U Hrvatskoj su za sada priznate 22 nacionalne manjine, koje po popisu iz 2011. čine oko 7,5 posto stanovništva. Manjinsko zakonodavstvo pozitivno je ocjenjeno u Evropi i svijetu, a putem Savjeta za nacionalne manjine izdvajaju se sredstva za 54 tiskovine raznih formata i frekvencija izlaženja. Ipak, praksa daleko zaostaje za propisima, a minutaža na HRT-u kao javnom servisu daleko je manja od udjela pripadnika manjina u stanovništvu – iznosi tek 1,06 posto, od čega lavovski dio otpada na TV emisije ‘Prizma’ i ‘Manjinski mozaik’ i na radioemisiju ‘Multikultura’.
- Ulogu informiranja javnosti o položaju i aktivnostima nacionalnih manjinama, tako i pripadnika samih nacionalnih manjina o aktivnostima njihove manjine, HRT primarno čini kroz specijalizirane emisije. Teme o položaju i aktivnostima nacionalnih manjina, po mom mišljenju, neadekvatno su zastupljene izvan njih, a upravo bi se kroz veću zastupljenost tih tema u ovim sadržajima javnost mogla informirati o problemima s kojima se nacionalne manjine susreću, njihovim potrebama, ali i kulturi i specifičnostima - ističe potpredsjednik Programskog vijeća HRT-a Nikola Baketa.
- Prema izvještaju o ostvarivanju ovih sadržaja vidljivo je da pojedini regionalni radiocentri imaju adekvatnu zastupljenost, ali s druge strane Radio Knin i Radio Zadar imaju svega po deset emisija, odnosno priloga godišnje u zanemarivom trajanju - rekao je Baketa.
Podsjetio je da je ravnatelj HRT-a Kazimir Bačić na nedavnom seminaru u Opatiji obećao ojačavanje manjinske redakcije.
- Programsko vijeće nije ovlašteno miješati se u program, ali svakako bi edukacija novinara i urednika po pitanju tema nacionalnih manjina omogućila kvalitetniji i inovativniji pristup. Moguć je i iskorak u vezi dokumentarnog programa u vidu otkupa ili izrade dokumentaraca s tom problematikom - kazao je Baketa, koji podržava što širu distribuciju manjinskih medija.
- Smatram da bi se medij trebao baviti temama koje uredništvo smatra važnima s obzirom na svoju ciljanu skupinu. Ne smatram da svi moraju ići na širu zajednicu ukoliko svoju publiku vide primarno unutar manjinske zajednice, ali isto tako ne bi trebao postojati pritisak da ih se zatvara samo unutar nje. Smatram da su Novosti pokazale da mogu okupiti kvalitetne novinare i pokrivati društveno relevantne teme, ali i posvetiti se sadržaju važnom za srpsku manjinsku zajednicu. Takav pristup je omogućio i da neka pitanja vezana uz manjinsku zajednicu dođu i do čitatelja koji su bili primarno zainteresirani za širi društveni sadržaj - naglašava Baketa.
Umrežavanje medija i prelazak na onlajn platforme ojačao bi glas manjinskih zajednica, povećao njihovu vidljivost i smanjio troškove proizvodnje sadržaja, ali isto tako treba uvažavati i različitosti pojedinih manjina te ostaviti dovoljno prostora i mogućnosti da se obraćaju svojoj publici, podvlači Baketa.
Gordanu Vilović s Fakulteta političkih znanosti veselilo bi da na HRT-u češće čuje jezike nacionalnih manjina.
Edukacija novinara i urednika HRT-a po pitanju tema nacionalnih manjina omogućila bi kvalitetniji i inovativniji pristup. Moguć je i iskorak u vezi dokumentarnog programa u vidu otkupa ili izrade dokumentaraca s tom problematikom – ističe Nikola Baketa
- Neprestano govorim da svi mediji moraju razvijati dozu kritičnosti o problemima i pitanjima s kojima se određena manjina susreće, a kojih sigurno ima. Lijepo je pročitati različite stvari o kulturnoj baštini, ali radi se o tome da se neke loše stvari mijenjaju nabolje. U tom pogledu trebalo bi mijenjati sadržaj, a forma je manje važna - kaže Vilović i dodaje da mnogi mediji mogu puno naučiti od Novosti koje se prodaju na kiosku.
- Danas je taj bunt tjednika Novosti puno deblji nego što je bio prije pet godina. I to me raduje. List živi i kupuju ga ljudi koji nisu pripadnici te manjine. Osim toga, u listu, ne samo prigodničarski, pišu i ljudi koji nisu pripadnici te manjine. To je ključna stvar. Naravno, znam da ne mogu baš svi imati strukturu lista poput Novosti i uvažene autore i novinare, ali na tragu toga možda se može napraviti slično i u drugim medijima nacionalnih manjina. Kad to kažem, ne mislim na ‘La voće’ koje ima tradiciju. Naime, mediji nacionalnih manjina nisu samo za pripadnike tih manjina nego i za sve građane koji žele saznati više o životu, radu i problemima te manjine. Novosti su ispunile svoju funkciju i drago mi je da postoje takve kakve jesu. Uostalom, o problemima povratka građana Hrvatske, pripadnika srpske nacionalne manjine, nitko ne piše - ističe Vilović i naglašava da bi mediji trebali sredstva prikupljati i putem projekata.
- Medijima zajednice koji su posve neprofitni trebalo bi pomoći da apliciraju na različite fondove i razvijaju i pismo i jezik nacionalnih manjina. Sigurno je da Savjet za nacionalne manjine ne može u cijelosti udovoljiti potrebama onako kako bi korisnici htjeli - ističe.
Ukazuje i na to da su najnovije generacije studenata konzervativnije od prijašnjih.
- To vidim kao nastavnik predmeta Mediji i različitosti na diplomskom studiju novinarstva. Prije pet godina bilo je puno lakše i jednostavnije raspravljati o nekim temama. Rekla bih da su tada predznanje i razum bili povezaniji u kontekstu tumačenja nekih loših pojava u društvu, a danas ponovno učimo o rodnoj ravnopravnosti, o potrebi zauzimanja za pravo svakog čovjeka i svake žene, o diskriminatornom govoru i govoru mržnje u javnom diskursu i o nekim bizarnim pjesmama o pripadnicima nacionalnih manjina. Zaključujem da je ranijih godina bilo jednostavno pojasniti zašto su neke pjesme neprihvatljive. Danas oni koji se ne slažu šute, a nekolicina glasnih postaje veliko čudo - zaključuje Vilović.
Mediji nacionalnih manjina su različiti, ovisno o kojoj se nacionalnoj manjini radi, ističe profesor FPZ-a Siniša Tatalović, koji je i dugogodišnji manjinski aktivist.
- Mediji nekih nacionalnih manjina uglavnom se bave temama iz života svoje nacionalne manjine pa prevladavaju teme iz kulture, reportaže s manifestacija i političke teme uoči određenih izbora na kojima sudjeluju pripadnici nacionalnih manjina. Kod dijela nacionalnih manjina, posebno ako ne postoji jezična barijera, mediji se bave puno širim temama od onih koje zanimaju pripadnike dotične nacionalne manjine. Ovi mediji prate što se događa u društvu i na to reagiraju, nastojeći senzibilizirati javnost za određena pitanja ili ukazujući na određene društvene probleme - govori Tatalović.
Dodaje da su mediji nacionalnih manjina bitno napredovali u odnosu na 2003., kada ih je Savjet za nacionalne manjine počeo financirati. Od tada su mediji nacionalnih manjina nezavisni, bez obzira na to što se financiraju iz državnog proračuna. Zbog toga stalno napreduju, kako u organizacijskom i kadrovskom smislu, tako i u odnosu na širenje tema kojima su se bavili. Mediji nacionalnih manjina često otvaraju teme koje ostali mediji nemaju interesa ili ne žele otvoriti. To se posebno odnosi na pitanja diskriminacije u hrvatskom društvu. Možda je prigovor što mediji nacionalnih manjina međusobno dovoljno ne surađuju.
Svi mediji moraju razvijati dozu kritičnosti o problemima i pitanjima s kojima se određena manjina susreće. Lijepo je pročitati različite stvari o kulturnoj baštini, ali radi se o tome da se neke loše stvari mijenjaju nabolje – kaže Gordana Vilović
Tatalović ukazuje na važnost vidljivosti manjinskih medija i u općoj javnosti kako bi pripadnici drugih manjina i većinskog naroda mogli vidjeti kako žive pripadnici pojedine nacionalne manjine i s kakvim se problemima suočavaju.
- Nažalost, javnost za probleme pojedinih nacionalnih manjina saznaje kada oni eskaliraju, kao što je to nedavno bilo u Međimurju ili u Supetru - zaključuje Tatalović i dodaje da neki mediji osim putem projekata dio sredstava dobivaju i od država matičnih naroda, što može biti značajan izvor koji može pomoći da manjinski mediji budu još bolji.
Razgovarali smo i s onima koji rade u nekim od manjinskih medija. Lidija Dujmenović, ravnateljica Novinsko-izdavačke ustanove (NIU) Jednota iz Daruvara, ističe da njena kuća izdaje četiri osnovna izdanja: tjednik Jednotu, dječji časopis Dječji kutak koji izlazi mjesečno, godišnjake Češki pučki kalendar i Pregled, kao i literarni prilog Studnice u 1.250 primjeraka dva puta godišnje. Jednota se velikim dijelom šalje pretplatnicima u cijeloj Hrvatskoj i inozemstvu. Onaj tjedan kada ne izlazi, pretplatnici dobiju Pregled, a na proljeće i u jesen Studnice. Češki kalendar se kupuje posebno, dok dječji časopis dobivaju sva djeca koja uče češki jezik po modelima A i C.
- Svake godine izdamo dvije knjige autora iz redova češke nacionalne manjine, pripremamo pozivnice, plakate za izložbe za Savez Čeha, sve Češke besede, češke škole i vrtiće i brinemo se o stalnoj izložbi Saveza Čeha u Češkoj galeriji. Iako se projekti svake godine pišu za sve natječaje na koje se možemo prijaviti, većinom smo financirani iz Savjeta za nacionalne manjine. Ministarstvo kulture redovito sufinancira dječji časopis i financira izdavanje udžbenika za češke škole u Hrvatskoj, a ove godine smo se prijavili za treću fazu digitalizacije Jednote. Češka nam godinama pomaže kako bismo obnovili potrebnu tehniku, a tamo imamo i nekolicinu dopisnika. Financijski nas podržavaju i Bjelovarsko-bilogorska županija i Grad Daruvar - govori Dujmenović.
- S obzirom na to da su se godinama izdaci povećavali, a našoj su se instituciji dotacije smanjivale, jako je teško opstati, borimo se na kraju svake godine da financijski ne potonemo. Opseg posla je ogroman, smanjivanje broja zaposlenih ne dolazi u obzir ako želimo sve odraditi, ali su izdaci preveliki da bismo se pokrili i završili kraj godine u pozitivi. Samo su cijene računalnih programa enormno porasle i samo za to su potrebne ogromne količine financija, a gdje su svi ostali troškovi. Osim osnivača, Saveza Čeha, pomaže nam i manjinski zastupnik Vladimir Bilek. Bez toga bi naš opstanak zasigurno bio jako težak. Mislim da je to i temelj funkcioniranja cijele češke manjine u Hrvatskoj: rad, odgovornost, disciplina, međusobna suradnja i potpora - smatra Dujmenović i dodaje da je iznimno važno pisati na češkom jeziku.
- Mnogo puta su nam naši čitatelji rekli da su čitanjem Jednote naučili mnogo novijih čeških riječi. Inzistiramo i na profesionalnom pristupu češkom jeziku kojim pišemo u našim novinama i surađujemo isključivo s profesionalnim lektorima za češki jezik. Pripadnici češke nacionalne manjine često ne govore češki, ali ga razumiju, a kod većih i bitnijih tekstova imamo kratki sažetak na hrvatskom jeziku. Isto se odnosi na sva naša izdanja - ističe Lidija Dujmenović.
Edina Smajlagić je posljednjih šest godina urednica Bošnjačkog glasa koji na 56 do 80 stranica izlazi pet puta godišnje.
- To uspijevamo uz podršku niza suradnika koji pokrivaju cijelu Hrvatsku i redovno se javljaju; red je da znamo što se zbiva u svih naših sedam podružnica, od Gunje do Dubrovnika, a svaki dopisnik napiše nešto novo što do sada nismo afirmirali. To nosi svakodnevni rad jer se raspored tekstova mijenja u pet-šest dana pred izlazak lista - kaže.
- Nama je prioritet da se bolje povežemo s BiH kao matičnom zemljom kako bismo ojačali ljude da se izjašnjavaju jer se djeca srame da kažu tko su i otkuda su. I ja sam kao profesorica 1990-ih u Zagrebu imala neugodnosti, od otkaza do stigmatiziranja. Pratimo sarajevska kulturna događanja, od estradnih do vrhunskih umjetnika jer to doprinosi stvaranju mira i zajedničkog života na ovim prostorima. Osim toga, naši čitaoci i svoje prijatelje navode da nas čitaju, a to je još važnije kad se zna da smo raseljeni po svijetu. Moji prijatelji su i Hrvati i Srbi i svi bi htjeli da opet bude kao i prije, bar što se tiče odnosa među ljudima, a mislim da u tome i pisanje Bošnjačkog glasa ima svoj doprinos - ističe Edina Smajlagić.
Manjine u ‘TV kalendaru’
Danijela Štanfel iz Vijeća makedonske nacionalne manjine Primorsko-goranske županije smatra da bi manjine trebale javnosti pokazati ono što imaju, i to ne samo u svojim medijima. ‘Predložila sam da u ‘TV kalendaru’ svaka manjina odabere jedan datum i jednu ličnost ili događaj, o čemu bi prilog bio na jeziku te manjine, uz titl na hrvatskom. Vjerujem da bih u tome imala podršku ostalih manjina, ali i HRT-a’, rekla nam je Štanfel.
