Glavni favoriti za mandatara nove vlade, Zoran Milanović i Andrej Plenković, uvjereni su da će za sastavljanje parlamentarne većine uz svoje koalicijske partnere dobiti i podršku osam zastupnika nacionalnih manjina. Istovremeno, njihovi konkurenti na izvanrednim parlamentarnim izborima uglavnom šute o manjinama i eventualnoj suradnji s njihovim zastupnicima, osim onih među njima koji računaju da će protumanjinskom politikom ušićariti ponešto biračkih glasova, pa im u izbornoj kampanji pojedine nacionalne manjine i njihovi politički predstavnici služe kao boksačke vreće za udaranje.
Maratonac među saborskim zastupnicima, dugotrajni zastupnik talijanske manjine Furio Radin, komentirajući za ‘Novosti’ izjave SDP-ova i HDZ-ova lidera kaže da je zaokupljen svojom predizbornom kampanjom pa ne prati pažljivo što drugi rade i govore, ali mu je drago čuti da čelnici najvećih stranaka računaju na manjine.
- Bit će mi još draže ako će na naša prava računati i nakon što sastave vladu, jer će ljubav prema manjinama biti još ljepša ako potraje i poslije izbora - dodaje Radin.
Ono što je normalno i razumljivo za sve druge političke stranke i saborske zastupnike, manjinskim se zastupnicima predbacuje kao prljava politička trgovina, proglašava ih se etnobiznismenima, političkim ucjenjivačima i reketarima – nabraja Furio Radin
On inače smatra politički mudrim potezom to što lideri najjačih stranaka već sada u svojim postizbornim matematikama računaju sa zastupnicima manjina jer se i nakon prošlih izbora pokazalo da manjinski zastupnici i jednima i drugima mogu dobro doći kao dio parlamentarne većine ili faktor njezine stabilnosti. Radin bi volio, kao i zastupnici srpske i romske manjine Mile Horvat i Veljko Kajtazi, izbjeći postizbornu situaciju u kojoj bi osam manjinskih zastupnika trebalo biti jezičak na vagi u sastavljanju parlamentarne većine. Kao što su suglasni da bi najbolje bilo kad bi se parlamentarna većina i vlada formirale bez manjinskih zastupnika, jednoglasni su i u stavu da se prije izbora nikome neće nuditi i obećavati kao poslijeizborni partneri. Radin pojašnjava da je jedan od razloga za njegovu suzdržanost i to što su manjinski zastupnici izvrgnuti političkim i medijskim hajkama kad god odluče, svojom voljom ili stjecajem okolnosti, predizborno ili postizborno aktivno sudjelovati u formiranju vladajuće koalicije.
- Ono što je normalno i razumljivo za sve druge političke stranke i saborske zastupnike, manjinskim se zastupnicima predbacuje kao prljava politička trgovina, proglašava ih se etnobiznismenima, političkim ucjenjivačima i reketarima, osporava se njihov izborni i parlamentarni legitimitet, cipelari ih se i razvlači na sve stane - nabraja Radin i dodaje da ga takvo političko i medijsko žigosanje manjinskih zastupnika sve više smeta pa bi i zbog toga volio izbjeći situaciju u kojoj bi manjinski zastupnici presuđivali tko će formirati parlamentarnu većinu.
S druge strane, on procjenjuje da će poslije izbora najvažnije biti sastaviti stabilnu vladu jer bi najgore bilo da se ponovi situacija slična sadašnjoj. Loše bi, po njegovu sudu, bilo i formiranje velike koalicije jer bi se i ona pretvorila u veliku prevaru zato što nitko u nju ne bi iskreno ušao, već bi gledao kako da izigra svoje partnere iz nužde. Uz napomenu da najprije treba opet dobiti izbore, Radin najavljuje da će se kao zastupnik talijanske manjine zalagati da manjinski zastupnici odmah nakon izbora ne sudjeluju u razgovorima o sastavljanju parlamentarne većine, već da objave svoje programe djelovanja u kojima će operacionalizirati provođenje ustavnih i zakonskih prava manjina i tek nakon što vide reakcije političkih stranaka, pokušaju dogovoriti postizbornu suradnju s njima.
I zastupniku romske manjine Veljku Kajtaziju najvažnije je najprije dobiti izbore, a potom je spreman dogovoriti poslijeizbornu suradnju sa svim onim strankama i zastupnicima koji žele pomoći romskoj zajednici. Kajtazi ovaj put neće najavljivati s kime će postizborno koalirati, kao što je to uradio prije prošlih izbora, iako je nezadovoljan vladom Domoljubne koalicije i Mosta jer ništa nije uradila za romsku zajednicu. Ermina Lekaj Prljaskaj, dosadašnja zastupnica Albanaca, Bošnjaka, Crnogoraca, Makedonaca i Slovenaca koju su albanske udruge opet kandidirale za saborsku zastupnicu, kratko najavljuje da će se poslije izbora prikloniti parlamentarnoj većini neovisno o njezinu sastavu i tome hoće li je predvoditi SDP ili HDZ.
Zastupnik Mile Horvat, koji će i na izvanrednim parlamentarnim izborima biti jedan od kandidata SDSS-a za tri srpska manjinska zastupnika, za ‘Novosti’ kaže da SDSS ovaj put neće unaprijed najavljivati s kim će postizborno surađivati i eventualno koalirati. SDSS-ovi zastupnički kandidati svoje su aktivnosti programirali u tri koraka. Prvi je pobijediti na izborima, opet osvojiti sva tri srpska manjinska mandata i formirati samostalni klub zastupnika. U drugom koraku će pokušati dogovoriti i uskladiti zajedničko djelovanje sa svim ostalim manjinskim zastupnicima te formirati zajednički manjinski klub. Tek potom, u trećem koraku, započeli bi razgovarati o parlamentarnoj suradnji s drugim strankama i koalicijama, odnosno njihovim klubovima zastupnika.
- Za nas nije najkvalitetnija opcija da kao manjinski zastupnici presuđujemo koja će stranka ili koalicija složiti vladu - kaže Horvat, dodajući da bi i srpski zastupnici voljeli da se parlamentarna većina formira bez njih.
SDSS ovaj put neće unaprijed najavljivati s kim će postizborno surađivati i eventualno koalirati. ‘Za nas nije najkvalitetnija opcija da kao manjinski zastupnici presuđujemo koja će stranka ili koalicija složiti vladu’, kaže Mile Horvat
Kao i drugim manjinskim zastupnicima, i srpskim je važno da poslije izbora s vladajućom većinom uspostave parlamentarnu suradnju, a Horvat dodaje da bi još kvalitetnije bilo kad bi s vladajućom većinom, pa i s oporbom, uspjeli dogovoriti i programsku suradnju, kojom bi definirali što su čije obaveze i koje bi konkretne aktivnosti i u kojim rokovima zajednički realizirali kako bi se zajamčena prava nacionalnih manjina ostvarivala bolje i kvalitetnije nego dosad. Horvat podsjeća da srpski i drugi manjinski zastupnici imaju dobro iskustvo takve parlamentarne i programske suradnje s vladama Ive Sanadera i Jadranke Kosor jer su precizno definirali što će raditi i potom nije bilo teško pratiti ostvaruje li se to i kako.
Načelni dogovori i parlamentarna i druga suradnja od slučaja do slučaja u pravilu se izjalove, ponajprije na štetu manjinskih zajednica ali, u konačnici, i na štetu čitave zemlje, jer umjesto da se problemi u ostvarivanju manjinskih prava rješavaju, oni se dodatno gomilaju i proizvode ekscese i sukobe koji nikome ne trebaju. Horvat navodi primjer Oreškovićeve koalicijske vlade koja je načelno zagovarala poštivanje prava nacionalnih manjina, ali je svojom politikom, primjerice značajnim smanjivanjem proračunskih sredstava, dovela u pitanje funkcioniranje osnovnih manjinskih institucija. I zbog tog iskustva srpski manjinski zastupnici neće najavljivati s kime će surađivati, nego će o tome odlučiti poslije izvanrednih parlamentarnih izbora ovisno o tome hoće li uspjeti dogovoriti trajniju i uspješniju realizaciju srpskih i drugih manjinskih prava.
Dakle kandidati za osam zastupnika nacionalnih manjina uglavnom se, neposredno uoči službenog početka izborne kampanje, nastoje skloniti u političku zavjetrinu kako ih ne bi zahvatio vrtlog neizvjesnih izbornih rezultata koji će, ako se ostvare prognoze, opet kao poslije lanjskih izbora dovesti do mukotrpnih postizbornih pregovaranja. Ako ih posluži sreća, oni neće morati biti uteg koji će prevagnuti na stranu SDP-ove ili HDZ-ove koalicije, ali će najvjerojatnije biti važan dodatni faktor u sastavljanju stabilne parlamentarne većine.
Toga su očito svjesni glavni kandidati za premijersku dužnost pa već sada šalju ljubavne poruke budućim manjinskim zastupnicima i njihovim biračima. No sudeći po njihovim najavama i izbornim programima, i ovaj put to rade zbog kratkotrajne računice. Jer dok druge brojnije skupine birača pokušavaju pridobiti jasnijim, preciznijim i primamljivijim projektima i obećanjima, manjinskim biračima i njihovim političkim predstavnicima šalju ofucana ljubavna pisma u kojima im obećavaju svašta i ništa. Tako primjerice SDP-ova Narodna koalicija u svom izbornom programu obećava da će se njezina vlada ‘odlučno boriti za državu prava i društvo u kojem etničke i sve druge manjinske grupacije zaslužuju naročitu brigu, gdje se nasilje i mržnja suzbijaju svim zakonitim sredstvima, a slobodni ljudi trajno ponose antifašističkim temeljima državnosti i najvišim vrijednostima koje su obranjene u Domovinskom ratu’.
I to je lijepo, ali od toga se ne živi. Onoga do čega je manjinskim zajednicama i njihovim institucijama stalo i od čega su dosad uglavnom životarile, toga nema u izbornom programu Narodne koalicije, barem ne onako jasno kao što se navodi što će se uraditi sa zaustavljenom kurikularnom reformom i raznim improvizacijama ministra Predraga Šustara, ideološkim pirom Zlatka Hasanbegovića u kulturi i medijima, komercijalizacijom zdravstva ministra Darija Nakića, suzbijanjem nezaposlenosti ili poreznom politikom. Iako HDZ još uvijek nije objavio svoj izborni program, sudeći po dosadašnjim najavama stranka će kao zmija noge skrivati konkretnu politiku koju će voditi prema nacionalnim manjinama.
Most i Živi zid ne razbijaju glavu nacionalnim manjinama, njihovim pravima i problemima, a možda je tako i bolje, vrag će ga znati. Koalicija Milana Bandića i Radimira Čačića ponešto će reći i obećati, otprilike onako kako to čine SDP, HDZ i njihovi partneri, i čitava priča o pravima manjina opet će se svesti na postizborno pregovaranje. Zanimljivo je pritom koliko malo truda pretendenti na osvajanje vlasti u izbornoj kampanji ulažu u pokušaje da na svoju stranu već sada privuku ne samo osam manjinskih zastupnika, nego i birače iz redova manjinskih zajednica. Lani je nešto manje od petine upisanih u biračke spiskove (38.000 od 200.000 manjinskih birača) odlučilo glasati na manjinskim izborima, a svi ostali su glasali na općim izborima ili su apstinirali. Barem stotinjak tisuća manjinskih birača, uz ove koji će birati u manjinskim izbornim jedinicama, i na ovim će izborima svoj glas dati nekoj od političkih stranaka i njihovih koalicija za koje i ne znaju kakvu će manjinsku politiku voditi ako osvoje vlast. Njihovi glasovi se uzimaju zdravo za gotovo, kao što se, uostalom, i od zastupnika nacionalnih manjina očekuje da se, milom ili silom, priklone parlamentarnoj većini, dok se istovremeno na sve strane širi panika ako njih osmero voljom birača dođe u poziciju da odlučuje kome će u ruke predati ključeve Markova trga i Banskih dvora.
