Kad sam čitao kritiku svoje knjige iz pera Jerka Bakotina, činilo mi se da se on referira na neku drugu monografiju. Bakotin je, zapravo, održao lekciju kako bi trebala izgledati knjiga o reprezentacijama Drugoga svjetskog rata u hrvatskoj i srpskoj prozi, odnosno kako bi trebalo prilagoditi postojeću književnost njegovoj zamišljenoj viziji te književnosti. Jedan je problem da književnost postoji u takvom obliku u kakvom postoji, a drugi da knjigu o reprezentacijama rata nije napisao Bakotin nego ja. Iako su neke od Bakotinovih teza važne za razmatranje odnosa fikcije i stvarnosti, autor – osim što ih je postavio – nije ponudio ništa što bi moglo doprinijeti njihovom razumijevanju. Štoviše, osvrnuo se na neke dijelove moje knjige na takav način da ti osvrti odgovaraju onome što on misli, a ne što sam ja kanio iznijeti. Budući da su njegove tvrdnje neutemeljene i pogrešne, a neke i neistinite, moram se na njih osvrnuti.

Za razliku od Bakotina, ne mislim da sve što se može tvrditi o Drugom svjetskom ratu mora biti u skladu sa znanjem ustaljenim između 1945. i 1990., a da je sve drugo – revizionističko (možda je to ovdje teže razumjeti zbog ljudi koji antikomunizam cinično iskorištavaju da bi opravdali fašistički teror)

Bakotin smatra da ja tvrdim da je književnost kreirala novi rat. A to nije istina. On navodi jedan moj citat u kojem stoji: ‘Konflikt iz 1990-ih godina na neki je način zamišljen, pa i kreiran, zahvaljujući načinu reinterpretacije prošlosti, posebice Drugoga svjetskog rata. Sjećanje na rat, koje je trebalo biti temeljni mit Jugoslavije, mit bratstva i jedinstva, postalo je razlog njezina raspada.’ Svjesno ili ne, on je tu rečenicu izvukao iz konteksta da bi se uklopila u njegovu argumentaciju. Jer rečenica koja joj prethodi dokazuje da ja to ne tvrdim niti bih mogao tvrditi. Ja naime pišem: ‘Druga je promjena utrla put nacionalnim partikularizmima u interpretacijama rata, što je rezultiralo oprečnim, čak i nepomirljivo suprotnim povijesnim narativima. To je pak dovelo do nastanka konkurentnih imaginarija, hrvatskog i srpskog, koji su osujetili stvaranje ujednačenih vizija prošlosti. To je kulminiralo 1970-ih i 1980-ih godina, a nadolazeći konflikt upisan je u interpretativni okvir Drugoga svjetskog rata. Srbi su Hrvate nazivali ustašama, Hrvati Srbe – četnicima, počele su reinterpretacije ratnih zbivanja, ponovno se počelo brojiti žrtve i općenito se podsjećalo na prošle nepravde, govorilo se o genocidu.’ U navedenom kontekstu rečenica koju citira Bakotin izrazito pokazuje da se imenica konflikt ne odnosi na realnost, dakle na sam rat, već na imaginaciju stvorenu u narativu koju se u novom ratu iskorištavalo da bi se stvorila predodžba nedovršenog konflikta. I točka. I ništa više.

Inače, problem koji je Bakotin pokušavao postaviti važan je i ključan, ali on ga uopće nije produbio, naprotiv – on ga je pojednostavio (štoviše, tvrdio je da ga ja pojednostavljujem). Naime, pitanje utječe li književnost na stvarnost nije pitanje na koje se može odgovoriti s da ili s ne. Jer to je uvijek pitanje stupnja. Ja osobno mislim da utječe, ali ne na takav trivijalan, gotovo ridikulozan način kako to pokušava pokazati Bakotin – da se, eto, književnost pretvara u stvarnost, nego na takav način da ona stvara (ili perpetuira) određene predodžbe, koje su zamjenski fenomeni i funkcioniraju kao surogati stvarnosti. Takve je, recimo, projekcije u 19. stoljeću stvarao August Šenoa koji je projicirao stvaranje nacije (npr. preko mezalijanse grofa i siromašne građanke), a Zagrebu je pripisivao ulogu da se ta mezalijansa ostvari. Ja i dajem taj primjer u knjizi, ali nigdje ne tvrdim da je Šenoa svojim književnim djelima proizveo hrvatsku naciju (to bi bila besmislica), nego da je taj proces projicirao. Književnost, jasno, nikada nije i ne može biti odraz stvarnosti, niti stvarnost može anticipirati – no književnost može projicirati, stvarati ‘moguće svjetove’. I, kako pišem, u svojoj knjizi: ‘Predmetni svijet stvoren u književnosti analogon je zbilje: on zbilji istodobno nalikuje i ne nalikuje. On je ujedno neistina i istina.’ Ponekad projekcija može ostati samo projekcija (fantazma, utopija i sl.), a ponekad se i ostvari, ali čak ni u tom slučaju to ne znači da je projekcija neposredno proizvela stvarnost – unatoč tomu što ona može posredno utjecati (npr. djelovati na političke aktere, poticati društvene pojave i slično). To je upravo najveći problem vezan uz problematiziranje filozofskog pojma reprezentacije. Bakotin ili to ne razumije ili ne želi razumjeti, ali svejedno on pokušava polemizirati s tvrdnjama koje su navodno moje. Ali nisu. Nije istina ni da se u mojoj knjizi ‘postulira nepostojanje zajedničkog narativa o NOB-u’. U više navrata govorim o legendi NOB-a u drugim društvenim praksama, a i pokazujem da su se u književnosti na legendu NOB-a nadogradili nacionali imaginariji (ako su se nadogradili, znači da je postojala). To znači da je književnost (premda ne samo ona, navodim i film) bila polje za propitivanje te legende. Ja tvrdim da su se na književnom polju sukobile, na početku implicitno pa onda otvoreno, konkurentne vizije rata. I točka. Ništa više.

I tu nastaje još jedan nesporazum. Autor tvrdi da se u jednom od poglavlja, u kojem se bavim konkurentnim narativima u hrvatskoj i srpskoj prozi (on čak tvrdi da je tako u cijeloj knjizi, što je isto neistina), radi o dosadnom dokazivanju istaknute teze. Cilj je bio upravo detaljno dokumentirati tu pojavu, kako bi se izbjegao mogući prigovor da egzemplarne primjere uzimam kao opće pojave. A radi se o ključnom problemu, naime o tome da su se, unatoč ujedinjujućoj legendi NOB-a, u hrvatskoj i srpskoj prozi pojavljivali drukčiji junaci, a njihove sudbine se mogu čitati kao alegorije nacionalnih sudbina (ponavljam: mogu, ne moraju). Upravo sam htio pokazati da su se preko takvih parabola stvarale projekcije vlastitih nacionalnih preokupacija. Za Bakotina, očito, takav broj primjera nije dovoljan, pa kako nema protuargument, onda kaže da mu je to dosadno. Ne želim time, međutim, reći da je moja teza jedina moguća. Naravno, može se tu književnost analizirati i na drugi način, npr. pokazati kako je djelovala legenda NOB-a, kako se širila i slično. Da, i to je legitimno, ali ja sam analizirao druge pojave koje sam smatrao važnijima. I moram priznati: na početku istraživanja nisam slutio da će biti tako. Štoviše, bio sam uvjeren da se konkurentne vizije rata pojavljuju tek u 1970-im i 1980-im godinama, kako se do sada tvrdilo. Ali pokazalo se nešto drugo. Bilo bi čudno da ne dokumentiram te fenomene, pa makar se oni ne uklapaju u postojeće znanje. Dapače, trebalo ih je iznijeti da bi se pokazala kompleksnost analizirane pojave. Znanje se s vremenom, usporedo s uočavanjem neke nove činjenice ili njihovom drukčijom interpretacijom, mijenja.

Kritike i polemike potrebne su da bismo više saznali o književnosti i o nama samima. Ali interpretacije nečijih teza ne bi trebale biti nadinterpretacije, a kamoli neistinite i pristrane tvrdnje na kojima se gradi čitava argumentacija

To je doista središnji dio moje analize, premda ne jedini, kako to sugerira Bakotin. Upravo te velike razlike u imaginarijima hrvatske i srpske književnosti omogućile su da argumentaciju gradim oko teze o tome kako su ‘unatoč postojanju zajedničkog političkog okvira, komunističke Jugoslavije, i zajedničkog literarnog polja, ta (…) dva kanona funkcionirala zasebno, stvarajući više mozaik, a manje zajednički model’. I to, čini se, smeta Bakotinu. Ali i za to ima odgovor, odnosno pitanje: ‘Postavlja se pitanje kakvu bismo sliku hrvatsko-srpskog književnog polja dobili da su epistemološka polazišta drukčije postavljena i s drukčijom polaznom – ujedno i završnom – tezom.’ Pa da, slažem se: doista, moglo bi biti drugačije kada bi bilo drugačije. Zapravo ta rečenica pokazuje opće mjesto Bakotinovog diskursa. On se trudi biti efektan, i to po svaku cijenu, pa ga to vodi do teza poput one koja zatvara njegov osvrt. On kaže da sam ja ‘iscrtao detaljnu i ozbiljnu kartu naše ratne književnosti’, pa stoga dodaje: ‘Možda je njezina projekcija pogrešna, kontinenti izobličeni, a Zemlja nema oblik sfere: svejedno, karta je upotrebljiva.’ Ja se onda pitam: kako karta može biti upotrebljiva ako je njezina projekcija pogrešna?

On mi još zamjera da sam zanemario druge čimbenike – društvene i političke, ali u naslovu knjige jasno je napisano da se ona ne bavi niti društvom niti politikom, iako ih se dotiče. Kaže i ovo: ‘S vremenom je, po autoru, došlo do ‘migracije narativa’, odnosno historiografije su preuzele vizije prvotno uobličene u fikcionalnoj prozi.’ Pa ni to nije istina, a ja to u knjizi i naglašavam, naime: ‘Ne želim time reći da književnost nešto izmišlja, a historiografija to poslije preuzima. Želim naglasiti da se neke vizije koje karakteriziraju neku zajednicu prvo pojavljuju u književnosti, a poslije u drugim žanrovima. Književnost i umjetnost gotovo su uvijek korak-dva prije historiografije.’ Zar je to isto? Nije. Ali Bakotinu je važnija njegova vizija od vizije autora na čiju se knjigu osvrće. On mi još zamjera da ‘brojnim citatima uvjerljivo podupirem teze, koje barem djelomično stoje, (…) i da istovremeno nekritički preuzimam nacionalni žargon i stereotipove kao polazišne interpretativne točke’. Moram priznati da sam pišući knjigu osjećao nelagodu da se oslanjam na neki publicistički žargon, ali s druge strane nisam mogao negirati pojave samo zato što su one dio brutalne dnevnopolitičke borbe. No i tu treba dodati: Bakotinova zamjerka odnosi se prvenstveno na hrvatsku zbilju (‘pomirba’). U srpskom slučaju (‘deobe i bratoubojstvo’) narativ se u novoj situaciji nije pretvorio u stvarnost. Ali Bakotin, gledajući isključivo iz uske hrvatske perspektive, to nije primijetio. Njegovu zamjerku, priznajem, moglo bi se promatrati kao polazište za ozbiljnu raspravu o tome kako čitati književnost. Odnosno može li se čitati književnost izvan konteksta u kojem je nastala ili isključivo u njemu. Tu postoje različite škole koje afirmiraju različite hermeneutičke pozicije. Nije vrijeme da ih se nabraja. Ja sam osobno bliži čitanju koje je uvijek otvoreno za suvremeni svijet, odnosno prihvaćanju činjenice da literatura živi također i zato što je se može uvijek čitati iznova, u novim kontekstima. I upravo zato, na primjer, smatram da nam proza Franza Kafke može reći mnogo o tome što se dogodilo u Holokaustu, a Defoeov ‘Robinson Crusoe’ može biti poticajan za razumijevanje biti kolonijalizma. Ali sve to možemo saznati u novim čitanjima, i sve to može i dalje otvarati nove prostore u književnosti, kao što je npr. napravio John Maxwell Coetzee u romanu ‘Gospodin Foe’.

Ostaje još jedna stvar: ‘revizionizam’. Za razliku od Bakotina, ne mislim da sve što se može tvrditi o Drugom svjetskom ratu mora biti u skladu sa znanjem ustaljenim između 1945. i 1990., a da je sve drugo – revizionističko (možda je to ovdje teže razumjeti zbog ljudi koji antikomunizam cinično iskorištavaju da bi opravdali fašistički teror).

I za kraj. Kritike i polemike potrebne su da bismo više saznali o književnosti i o nama samima. Ali interpretacije nečijih teza ne bi trebale biti nadinterpretacije, a kamoli neistinite i pristrane tvrdnje na kojima se gradi čitava argumentacija.