada neće doći.
- Tko se mislio vratiti, već se vratio. Većini su djeca i unuci ostali u Srbiji ili odselili u svijet, a oni nastoje očuvati ovdašnja ognjišta najbolje što mogu iako se mnogi čude što ne prihvaćaju pozive bližnjih da i onu odu, pridružujući se svojim porodicama gdjegod sada bile. Ali ti starci dobro znaju zašto ostaju na djedovinama i zašto na njima namjeravaju biti zauvijek, baš poput svojih predaka. Dobro ih razumijem i dijelim s njima te želje i tu emociju: Kordunaši smo mi, moj brate, ne damo se tako lako skršiti. Možda to nekome smiješno zvuči, no na tih par povratnika koji trpe kojekakve nevolje samo zato da bi i dalje bili svoji na svome, jako sam ponosan. A ponosan sam i na još nešto: nikada se ovdje nije mjerilo tko je koje vjere ili nacionalnosti. Hrvati i Srbi ženili su se ovdje međusobno i pomagali jedni drugima dijeleći radost i tugu. Uostalom, ovaj je kraj još u Drugom svjetskom ratu dao svoju mladost za slobodu, pa smo poslije u miru svi skupa slavili sve blagdane i sve praznike. Eto, i moja je supruga Hrvatica, baš kao i dosta dobrih drugara - objašnjava nam Branko Vučković, koji svakoga mjeseca dobiva dvije mirovine. Jednu za tri godine rada u Sloveniji, drugu za njih 26 u Italiji, sveukupno 1.400 eura. To mu je dovoljno, kaže.
- Pazim na svaki euro, jer mi dosta novca ode na putovanja iz Rijeke u Dunjak. Mnogi mi savjetuju da se okanim ćorava posla i da ovo ovdje pustim k vragu, no takvi nemaju pojma ni što je Kordun ni što je djedovina! Kad bih zapustio imanje, nikada miran ne bih bio, proganjali bi me noću duhovi djedova i pradjedova koji su tu časno proživjeli svoje od rođenja do smrti. Ma znaju oni da sam ja tu i da ni njih ni naše ognjište neće progutati drača i zaborav - kaže nam Branko.
Naš se vitalni i vedri sugovornik na ništa ne žali, iako mu je radi triju operacija kuka potvrđena 60-postotna invalidnost. Slomio je taj najveći zglob još na poslu u Italiji, ali odštetu nije dobio. No na temelju invaliditeta ima pravo parkirati auto na posebno označenim mjestima, što mu dobro dođe kad treba razvoziti unuke koje su mu podarile kćeri Danijela, Gordana i Tea. A ako kosti baš jače zabole, popije pokoju protiv bolova i praši dalje, najradije na svoj Kordun. Sretan i zadovoljan što su svi njegovi živi i zdravi, a nasljeđe održavano i dobro očuvano, kako je i red.
