Pitanje nacionalnog (samo)određenja u svjetlu parlamentarnih izbora, koje utiče i na broj glasača u manjinskim izbornim jedinicama, postalo je tema hrvatskih medija, koji se indirektno pitaju hoće li mijenjanje nacionalne pripadnosti, ponekad podmazano kojom stotinom kuna, ozbiljno uticati na ishod izbora. Čitamo tako da se u posljednjih godinu dana 74 Hrvata prekomandovalo u Mađare, deset u Rome, 57 u Srbe, 99 u Talijane, dok se 97 Srba počelo deklarirati kao Hrvati, 15 kao Romi i jedan kao Židov. U drugim novinama čitamo da se ljudima na istoku Hrvatske nudi po 200 kuna da se izjasne kao Mađari, što i ne čudi jer su dvije političke struje unutar mađarske zajednice vrlo izjednačene.
- Ljudima novac nude oni koji ne mogu skupiti dovoljno Mađara za izbore - kaže (do)sadašnji zastupnik Mađara Šandor Juhas, koji je na lanjskim izborima bio bolji od protivkandidata Roberta Jankovicsa.
Dok se javnost zabavlja manjinskim transferima, nitko se više ne čudi nelogičnostima koje su duboko ukorijenjene u izbornom zakonodavstvu. Recimo, izborni inženjering kojim granice izbornih jedinica nemaju veze s granicama jedinica lokalne i regionalne samouprave, koje su ionako prilično nebulozne. Tako se događa da stanovnici Zagreba glasaju u četiri izborne jedinice, od kojih tri obuhvaćaju od Zagreba vrlo udaljena područja. Na primjer, stanovnici novozagrebačkog naselja Trnsko glasaju u VII. izbornoj jedinici zajedno s Kordunašima i Senjanima, a stanovnici susjednog naselja Siget s Banijcima i Kutinjanima, što na kraju HDZ-u uvijek donosi kojeg zastupnika više.
Podjednako je apsurdno bilo HDZ-ovo uvođenje 12 zastupnika za dijasporu, što je u praksi značilo da će o njima glasati stanovnici BiH i tako u korist HDZ-a krojiti rezultate izbora. Smanjenje broja zastupnika dijaspore na ‘samo’ tri djelo je HDZ-ove vlade, pa je utoliko apsurdnije što SDP-ova koalicija ni za vrijeme Račana ni Milanovića nije ništa učinila da se izborni inženjering putem granica izbornih jedinica što više smanji ili sasvim spriječi.
