U svojoj reakciji na moj prikaz njegove knjige ‘Drugi svjetski rat u hrvatskoj i srpskoj prozi (1945-2015)’, Maciej Czerwiński kao problematične iznosi dva osnovna i niz specifičnih problema, za koje tvrdi da proizlaze iz mog teksta. Prvi osnovni problem je da književnost navodno postoji u obliku kakvom postoji, a da ja želim tu stvarnu književnost prilagoditi svojoj zamišljenoj viziji. Drugi problem je da knjigu nisam napisao ja, nego on (!). Potom u razradi kaže da mu pripisujem teze koje knjiga ne izriče te da potom polemiziram s tim, po Czerwińskom, insinuiranim tezama. Znači, imputira mi intelektualno nepoštenje, u boljem slučaju aljkavost. Dalje, moju tvrdnju da je njegovo čitanje književnosti dosadno tumači nedostatkom protuargumenata njegovoj tezi da je sudbine proznih junaka moguće iščitavati kao alegorije nacionalnih sudbina. Konačno, moj prigovor njegovom revizionizmu odbacuje tvrdnjom da – ‘za razliku od Bakotina’ – ne misli kako sve što se o Drugom svjetskom ratu može tvrditi, mora biti u skladu s narativom koji je važio do 1990.

Problem možda nije u tome što ja navodno propisujem da se o stvarima mora govoriti onako kako se govorilo u socijalizmu, nego u tome što Czerwiński o njima govori slično kako se govori u hrvatskom nacionalizmu

Czerwińskijevi navodi da mu pripisujem tvrdnje koje knjiga ne izriče imaju popriličan problem, a to je da ne odgovaraju u potpunosti sadržaju njegove knjige. Drugo, knjiga nudi sasvim legitimnu interpretaciju hrvatske i srpske književnosti: ona se može tako čitati, no ta interpretacija ima određene ideološke i književnoznanstvene konotacije koje smatram problematičnim i retrogradnim. Spor između mene i Czerwińskog u osnovi je politički. Znanje koje on proizvodi možda jest utemeljeno u analiziranoj prozi. No znanje, naročito u humanistici i društvenim znanostima, nikada nije slobodno od vrijednosti, pa ni od moći. Niti činjenice – tako ni slika srpske i hrvatske proze – postoje nezavisno od interpretacija, niti je irelevantno kojem društvenom cilju određeno znanje može poslužiti. Na kraju, Czerwiński tu i tamo čak i povijesne fakte distorzira, možda zato da podupre vlastitu interpretaciju.

Nekoliko je teza koje navodno podmećem Czerwińskom. Prva je tvrdnja da je književnost u nekom smislu proizvela srpsko-hrvatski sukob devedesetih, i to tako da je sačuvala i prenijela konfliktno sjećanje na Drugi svjetski rat. Pogledajmo, dakle, stranicu 20. u knjizi: ‘oprečne predodžbe (su) tinjale u književnosti i na kraju dovele do raspada propisanog imaginarija. Štoviše, one su na neki način proizvele novi sukob, onaj iz 1990-ih’. Autor, naravno, može i ovdje tvrditi da pod ‘sukobom’ ne misli na stvarni rat, već na sukob imaginarija. To tvrdi i za rečenicu citiranu u mom prikazu (stranica 139.): ‘Konflikt iz 1990-ih godina na neki je način zamišljen, pa i kreiran, zahvaljujući načinu reinterpretacije prošlosti, posebice Drugoga svjetskog rata. Sjećanje na rat, koje je trebalo biti temeljni mit Jugoslavije, mit bratstva i jedinstva, postalo je razlog njezina raspada.’ Czerwiński kaže da je taj citat istrgnut iz konteksta prethodnog pasusa, u kojem tvrdi da su konkurentni imaginariji, hrvatski i srpski, ‘osujetili stvaranje ujednačenih vizija prošlosti. To je kulminiralo 1970-ih i 1980-ih godina, a nadolazeći konflikt upisan je u interpretativni okvir Drugoga svjetskog rata. Srbi su Hrvate nazivali ustašama, Hrvati Srbe – četnicima, počele su reinterpretacije ratnih zbivanja, ponovno se počelo brojiti žrtve i općenito se podsjećalo na prošle nepravde, govorilo se o genocidu’. No ako je sukob imaginarija kulminirao već sedamdesetih, kakav je to sukob iz 1990-ih, ako ne onaj natopljen stvarnom krvlju? Ili se Czerwiński nedovoljno precizno izražava, pa ostavlja mjesta za dvosmislenosti, ili slaže ponešto besmislene rečenice. Jer ako inzistira da se (i) sukob iz devedesetih odnosi na imaginarije, onda njegova teza glasi otprilike ovako: kulminacija sukoba imaginarija iz sedamdesetih proizvela je sukob imaginarija u devedesetima.

Nadalje, Czerwiński tvrdi kako je netočno da on u književnosti postulira nepostojanje zajedničkog hrvatsko-srpskog narativa o NOB-u. Pogledajmo, dakle, stranicu 16: ‘Drugi svjetski rat, iako je postao temeljni mit jugoslavenskog komunizma (…) u kulturnom pamćenju nije zaživio u ujednačenom obliku (…) hrvatski i srpski imaginarij drukčije je upisao taj događaj’; hrvatska i srpska proza ratu je još od 1940-ih ‘nametnula različite sisteme značenja’. Treća navodno insinuirana teza je da su historiografije preuzele vizije uobličene u književnosti. Ipak, na stranici 20. piše: ‘U petom ću se poglavlju osvrnuti na problem migracije književnih imaginarija, hrvatskog i srpskog, u domenu historiografije.’ Stranica 137: ‘Ona (književnost) nerijetko prije od historiografije konceptualizira određene predodžbe koje kasnije prelaze iz domene fikcije u domenu historiografije.’ Citira li Bakotin selektivno Czerwińskog, ili upravo Czerwiński selektivno citira Czerwińskog? Uostalom, s dijelom njegovih teza možda se i možemo složiti, no nije posve jasno zašto se Czerwiński ne slaže sam sa sobom.

Veći problem od citatnog cjepidlačenja to je što je čitav Czerwińskijev poduhvat zasnovan na čitanju u nacionalno-ideološkom ključu: Hrvati su oduvijek inzistirali na samobitnosti i državnom pravu, Srbi na slobodarskom duhu. Takvo čitanje legitimno je i opravdano, no samo jedno od mogućih. Moj se prigovor odnosio na to da bi u 2018. ratnu književnost možda bilo zanimljivije više čitati (i) s nekih drugih polazišta – formalističkih, feminističkih ili književno-socioloških, primjerice – a ne strukturirajući čitavo polje ratne proze polazeći od aksioma Ante Starčevića i Dobrice Ćosića. Nadalje u knjizi koja se, kaže autor u reakciji, ‘ne bavi niti društvom niti politikom’, postoji zavidan broj problematičnih političko-povijesnih sudova. Czerwiński ističe da je Drugi svjetski rat bio (i) rat Srba i Hrvata te Muslimana i Srba, gurajući na stranu fakat da to prije svega nije bio međunacionalni, nego ideološki sukob: partizani protiv fašističkih okupatora i kolaboracionista. Hrvatski komunisti organiziraju srpske seljake u obrani od ustaša, srpski borci nastoje spriječiti odmazdu nad katolicima i muslimanima, ustaše ubijaju tisuće Hrvata, a četnici spaljuju srpska partizanska sela. Czerwiński inače tvrdi da su četnici gotovo cijelog rata bili ‘barem de iure’ u antihitlerovskoj koaliciji – iako su im saveznici krajem 1943. obustavili pomoć – dok je Mihailovićeva kolaboracija bila ‘povremena’. Što se Czerwińskog tiče, ‘znamo’ da ni devedesetih ‘srpsko stanovništvo neće prisvojiti lojalnost prema hrvatskoj državi’, unatoč tome što je 1991. manje od polovice hrvatskih Srba živjelo na područjima obuhvaćenim pobunom. Generalizirajuća opaska kao prepisana iz nacionalističkih klišeja i to – prisjetimo se – ‘u knjizi koja se ne bavi politikom’. Socijalističku jugoslavensku vlast bez ograda naziva se totalitarnom, samorazumljivo se spominje ‘bleiburški pokolj’, nove države su ‘demokratske’. Možda opravdano naglašavaju se paralele između fašističkih i komunističkih koncepata, ali se prešućuju ključne razlike. Činjenice da su partizani spriječili međunacionalni pokolj i bili jedini stvarni antifašisti knjiga ne konstatira kao takve, nego kaže da su takvima sebe ‘prikazivali’. Czerwińskijev antikomunizam možda je posljedica toga da autor jugoslavensku revoluciju nije u stanju sagledati autentično, nego je promatra iz perspektive Poljske, zemlje potlačene i od nacizma i od staljinizma.

Problem, dakle, možda nije u tome što ja navodno propisujem da se o stvarima mora govoriti onako kako se govorilo u socijalizmu, nego u tome što Czerwiński o njima govori slično kako se govori u hrvatskom nacionalizmu. Jedna od osnovnih teza studije je da se u književnosti još od 1945. ogledala nepomirljivost hrvatskog i srpskog imaginarija, jer je i uloga Srba i Hrvata u ratu ‘bila različita’, a k tome te nacionalne ideje u književnosti ‘neminovno moraju doći u spor’. Problem nije toliko u tome što se Czerwińskijeve spoznaje ‘ne uklapaju u postojeće znanje’, kao što tvrdi, nego što se polazišta i zaključci tih spoznaja prilično dobro uklapaju u ono što odavno ponavljaju nacionalistički ideolozi – i to je pravi razlog zašto djeluju dosadno. Međutim, moguće su i progresivnije politike čitanja od onih koje kao ultimativnu kategoriju uzimaju naciju, jer ove koje nudi Czerwiński zapravo znače da se na književnohistorijskom i imagološkom polju provodi operacija razdvajanja koja je devedesetih odrađena na etničkom i političkom: možda nije slučajno da Czerwiński dovodi u pitanje postojanje jugoslavenske književnosti. Njegova studija u odnosu na trenutno hegemoni narativ nije subverzivna i kritična, nego solidno podobna: takvu osobno ne bih želio napisati. Međutim, u nedostatku studija ovog tipa, i takvo čitanje kakvo je poduzeo Czerwiński iznimno je korisno, pa i dobrodošlo, bez ikakve ironije. Autor je minuciozno katalogizirao ideološku upregnutost hrvatske i srpske književnosti u nacionalnu stvar, a srpskohrvatska sramota je što je taj posao obavio stranac. Njegova knjiga možda će biti i nezaobilazno djelo što se ove problematike tiče, no to ne znači da ne može biti kritizirana.