Jaka HDZ-ova utvrda u Zadru nakon posljednjih lokalnih izbora ostala je poljuljana. Većinu u Gradskom vijeću formirali su SDP, Akcija mladih i nezavisne liste. Na čelo Gradskog vijeća izabran je sveučilišni profesor filozofije i bivši saborski zastupnik, nezavisni Marko Vučetić koji se u prošlom sazivu Sabora isticao u borbi za ljudska prava i protiv glorifikacije osuđenih ratnih zločinaca u javnom prostoru. O tome kako Zadar diše posljednjih godinu i pol dana između desne, HDZ-ovske izvršne vlasti i lijeve, predstavničke, razgovarali smo s Vučetićem koji je kao predsjednik Gradskog vijeća bio domaćin svečane sjednice povodom Dana grada kojoj prvi put nije prisustvovao niti jedan saborski zastupnik HDZ-a.
Često kao predsjednik Gradskog vijeća priređujem filozofske igre kojima HDZ-ovci nisu dorasli. Nekad to bude humoristično, nekad napeto. Važno je da HDZ suočimo s njegovom nemoći
Koliko je Zadar uspio osjetiti promjenu otkako HDZ ne kontrolira Gradsko vijeće?
Zadar je možda jedina veća urbana sredina u kojoj nikad nije došlo do promjene HDZ-ove vlasti. Posljednji lokalni izbori donijeli su promjenu samo kroz Gradsko vijeće. Mogu reći da Zadar danas, zahvaljujući vijeću, diše jednim filozofskim štihom. HDZ nema vijeće pod kontrolom i imaju problem jer ne znaju koje odluke prolaze, koje padaju. Često kao predsjednik Gradskog vijeća priređujem filozofske igre kojima HDZ-ovci nisu dorasli. Nekad to bude humoristično, nekad napeto. Važno je da HDZ suočimo s njegovom nemoći. U jednom trenutku gradonačelnik Branko Dukić je šest puta puštao jednu te istu točku o prodaji zemljišta do kojeg mu je bilo stalo i ta je točka uporno padala na Gradskom vijeću. Umjesto jednog poraza, HDZ ih je doživio šest. U njihovu psihu mora ući procesna razina da su gubitnici. Na svečanu sjednicu vijeća pozvao sam i premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića. Naravno, kad se predsjednik odazvao, to je značilo da neće doći premijer. Međutim, nije došao nitko od saborskih zastupnika HDZ-a. Znači, Zadar je HDZ-ova utvrda u koju se HDZ-ovci ne usude ući. U rujnu sam udaljio gradonačelnika Dukića s Gradskog vijeća. Prvi je gradonačelnik koji je izbačen sa sjednice. HDZ se potrudio da ta vijest ne dopre u javnost, ali meni nije bilo bitno da to postane vijest, nego da to postane dio strukture ličnosti HDZ-ovog gradonačelnika – da je on izbačen. Zabrinjavajuće je kako smo HDZ-u dopustili da nama tako jednostavno upravlja, oduzme nam gradsku snagu, oduzme budućnost. HDZ je pojeo sav demokratski i kadrovski potencijal koji bi osigurao snažne osobe, sad kontrolira tišinu i posluh akademske zajednice. Mi koji smo financijski neovisni na razni srednjeg sloja, sveučilišni profesori, liječnici, trebali bismo biti ti koji će stvarati novu osnovu za građansko društvo, a upravo smo mi najšutljiviji i najposlušniji.
Građanski odgoj
Ali šuti i saborska oporba. Ekonomska kriza, inflacija, korupcija, uhićenje ministara, slučaj Ine, neustavne izborne jedinice, Banija bez obnove... tema u izobilju za jaku kritiku, ali ona izostaje. U prošlom sazivu ostali ste zapamćeni po političkim istupima. Kako danas ocjenjujete oporbu?
Sve su to teme zbog kojih bi, da postoji istinska oporba, Vlada pala u mjesec dana. Sadašnja oporba jača HDZ-ovu korupciju u većoj mjeri nego što to čine sami HDZ-ovci. Oporba je bezidejna. Ne postavljaju pitanja, ne nude alternativu. Polazišna točka današnje politike je da imamo predsjednika koji je svoju predsjedničku ulogu shvatio kao ulogu komentatora i sukobljavanja ne s politikom HDZ-a, nego s ministrom Banožićem. Kriva mu je meta. Glavna oporbena stranka trebao bi biti SDP, a on je dopustio da Milanović bude glavna oporbena figura koja je zbog svog otkrivenog desnog političkog gena sada bliža Mostu i Domovinskom pokretu nego samom SDP-u. Zanimljivo je da je dio birača ljevice, slijedeći Milanovićeve desno orijentirane stavove, završio na desnici, a da to nisu ni primijetili. Politički otpor i kritika mogu doći samo preko najsnažnije oporbene opcije, a ta najsnažnija opcija je u paradoksalnom smislu postala trećerazredna. Problem šutljive oporbe je problem šutljivog SDP-a koji ne otvara teme koje bi trebao otvarati. Nažalost, SDP nije pretjerano sudjelovao ni oko radnog zakonodavstva, najavljivali su referendum o abortusu, pa ništa. Nemaju ponudu ni kritiku izbornog zakonodavstva. Čak je i oko gledanja utakmica hrvatske reprezentacije u Saboru oporba ne samo odšutjela, nego i donijela navijačke šalove i prihvatila da se na njihovom radnom mjestu navija i nadmeće tko će biti veći navijač. Milanoviću odgovara da je HDZ na vlasti. Dok god je Plenković na vlasti, Milanović će biti taj koji ima šansu osvojiti predsjednički mandat. I Plenkoviću odgovara Milanović kao predsjednik. Bez obzira na to koliko se sukobljavali, njih dvojica imaju koristi jedan od drugoga, ali SDP i oporba nemaju koristi od posluha i ne znam zašto šute. Dok se SDP ne distancira od Milanovićevog djelovanja neće biti u stanju kritizirati HDZ, niti će biti u stanju nuditi nove alternativne politike.
Trebamo zauvijek prekinuti blizanački odnos s našim svetim, mitskim osobama. Ja ne pripadam mitu o ocu domovine, nego pripadam veličini vlastite egzistencije. Ne postoji veća, vrednija, dostojanstvenija pojava u svijetu od slobodnog čovjeka
Zašto i narod šuti? Sjećamo se nekadašnjih prosvjeda. Posljednji značajniji prosvjed koji je promijenio političke smjerove bio je onaj šatoraša.
Pa promijenili su i Milanovićevu psihu. Prosvjede bi trebale organizirati političke stranke ili sindikati. Okupljanja građana ne trebaju biti masovna, nego uporna i snažna. SDP još nema te snage i prosvjedi dolaze samo s razine populističke desnice, a oni opet jačaju HDZ. Ne možemo biti koruptivniji nego što jesmo i to treba artikulirano reći i ne adresirati na Andreja Plenkovića kao što to čini desnica. Desnica svoje napade ne adresira na HDZ jer im je Tuđman drag, adresiraju ih isključivo na Plenkovića jer ga žele maknuti. Kritike treba adresirati na kompletan HDZ. SDP je razvio sindrom podstanarstva. Osjećaju se kao podstanari u Tuđmanovoj HDZ-ovoj državi. Milanović, da ne bi bio podstanar na Tuđmanovom Pantovčaku, dozvolio je da ga Tuđmanov duh opsjedne. Građanima treba ponuditi pravdu. Hrvatska mora imati odvažnu ljevicu kao što se Možemo! odvažno borio protiv Bandića trajnim i glasnim prosvjedima. Oporba, koja nije koruptivna i pokvarena kao HDZ, boji se preuzeti vlast, boji se bilo što organizirati. Vjerujte, svaki glas, svaki potez, svaki prosvjed primio bi se u narodu koji je željan političke reakcije na lošu situaciju u državi. Kad analiziram svoje rezultate na lokalnim izborima, jasno mi je da nisam bio razumljiv građanima, hladan sam, nisam im drag, ali građani su za mene glasali gotovo iz očaja jer nisu imali nikoga drugog tko bi izricao njihove jasne stavove. Sad zamislite političara koji bi imao drugačiju strukturu ličnosti i koji bi znao to toplije izreći, osvojio bi i izvršnu vlast u Zadru. Isto vrijedi i za državnu razinu.
Novo Gradsko vijeće Zadra uspjelo je nametnuti HDZ-u temu uvođenja nastavnog predmeta Građanskog odgoja u škole. Do jučer je to izgledalo kao nemoguća misija. Vjerujete li da će Građanski odgoj ući u zadarske škole?
Pao je dogovor između HDZ-a i SDP-a oko usvajanja novog proračuna. U tom dogovoru ja nisam sudjelovao. HDZ je zbog očaja i straha da će ostati bez političkog utjecaja pristao na ono što oni sami smatraju kapitulacijom, a to je uvođenje Građanskog odgoja u škole. Ne vjerujem da je taj pristanak HDZ-a iskren. Budući da imaju izvršnu vlast, oni će učiniti sve da se to ne dogodi. Svjestan sam da su HDZ-ovci predatori, a da predatore treba financijski kažnjavati. Ako ne krenu u realizaciju Građanskog odgoja, Gradsko vijeće će donositi odluke koje će im oduzimati financijsku moć. Na primjer, da se ukine prirez u Zadru, čime bi gradska blagajna ostala bez 25 do 30 milijuna kuna. Građanski odgoj je put kojim bismo mogli stvoriti aktivne građane koji znaju riješiti problem, izboriti se za svoja prava i za prava drugih, koji znaju što su institucije, kako ih ojačati, kako se izboriti za svoja prava, a ne kad imaju problem da moraju zvati nekog tko će taj problem riješiti, jer je to već prva razina korupcije koja je kod nas stalno prisutna.
Zašto je u demokraciji toliki otpor uvođenju Građanskog odgoja u škole?
Zato što to ugrožava ovu patogenu strukturu koja nam je oduzela političnost. Političari borbom protiv građanskih prava štite vlastitu patologiju i vlastiti politički opstanak. Religijske zajednice bore se za djecu kako bi im formirale vrijednosni sustav, spoznajni horizont koji će ih trajno učiniti podatnima za donošenje religijske slike svijeta. Kod djece koja su prošla kroz sustav vjeronauke već od vrtića pa u prvim razredima osnovne škole formira se strah od Boga, strah od autoriteta, hijerarhijski sustav... Rezultat toga su izgubljene generacije koje moraju izaći iz kaveza tuđih predrasuda. Nije najgore živjeti u vlastitim zabludama, jer je to nečiji autentični svijet, već je najgore živjeti u tuđim zabludama, a u Hrvatskoj raste broj takvih naših sugrađana koji postaju robotizirana bešćutna stvorenja. Borba za ljudska prava je upravo borba za prava drugih. To bi naši građani trebali osvijestiti kako se ne bi dogodilo, kao što je to bilo devedesetih godina, da okrenemo glavu kad netko tjera našeg susjeda iz stana ili kad vidimo da netko želi oduzeti nekom pravo jer je nacionalna manjina ili pripadnik homoseksualne zajednice.
Faza dekadencije
Na društvenu scenu stupaju mlade generacije, odrasle uz vjeronauk u školama, bez Građanskog odgoja. Što čini njihovu društvenu svijest i vrijednosni sustav?
Devedesetih smo mogli birati između politika Tuđmana, Vlade Gotovca, Veselice... Mi iz tog vremena pamtimo da smo imali alternativu i zato smo slobodniji od mladih koji žive u svijetu krajnje redukcije i bezalternativnosti jer po programiranom neznanju znaju samo za jednu liniju, a to je linija koja vodi do mitskog oca domovine. Naše mlade generacije osudili smo na usvajanje neznanja, što je od nas potpuno bestijalno jer smo se sadistički obrušili zbog vlastite nemoći, a imali smo mogućnost birati. Izabrali smo najgore moguće politike koje su nas u ime domoljublja opljačkale i koje nas sada u ime domoljublja pretvaraju u neznalice. Mislim i nadam se da Boga nema, jer ako Boga ima, mi koji smo odgovorni za ovakvu devastaciju vrijednosnog i spoznajnog sustava mladih zaslužujemo biti u paklu. Živimo u svetosti devastacije, laži, antivrijednosti i, ono što je najgore, mi smo ponosni zbog toga, a profitiraju oni koji žive bogatstvo jer su nas opljačkali, koji imaju moć jer su nas učinili nemoćnima. Pogledajmo samo rasprave naših političara, to su rasprave na toliko niskoj spoznajnoj razini da dodiruju donju granicu ljudskosti. Sama evolucija plače zbog propusta koji su napravljeni, zbog toga što naši političari nisu u stanju čak ni perfidnu laž servirati na visokim spoznajnim razinama. Postali smo zadovoljna djeca svojih nasilnika koji nas neprestano prizivaju, kojima dajemo našu djecu da im daju neznanje.
U četvrtoj smo deceniji nakon rata devedesetih, ali po političkoj retorici rat kao da je jučer završio.
Najudaljeniji od rata bili smo dok je rat trajao jer smo se tada nadali i željeli da taj rat prestane. Nakon prestanka rata i ulaska u europske procese nadali smo se da će nam započeti nova budućnost. Balkanski mentalitet uspijeva uništiti svaku prijelaznu epohu sjećanjem na rat. Sasvim je izvjesno da se nismo snašli u lancu uzročno-posljedičnih događanja od devedesetih. Taj lanac nije proizveo državu koja je u stanju sjećati se, nije proizveo ni solidarno društvo koje reagira na nepravdu, nego je stvorio društvo koje se navikava na nepravde. Nama je povijesna činjenica s dugogodišnjim kontinuitetom postao čak i razorni potres na Baniji. Ni jednu tragediju ne umijemo riješiti, nego je pretvaramo u dugogodišnji, nikad rješiv povijesni slučaj. Pa bila to kultura sjećanja ili obnova Banije, lišena naše vlastite ljudskosti. Zaglavili smo u lažima naših političara i našoj nemoći da sami osmišljavamo svoje živote, da budemo oni akteri koji će u društvu uspijevati stvoriti novu vrijednost. Našu državu smo pretvorili u kutiju šibica u koju stanu isključivo izgorene šibice.
Što je potrebno da bismo konačno raskinuli s tim ratnim vezama?
Izlazak iz ove situacije nije u religijskom utemeljenju morala ni u povijesnom sjećanju, jer smo se lišili vlastite povijesti kad smo odustali od vrijednosnog sustava. Za naše stanje ljekovito je uspostaviti rez ništavila. Treba nam hrvatska država koja će zaista biti hrvatska, a ne hrvatska država koja će biti jedan prezreni politički san pretvoren u košmar. Nakon ratnih devedesetih, danas smo u fazi dekadencije. Umorni ljudi, građani bez sjećanja, pretvoreni u nešto fluidno koje nema nikakvu strukturu jer je ne smijemo imati. Prepuštenima metafizičkom populizmu, nije nam dozvoljeno razvijati vlastite živote, imati obiteljsko, profesionalno, građansko sjećanje zato što nam je netko nametnuo političku multiplikaciju komemoracija koje nam trebaju biti jedina sjećanja. Naravno da se trebamo s pijetetom odnositi prema onima koji su stradali u posljednjem ratu, ali trebamo biti svjesni da smo mi ti koji danas stradavamo jer nam je netko oduzeo naše građanske dimenzije koje bismo trebali živjeti. Poslušni smo protagonisti nebitnih mjesta velikih priča otaca domovine. Vrijeme je da se uputimo putevima malih toplih priča jer krupnim stvarima nismo ni dorasli. Trebamo zauvijek prekinuti blizanački odnos s našim svetim, mitskim osobama. Ja ne pripadam mitu o ocu domovine, nego pripadam veličini vlastite egzistencije. Ne postoji veća, vrednija, dostojanstvenija pojava u svijetu od slobodnog čovjeka.
