Budi ono što jesi, poštuj ono što nisi, slogan je kampanje SDSS-a. Koliko je danas, dok Bad Blue Boysi pišu onakve transparente i dok traje lov na Srbe po Vukovaru, teško biti ono što jesi, odnosno biti Srbin u Hrvatskoj?

Uz takve poruke kao i poruke koje čujemo od jednoga dijela aktera političke kampanje i sudionika nadolazećih izbora, sasvim sigurno da nije lako biti Srbin u Hrvatskoj. Naš slogan je poruka ohrabrenja, ne samo Srbima da donesu odluku o svojem opredjeljenju, nego da ih se ohrabri i da svojim primjerom pokažu da se i u najtežim okolnostima može biti ono što jeste i da se može poštivati ono što niste.

Kad se nekog želi uvrijediti u navijačkoj i nacionalističkoj supkulturi, kaže mu se da je Srbin. Što hrvatsko društvo treba napraviti da bi se to promijenilo?

Srbi su, nažalost, u posljednjih 30 godina postali arhetipski neprijatelji. Na osnovi tog arhetipskog neprijateljstva se održava mržnja prema Srbima, nekad jačega, nekad slabijega intenziteta. U proteklih pet-šest godina prolazimo kroz vrijeme jakog intenziteta mržnje prema Srbima te stoga ne čudi što u dijelu hrvatskoga društva postoji ta vrsta upotrebe riječi Srbin, koja zapravo ne označava Srbe. Ona označava mržnju prema Srbima i stanje stavova i negativnih emocija koje vladaju u dijelu hrvatskoga stanovništva, a koje održavaju oni koji su, slobodno ću reći, definirali to arhetipsko neprijateljstvo.

Patriotizam i lojalnost prema državi ogledaju se u poštivanju Ustava i zakona. Ako stvari tako postavimo, nelojalnih ljudi je mnogo više u hrvatskoj većini nego u bilo kojoj manjini

Što se treba napraviti da bi se to promijenilo?

Mi 30 godina činimo sve što umijemo i sve što znamo da bi se to promijenilo. Naša nastojanja, međutim, nisu bila dovoljna ni onda kad su bila snažnija i umješnija, ni onda kad smo pružali otpor tome, ni onda kad smo puštali da se to odvija bez snažnijega otpora. Taj označitelj, koji se najbolje izražava kroz grafite upućene Mamiću, a kojega se nije dovoljno vrijeđalo kad mu se govorilo lopove, nego se počelo pisati Srbine, pa onda Ciganine, pa balijo, pokazuje jednu vrstu kulturološkog rasizma u našem društvu. Bez snažnijih unutrašnjih emancipatorskih potencijala on, nažalost, neće prestati biti utjecajno i značajno stanje duha kod nas u Hrvatskoj. Dakle, taj označitelj je nešto čega se ne trebaju oslobađati Srbi, njega se trebaju oslobađati Hrvati i hrvatsko društvo. Tiče se upravo hrvatskog društva, ideje i identiteta hrvatske nacije. Ako je hrvatstvo negativno srpstvo, onda to nije identitet koji je u potrebnom i pravom smislu te riječi održiv.

Srbi su tema i predizborne kampanje. Ispada da su tri srpska zastupnika u Saboru najveći problem hrvatske politike?

Ukoliko se ne razviju emancipatorski potencijali koje sam spomenuo, bojim se da će se dogoditi ona vrsta prokletstva koju je Czeslaw Milosz spominjao u slučaju Poljske, a to je da će, da ga parafraziram kad kaže da je Poljska ostala s antisemitizmom bez Židova, Hrvatska tako ostati s antisrpstvom bez Srba. Kao što je svojevremeno Anto Đapić rekao, i jedan je previše. Za tu vrstu svijesti je sasvim svejedno da li je jedan ili nijedan, jer to nije realan označitelj, jer to ne označava stvarne Srbe. To označava stanje duha i emocija jednog dijela hrvatskog društva, odnosno jednog dijela aktera u našem društvu.

Osporavanje prava na kulturnu autonomiju

Je li vam apsurdno da vas desnica, koja gotovo da i nema druge teme osim Srba, naziva etnobiznismenom?

To je poteklo od ljudi koji su htjeli prikriti svoje biznise, a to se nastavlja od onih koji također žele prikriti svoje biznise. Oni sami zapravo koriste patriotske i domoljubne osjećaje ljudi da bi to prikrili, zloupotrebljavaju ih da bi huškali dio hrvatskoga naroda protiv ostataka srpskoga naroda i drugih manjina i da bi istovremeno mogli nesmetano izrabljivati hrvatsku većinu zajedno s pripadnicima manjina, kao što su to radili godinama, ne uvlačeći se u politiku. Ali im je očito politika potrebna da bi mogli još više pljačkati i izrabljivati ljude. Dakle, to je obrazac koji smo vidjeli više puta u ovih 30 godina, pa ga vidimo i sada. Nažalost, on očito prolazi i još uvijek donosi rezultate. To je još jedan pokazatelj zašto taj imaginarni označitelj srpstva u politici treba biti dekonstruiran i razobličen i onda će to stvoriti prostor ne samo za demokratsko stanje svijesti, nego i za progresivan i slobodarski smjer hrvatske politike i boljitak hrvatskog naroda.

Je li danas asimilacija najveći problem Srba u Hrvatskoj?

Kad postoji toliki stupanj netolerancije, kad se održava i permanentno prakticira netolerantna politika, onda nije čudo što se razvijaju strahovi i što ljudi nastoje bježati od vlastitog identiteta, nastoje biti ono što nisu. Taj problem da se bude ono što se nije, a da se ne poštuje ono što se jeste, pogađa i Srbe u Hrvatskoj. On neke ljude usmjerava u pravcu asimilacije, a istovremeno ne pomaže tome da hrvatsko društvo bude bolje i slobodnije, nego upravo suprotno.

Izbori će, po svoj prilici, biti regularni ukoliko se nešto dramatično ne dogodi u pogledu širenja virusa, a ne vjerujem ni da bi tada bili neregularni. To može samo utjecati na broj birača na biralištima

Srbe se vječno proziva zbog nelojalnosti Hrvatskoj. Nije li situacija upravo obrnuta? Što to još trebaju dokazati ljudi koji 30 godina trpe mržnju i predrasude i ostaju u Hrvatskoj?

Prošlo je to vrijeme kad se moglo govoriti o nelojalnosti Srba, makar dijela njih. Sasvim sigurno, Srbi koji su ostali živjeti u Hrvatskoj i oni koji su tu živjeli tokom ratnih godina nisu pokazivali nelojalnost. Ako pokazuju kritičnost, to ne znači da pokazuju nelojalnost. Naprotiv, patriotizam i lojalnost prema državi ogledaju se u poštivanju Ustava i zakona. Nelojalnih ljudi mnogo je više, ako tako stvari postavimo, u hrvatskoj većini, nego u bilo kojoj manjini u Republici Hrvatskoj. Takvi su lojalni samo svome interesu, svome novčaniku, odnosno profitu. Takvi danas također dominiraju političkom kampanjom, šire mržnju u hrvatskom društvu i žele optuživati Srbe da su nelojalni. Nisu Srbi ni Pupovac nelojalni, nego oni.

Jeste li zadovoljni rezultatima koalicije s HDZ-om?

U nekim stvarima smo postigli rezultate, u nekima nismo. Postigli smo rezultate u pogledu procesa reelektrifikacije, obnove vodovoda, u pogledu ekonomskog razvoja izrazito nerazvijenih krajeva u kojima žive pripadnici srpske nacionalne manjine i drugih manjina u Hrvatskoj, borili smo se za održavanje tolerancije. Jedan dan smo uspijevali, a drugi nismo. No nismo postigli rezultate u ostvarivanju prava na kulturnu autonomiju, kao što je pravo na upotrebu jezika i pisma, kao što je pitanje prava na obrazovanje, medijskih prava, sloboda i institucija. Tu napretka nema jer postoji otpor da se napravi bilo kakav iskorak.

Čini li vam se da je afera s vjetroelektranama mogla, ali nije, baciti svjetlo na otimanje prilikom dodjele državnog zemljišta, do kojeg srpski poljoprivrednici ne mogu doći, ali zato na njemu zarađuju mešetari?

Nažalost, to nije ništa novo. To su stare stvari kakve smo imali najprije u procesu privatizacije, a sada imamo u procesima pokušaja da se oživi neka vrsta privredne aktivnosti koja se zasniva na tome da se od države isisa s jedne strane što je moguće više novca, odnosno poticaja. S druge strane se u područjima u kojima žive pripadnici srpske zajednice želi za što manje novca i što manje poštivanja propisa o zaštiti prirode i života ljudi koji tamo žive dočepati kapitala i ekstraprofita.

Kakvima predviđate rezultate izbora i jesu li oni u ovim uvjetima uopće regularni?

Izbori će, po svoj prilici, biti regularni ukoliko se nešto dramatično ne dogodi u pogledu širenja virusa, a ne vjerujem ni da bi tada bili neregularni. To može samo utjecati na broj birača na biralištima. Teško je predvidjeti njihov ishod. Prije mjesec dana to je bilo jednostavnije, prije 15 je bilo teže, a što im se više približavamo, bit će još teže. I ja i stranka čiji sam predsjednik pomno pratimo kako se odvija birački proces, kakva se kampanja vodi, kakav je mogući ishod i koje su moguće dugoročne posljedice jednog ili drugog ishoda. Na to smo koncentrirani mnogo više nego na predviđanje samog rezultata.

Rezultati izbora u Srbiji su očekivani

U Srbiji je Vučić apsolutni vladar nakon parlamentarnih izbora. Zašto tamo nema jake opozicije? Jesu li vas ovi izbori iznenadili u tom smislu?

Nisu me iznenadili jer je njihov rezultat u većoj ili manjoj mjeri bio očekivan. Proces raspadanja, odnosno dekonsolidacije opozicije je počeo relativno rano i trebat će očito mnogo vremena, promišljanja i drugačijeg postavljanja stvari da bi se ona i politički pluralizam u Srbiji obnovili.

Da li je to zato što međunarodna zajednica igra na kartu vlasti, a ne opozicije?

Nesumnjivo je da međunarodna zajednica ima velika očekivanja od predsjednika Aleksandra Vučića, njegove stranke i vlade i to je istovremeno i najveća teškoća i obaveza koju predsjednik Vučić i Srpska napredna stranka imaju. To je istovremeno mjesto najveće opasnosti i za predsjednika Vučića i za njegovu stranku.

Za koju varijantu rješenja statusa Kosova i Metohije se zalažete?

Kad je posrijedi moguće rješenje, bilo jedno, bilo drugo ili treće, tu Srbija nije sama, ni unutar sebe ni prema svijetu. Da je drugačije, to rješenje bi vjerojatno već bilo pronađeno. Dakle, svako rješenje, bez obzira na to da li bi više ili manje odgovaralo Srbiji, za Srbiju je bolje od odsustva ikakvog rješenja. Bolje je od ovakvoga provizorija, koji iscrpljuje i Srbiju i Srbe na Kosovu i Metohiji, odnose u regiji i koji je zapravo prijetnja stabilnosti u okruženju.

Prijetnja stabilnosti u regiji je i situacija u Crnoj Gori. Korona je ugasila litije, ali neredi u Budvi dokazuju da tamo i dalje ključa. Da li je tamošnja vlast napravila pogrešku donošenjem zakona kojim se ustvari nacionalizira imovina Srpske pravoslavne crkve?

Kao što Srbi u Crnoj Gori trebaju naći način da se sporazumiju o svojem statusu u toj državi, tako, naravno, i Srpska pravoslavna crkva i Mitropolija crnogorsko-primorska trebaju doći do sporazuma oko uvjeta svojega rada, korištenja svoje imovine i nesmetanog prakticiranja svoje vjere. Tako i vlada i predsjednik Crne Gore trebaju biti svjesni da će bez tog sporazuma i dovoljne otvorenosti i inkluzivnosti uvijek postojati problem koji će opterećivati i iscrpljivati njihovu državu i koji će tamo stvarati tenzije. Nažalost, u ovih podosta godina koliko sve to pratim nije bilo dovoljno spremnosti da se to uradi. Život na tenzijama u međuetničkim odnosima je stara, loša politika na prostoru Balkana, koja se u Crnoj Gori očito još održava kao modus operandi. To treba mijenjati.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.