Stari su zanati već dugo u izumiranju, ne samo na Kordunu: posve su nestali kovači, užari, remenari, klobučari, urari, kolari, bačvari i mlinari, a o zatvaranju svojih obrta razmišlja i šačica preostalih krojača i obućara koji jedva spajaju kraj s krajem. Birokracija zadužena za lokalne zajednice ionako od mnogočega okreće glavu kao da je se ne tiče ništa od onoga za što je plaćena, a posebice ne to svojevrsno nacionalno blago, znanje i umijeće ljudskih ruku koje se nekoć brižno prenosilo s generacije na generaciju, a nerijetko se pokazuje nasušno potrebnim i danas, u digitalnom dobu i svijetu novih tehnologija. Kroz stoljeća, vrhunsko zanatstvo i obrtništvo puno je puta prerastalo u pravu umjetnost: nošeni imaginacijom i posvećenom vizijom, poneki bi majstori bili u stanju oblikovati nove forme i od čije bi ljepote, finoće izrade i inovativnosti i sada zastao dah svakom pažljivijem promatraču.
Nažalost, malo bi preostalih stolara, pored svih dostupnih alata i tehničkih pomagala, znalo od običnog drveta izraditi besprijekorno centriran kolni kotač. Ili bačvu čija 'rebra' toliko dobro prijanjaju jedno uz drugo da nijedna kap vina ili rakije neće iz nje nekontrolirano isteći. Staru zvrndavu budilicu koju ste naslijedili od djeda ili bake neće vam imati tko popraviti ako se kojim slučajem pokvari. Samo prije tridesetak, možda i manje godina, na širem području Vojnića mogli ste, primjerice, naći više od stotinu kovača. Danas nema nijednoga u čiju biste kovačnicu nenajavljeno mogli ući, jer je posljednji takav majstor, 78-godišnji Nikola Grudić iz Kolarića, davno zatvorio svoja vrata.
Doduše, njegova je kovačnica još na istom mjestu, sa svim potrebnim alatima i svim slojevima čađe po zidovima, ali žara na njezinu ognjištu više nema, baš kao što nema ni ljudi u potrazi za vrsnim majstorom.
- Zanat sam izučio davne 1962. u Krnjaku, prije više od 60 godina. Bilo je to tada cijenjeno i vrlo važno umijeće. Ovdje gotovo nije bilo domaćinstva koje bar povremeno nije zatrebalo kakvu kovačku uslugu. Radilo se zato od jutra do večeri, potkivalo konje, klepalo alatke, izrađivalo i brusilo plugove, kose i sjekire. Posla je bilo preko glave, a nas kovača još i više. Bio sam nadaleko poznat jer sam jedini pored konja potkivao i volove, zahvaljujući vještini koju mi je prenio jedan stari krnjački majstor. Za potkivanje tih životinja trebaju posebni čavli i posebne potkove, drugačije od konjskih. I, naravno, puno znanja, iskustva i strpljenja – kaže nam vremešni majstor. Nikola živi sam. Sin Željko je u Italiji, kći Gordana u Kanadi, sa svojom obitelji. Supruga Ranka umrla je prije pet godina.
- Ne pada meni teško što živim sam, no problem mi je kuhati sam sebi: nekako mi se to ne mili, a i nisam baš neki kuhar. Pedeset sam godina bio u braku i nisam skuhao ništa, čak ni jaje. A sad odjednom moram pripremiti cijeli obrok. Ma radije bih cijeli dan kovao nego sat vremena kuhao, al' nema mi druge, moram. Zato od mene ne tražite ručak, to bi vam ispao neki bućkuriš, a ne pristojno jelo – priznaje naš sugovornik.
Svoje 24 godine radnog staža Nikola je odradio u vojnićkoj Industriji metala Osmi maj, koju je 1980. preuzela karlovačka Jugoturbina. S mirovinskim primanjima od svega 250 eura mjesečno teško bi kao samac zadovoljio gole životne potrebe, pa mu za nužne lijekove i liječnike što mu pod kontrolom drže brojne bolesti i tegobe, moraju pomagati djeca, nastojeći ostarjelog oca obodriti i pokojom mrvicom komfora koja je za mnoge druge tek beznačajna sitnica.
- Još sam lani sam obrađivao vrt, ali ove godine više ne mogu; što sam sijao i sadio, zauvijek sam zasadio, sada se više ne mogu saginjati, pa povrće kupujem u dućanu. A s vremena na vrijeme me i samoća pogodi, čak i gore od kuhanja. Sin iz Italije dođe sa svojima svake godine, no kći je iz Kanade zadnji put uspjela doći prije pune tri. Kad oni dođu, to stvarno budu dani, sav živnem i dođem k sebi, a onda opet sve utihne i jedva 'klima' mjesecima, dok me opet ne posjete. Život mi se pretvorio u vječito čekanje djece, unuka i puko križanje brojeva na kalendaru. Pravo je čudo da ste i vi natrapali na mene – priča naš gotovo osamdesetogodišnji domaćin.
U početku kolovoza 1985. i Grudići su se s toliko drugih Kordunaša našli na traktorskoj prikolici koja ih je s nabrzaka pokupljenim najnužnijim stvarima, dvadesetak dugih dana vodila u neizvjesnost, najčešće do Srbije. Prvo su utočište pred Olujom našli u nabrzaka uspostavljenom prihvatilištu kod Sombora. No vrlo su brzo odonud otpremljeni dalje, sve do Đurekovca kraj Peći na Kosovu.
- U stiješnjenom prostoru bivšeg zatvora odjednom se našlo više od sedam hiljada Kordunaša i Banijaca; iako zemljaci, i mi smo se ondje osjećali kao zatvorenici. Stiže jesen u naš kraj, trebalo bi pobrati plodove i ljetinu, a mi u tuđini jedemo makarone i ne znamo što će s nama biti sutra, kamo će nas poslati. Izdržali smo tako dvije godine, a onda odosmo u Vukovar, gdje ćemo u nekakvom unajmljenom kućerku ostati sve do 1999., kad sam se napokon odlučio vratiti – prisjeća se Grudić.
Budući da je u njihovu porodičnu kuću uselio čovjek izbjegao iz Bosne, morali su nekoliko mjeseci čekati da se 'isprazni'. To je naposlijetku i učinjeno, bar po pitanju svih vrednijih stvari, ali je barem kuća ostala cijela, nerazrušena. No što nije učinio rat, učinio je potkraj 2020. potres, pa Nikola još čeka obnovu krovišta i konstrukcijsko pojačanje popucalih zidova. Kako je već navikao čekati rijetke posjete svoje djece, strpljiv je, iako mu nadležni za obnovu na svaki upit kažu da još nije na redu. A dok tako čeka, svakoga jutra odlazi do Vojnića.
- Kuham sam i jedem sam, ali kavu stvarno ne mogu sam piti, pa već pet godina idem u kafić, gdje ima drugih ljudi. Malo se podružimo, prodivanimo i ta mi kava bude najljepši dio dana – zaključuje majstor-kovač Nikola Grudić svoju priču s nama.
