Nema tog čovjeka iz istočnog dijela Korduna koji nije čuo za 53-godišnju Snježanu Sušilović, koja svoju radnju na vojnićkom autobusnom kolodvoru, otvara svima kojima treba nešto skratiti, suziti, zakrpati, rašiti ili sašiti. Mala prostorija, unajmljena od Općine, nije nikakav ekskluzivni modni salon francuske ili talijanske mode; ne šivaju se u njemu vjenčanice, večernje haljine i smokinzi, nema tu modnih časopisa i zrcala za ogledavanje sa svih strana. Ali one osnovne zanatske usluge koje pruža vazda vedra i nasmijana krojačica, dovoljno su dobre i cjenovno pristupačne za sve stanovnike Vojnića i šire okoline.
- Nisam ni sanjala da ću završiti u kraju o kojem sam u svom rodnom Mišinom Hanu malo toga znala, niti gdje je točno smješten. No kao i mnogim državljanima bivše državne zajednice, besmisleni je rat i meni promijenio životnu sudbinu i mjesto boravka. Kad je ovdje započela Oluja, u našoj se Bosni nije pravo znalo tko to protiv koga ratuje, pa smo suprug Željko i ja odlučili s kćeri Ružicom odseliti iz takvog okruženja. Nekako smo se domogli Korduna, a nelagoda što smo Hrvati u sredini većinski naseljenoj Srbima brzo se rasplinula: primljeni smo da nije moglo bolje, pa sam brzo zaključila da su tzv. obični ljudi svagdje isti, gostoljubivi i druželjubivi, dobri i radišni - objašnjava Snježana koja je po dolasku s obitelji uselila u jednu napuštenu kuću. Već sljedeće godine rađa sina Kristijana, a onda Željko odlazi u Gospić raditi na obnovi. Kad je vlasnik kuće u kojoj su živjeli zatražio povrat imovine, vojnićke su im vlasti darovale kuću u Kolariću, gdje im je i danas dom.
To je jedna posebna žena – Vladimir Đurić (Foto: Vladimir Jurišić)
- U Banjaluci sam završila srednju školu krojačkog smjera, pa sam se 1998. zaposlila u jednoj privatnoj tekstilnoj firmi u Vojniću. Provela sam u njoj punih 17 godina kao jedna od četrdesetak zaposlenih, no onda je taj pogon za proizvodnju trikotaže propao. Dvije sam godine kontala što ću i kako ću bez posla, a onda su me djeca nagovorila da otvorim krojačku radnju. Unajmila sam općinski prostor, dobila poticaje za samozapošljavanje i evo me već pet godina u svojoj krojačkoj radnji – kaže nam Snježana Sušilović.
Za novotvorenu se krojačnicu brzo pročulo i mušterija je iz dana u dan sve više, no majstorica igle i konca dobro pazi da se ne precijeni: cijenu usluge prilagođava materijalnim mogućnostima Kordunaša, pa manje zahtjevne poslove nerijetko besplatno odrađuje. Budući da se s mnogim mušterijama sprijateljila, zna se u njezinoj radnji i "zakafenisati", uvijek uz smijeh, šalu i zanimljiv razgovor. Koliko vlasnica radnje na autobusnom kolodvoru zrači pozitivnom energijom, potvrđuje Vladimir Đurić iz Vojišnice.
- To je jedna posebna žena. Kad je pokojnoj supruzi zatrebalo kožno pomagalo da se lakše kreće, Snježana je odmah shvatila što treba i izradila ga, a pritom nije željela naplatiti svoju uslugu: samo je poželjela supruzi da što prije ozdravi. Eto, tim je darom započelo naše poznanstvo i od tada s puno poštovanja s njom popričam svaki put kad se sretnemo – kaže nam.
Vojnić je sretan što ima takvu krojačicu – Marica Džolić (Foto: Vladimir Jurišić)
I Marica Džolić smatra da je cijeli Vojnić sretan što ima takvu krojačicu.
- Svi znaju za našu Snježanu, nadaleko poznatu po tome što umije s iglom, koncem i mašinom. Osim toga, jako je ljubazna, uvijek nasmijana i dobro raspoložena, a nije ni skupa – potvrđuje i ova sugovornica.
Snježanin suprug Željko završio je radi bolesti u invalidskoj mirovini. Sin Kristijan živi s obitelji u Velikoj Gorici, a kći Ružica u Karlovcu, no proširena se obitelj često okuplja u Kolariću; baka se, naravno, najviše raduje posjetima unuka, Jana i Karla. Iako je davno otišla iz Bosne, Snježana često razmišlja o Abrićima, zaselku Mišinog Hana u kojem je provela sretno djetinjstvo. U njezinoj rodnoj kući više nitko ne obitava stalno, no Sušilovići svako malo odu onamo pokositi travu korov te popraviti što treba da imanje skroz ne propadne.
- Mnogi me pitaju zašto se ne vratim: kuća je prazna, ratovi su prošli, zapreka povratku više nema ni za mene ni za muža. No ja sam zavoljela ovaj kraj i ove ljude, pa mislim da su moja životna putovanja završena. Naš je dom sada na Kordunu, gdje ne gradimo suživot nego pravi ljudski život, temeljen na razumijevanju i povjerenju. Osim toga, najviše me veseli što nitko ovdje nije zadojen nacionalizmom. U meni ne gledaju Hrvaticu, samo običnu ženu, Snježanu. Zapadnem li, nedajbože, u nekakvu nevolju, nema tog Kordunaša ili Kordunašice koji mi neće pomoći – završava naša vrijedna obrtnica ugodni susret dok se na vratima radnje mimoilazimo s još jednom mušterijom.
- Imala sam smrtni slučaj u obitelji, pa sam krojačici odnijela crnu suknju da je suzi. Kad sam tu uslugu htjela platiti, Snježana je rekla da vidi da tugujem i da joj ništa nisam dužna. Treba li išta više dodati tome – potcrtala je naš dojam Danica Trkulja.
