Kakav je položaj banijske srpske zajednice više od godine nakon potresa?
Prošlo je dosta vremena otkako je potres pogodio Baniju i ovdašnje ljude, uključujući i srpsku zajednicu; nitko nije zadovoljan kako se država i lokalne zajednice nose s obnovom, a sporost je i dalje izražena. No zakoni se, kakvi god bili, moraju poštovati, iako nerijetko priječe da obnova krene puno bržim tempom. Neriješeni imovinsko-pravni odnosi počesto su bili prva stepenica spoticanja u trenutku kad se željelo da pomoć bude konstruktivnija i bliža realizaciji. Vlada je stoga donosila nove zakone kojima se pojednostavljuje gradnja novih stambenih zgrada, rušenje kuća, sklapanje ugovora za zamjenske objekte i slično. I nama koji pomažemo i onima kojima je trebala pomoć činilo se da sve tapka u mjestu, pa se nadam da će se predstojeći proljetni i ljetni mjeseci napokon iskoristiti za radove, kako bi oni koji još nemaju adekvatan smještaj ili žive u kontejnerima dočekali zimu u boljim uvjetima. Živjeti u kontejneru je teško, to je neprikladno boravište u bilo koje doba godine, pa ne može biti dugotrajnije rješenje. Poduzete su i mjere da institucije koje su radile u kontejnerima – od škola, preko domova zdravlja do domova za starije i nemoćne – dobiju adekvatnije prostore, pa su neki starački domovi preseljeni, a mnoge školske zgrade bar donekle sanirane; one koje su oštećene toliko da zahtijevaju ozbiljnu konstrukcijsku obnovu ili gradnju posve novog objekta su izmještene, jer je najvažnije da djeca novu školsku godinu započnu u sigurnim zgradama. Ustanove javnog zdravstva već su u odgovarajućim prostorima. To su županijske vlasti dobro odradile, ali je sistem obnove privatnih objekata za sada neučinkovit, a to stvara lošu sliku u javnosti.
Kako u tom smislu ocjenjujete dva vala SNV-ove akcije "Banija je naša kuća"?
SNV se od prvog časa uključio u pomaganje postradalima, prvo kroz podjelu humanitarnih paketa, a onda kroz nabavu kontejnera i građevinskog materijala potrebnog za saniranje objekata kod kojih je to bilo moguće; uvjerena sam da je to pridonijelo dobroj percepciji krovne organizacije naše zajednice. Koliko u životu može biti teško ponajbolje znaju oni koji su ostali bez krova nad glavom, a mi smo s takvima suosjećali ne samo kroz razgovore i utješne riječi, pa su bezbolnije prihvatili da se tako teški problemi ne mogu razriješiti preko noći. Stoga je nakon prvog vala pomoći krenuo i drugi, kroz koji smo nadograđivali ono što se uradilo u prvom. Popravili smo sve što je valjalo popraviti te naučili bolje detektirati probleme i načine na koje ih valja rješavati. Znali smo što treba učiniti, odnosno na koji način i u kolikoj količini najbolje pomoći.
Što biste nam mogli reći o radu srpskih organizacija i održavanju nastave po modelu C u turbulentnom poslijepotresnom razdoblju Banije, obilježenom i pandemijom koronavirusa?
Prosvjetini pododbori u Sisku i u drugim mjestima rade usprkos ograničenjima; sisački je i dalje intenzivno posvećen njezi našeg identiteta u ovome gradu, pa nastojimo sa što više zanimljivih aktivnosti i sadržaja privlačiti naše ljude i zadržavati ih na okupu. Što se tiče nastave na srpskom jeziku i pismu, u Sisku ona nije zaživjela jer je u doba kad je inicirana privukla svega tri učenika. No zato se u dobrom obimu i s kvalitetnim sadržajima uspješno održava u Dvoru i Vrginmostu, dakle u područjima u kojima većinu čine građani srpske nacionalnosti i gdje lokalnu vlast ima SDSS. Ondje gdje nemamo većinu takve nastave uglavnom nema, unatoč tome što preduvjeti postoje; o tome je li to posljedica nezainteresiranosti učenika i roditelja ili je riječ o čemu drugom, nerijetko razgovaramo na sastancima. Nastojimo, naime, poduzeti sve kako bi se obrazovanje na materinskom jeziku održavalo u svim sredinama koje za to imaju preduvjete, pa makar tek nekoliko sati tjedno.
