Vijesti o potresima koji su krajem prošle godine pogodili Baniju, Petrinjac Duško Momić pratio je u svom stanu u West Hampsteadu, u sjeverozapadnom Londonu. Redaju se potresne slike: srušene zgrade, razorene kuće, uništeni domovi, prestrašeni građani, bol na licima, suze, smrt, solidarnost, volonteri, humanitarni konvoji… Susjedi javljaju da njegova kuća u Ulici Matije Antolca 85 nije stradala. Statističari su joj dodijelili zelenu naljepnicu što znači da je upotrebljiva. Ali to ne umanjuje njegovu zebnju, strepnju, nemir i zabrinutost za rodnim krajem i sve njegove stanovnike. Kako pomoći? Kako im dati podršku odavde, 1739 kilometara od Petrinje? Odlučio je nazvati prijatelje, kolege s Fakulteta šumarstva razasute po cijeloj Hrvatskoj, zamoliti ih da prikupe pomoć i odvezu je ljudima s dostavljenog popisa. "London calling", rekao je Siniši Prpiću iz Virovitice jednog siječanjskog jutra. To isto ponovio je Gordanu Periću iz Ogulina, Jadranku Paulisu Paji iz Nove Gradiške i Leonu Milinkoviću iz Mahična kraj Ozlja.

"London calling" nije samo njihov interni pozdrav kad bi se katkad čuli. Te dvije riječi su sjećanje na studentske dane, na legendarnu pjesmu i dvostruki album engleskog punk-rock sastava The Clash u čijem su idealizmu i glazbi uživali u zagrebačkim klubovima i na tulumima studentskog doma Cvjetno gdje su stanovali.

Za samo desetak dana oni su među kolegama šumarima uspjeli prikupiti pomoć i dovesti je u Petrinju. Dočekao ih je susjed Janko Janjanin koji brine o Mominoj kući otkada je ovaj na otoku. Najizdašnija pomoć za obnovu srušene štale otišla je poljoprivredniku Filipu Prečanici u Donju Bačagu.

- Nisam mogao sjediti u Londonu i gledati tu patnju pa sam pokušao onako izdaleka organizirati da nešto učinimo za te ljude. Svako nastoji da pomogne koliko može. Teško je izabrati kome jer svima treba. A uvijek treba onome tko je najslabiji. Mnogi ljudi imaju snage pa se sami izbore, a mnogu tu šansu nemaju. Tako sam izabrao i predložio one za koje mislim da im treba pomoći – prisjeća se Duško Momić.

Odlučili su da se svi zajedno nađu ovog ljeta kad Momo dođe u Petrinju. I došao je, autom. Nisu se vidjeli 31 godinu. U vrijeme studiranja bili su nerazdvojni. Proveli su, kažu, i šta je za pričati i šta nije za pričati. Većina njih završila je fakultet i vratila se u svoja mjesta gdje su dobili poslove u lokalnim šumarijama. Duško nije uspio završiti, vratio se u Petrinju gdje ga je zatekao rat. Nakon Oluje otišao je iz grada, a 1999. odlučio egzistenciju potražiti u Londonu. Tamo se oženio za Japanku i dobio kćer Ennu. Od 2006. godine ima tvrtku za preuređenje i nadogradnju stanova, kuća ili vikendica.

- Početak je bio težak. Zarađivao sam malo, nisam mogao plaćati stan pa sam ga dijelio s cimerom. Danas u ekipi imam jednog Makedonca, jednog Užičanina, dvojicu iz Hrvatske i par Albanaca, sve dobri dečki i vrijedni radnici – govori Momo.

- Znači, radite na jugoslavenskoj ideji! – podbada Siniša Prpić koji mu je već nakon prvog poziva i ideje o prikupljanju humanitarne pomoći dodijelio nadimak Kralj Petar.

- Nazvao sam ga tako jer tamo odozgora, iz Londona, organizira posao, a mi ćemo šljakati. Pobjegao sa svojega i priča kako bi trebalo organizirati državu! Kažem mu, dođi pa se ti bakći s ovim našim lajbekima. Rekao sam mu da nam ne dolazi pred oči ako se ne ode pokloniti spomeniku Trotterima u Peckhamu – nasmijava Prpić družinu i objašnjava - Sjetio sam se "Mućki" koje smo zajedno gledali za šankom kafića i silnih boca piva, kad smo živjeli studentski, pomalo sirotinjski.

Ističu su da je aljkavost kriva što se nisu vidjeli tri desetljeća i što su čekali potres da ih okupi. One koji nisu mogli doći nazvali su mobitelom i razgovarali videopozivom.

- To što je potres napravio je strašno, i ta emocija između činjenja i nečinjenja je prevagnula da se nešto napravi. Mi smo se čuli i prije toga, ne samo nakon potresa. Bilo je tu različitih tumačenja povijesti SFRJ i stvaranja novih država, ali to nas nije razdvojilo. Pozvao sam ljude za koje sam znao da će priskočiti i pomoći. Svi su pomogli, a posebno je tu bio vrijedan Braco Milinković, unatoč svom zdravstvenom stanju. Nešto napraviš, ostaješ u nečijem srci ili možda kupiš mjesto kod dragog Boga tamo gore – govori Pripić.

- Nije nas spojio potres, on je bio samo okidač. To je potreba koju imam u sebi već dugi niz godina. Ovim susretom namirujem dušu! Ovdje u Petrinji nisam već više od 25 godina. Namiriti dušu nije lako. Vidjeti svoje stare prijatelje i drugove s kojima si proveo dio mladosti, značajan dio svog života kojega se rado sjećam, puno mi znači, puno! Tu ljepotu je teško dobiti na nekakav drugačiji način. Ona postoji samo direktnim susretom. Lijepo što su oni došli kod mene u Petrinju, ali isto tako smo se mogli naći i kod njih u Ogulinu ili Virovitici – zaključuje Momo.