Netko pao s Marsa mogao bi zaključiti da su nacionalne manjine i njihovi parlamentarni zastupnici u državama nastalima nakon raspada Jugoslavije ušli u svoje zlatno političko razdoblje. Najdugovječniji balkanski politički lider Milo Đukanović i njegova Demokratska partija socijalista i nakon lanjskih parlamentarnih izbora i mrtve utrke s opozicijom, uz podršku četiri manjinska zastupnika, još su jednom osigurali tijesnu parlamentarnu većinu i izabrali vladu u kojoj su ministarska mjesta dobili i predstavnici bošnjačke, albanske i hrvatske nacionalne manjine. Dvadeset albanskih zastupnika u Sobranju presudilo je da će nakon netom održanih izbora donedavni vođa opozicije Zoran Zaev i njegov SDSM predvoditi parlamentarnu većinu i novu vladu, umjesto donedavnih im koalicijskih partnera i relativnih izbornih pobjednika Nikole Gruevskoga i njegove stranke VMRO-DPMNE. Novi srpski predsjednik Aleksandar Vučić na izborima je pomeo svoje protukandidate već u prvom krugu i uz značajan doprinos svojih bošnjačkih i mađarskih parlamentarnih koalicijskih partnera i njihovih birača.
Nakon što se raspala koalicija HDZ-a i Mosta, i vlada predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića prošloga je tjedna preživjela saborsko glasanje o opozivu ministra financija Zdravka Marića i izbor Gordana Jandrokovića za novoga predsjednika Sabora ponajvećma zahvaljujući podršci osam zastupnika nacionalnih manjina. Na Kosovu su pak vladajuće i opozicijske albanske stranke ušle u žestoki predizborni okršaj ponajprije oko toga hoće li i kako poštovati i sprovesti međunarodno preuzete obveze o pravima srpske manjine i njezinih parlamentarnih zastupnika, uključujući u te obveze i njihovo pravo veta na osnivanje kosovske vojske te pravo na osnivanje zajednice srpskih općina.
Budući da su se manjinski zastupnici stjecajem postizbornih okolnosti našli u poziciji da kroje parlamentarne većine i presuđuju o sastavima vlada u Makedoniji, na Kosovu, u Crnoj Gori i u Hrvatskoj, sve su glasniji oni koji se protive pravu da manjine po posebnim izbornim pravilima biraju svoje zastupnike, koji potom odlučuju i o parlamentarnim većinama i o sastavljanju vlada. Tako su se u Srbiji iz redova izbornih gubitnika čule optužbe da se najveća izborna krađa u Vučićevu korist dogodila u izbornim jedinicama s bošnjačkom biračkom većinom. Ukratko, nacionalne manjine i njihovi parlamentarni zastupnici proglašavaju se uzurpatorima, remetilačkim faktorima, etnobiznismenima i glavnim preprekama uspostavljanju uzorne parlamentarne demokracije.
No takve optužbe nisu se čule ili su bile tek sporadične kad je primjerice Đukanovićev DPS u prošlosti uspijevao formirati parlamentarnu većinu sa stranačkim koalicijskim partnerima, ali i manjinskim zastupnicima. Slično je bilo i kad je VMRO Gruevskoga svoje izborne pobjede podebljavao koaliranjem s dijelom albanskih stranaka i njihovih zastupnika, a ni u Srbiji se nije javno i glasno sumnjalo u izborne krađe kad su manjinske stranke i njihovi parlamentarci podržavali Tadićevu Demokratsku stranku i druge, sada opozicijske stranke i pokrete. Ni lideri Mosta do prije neki dan nisu Plenkoviću na nos nabijali to što su se njihovoj parlamentarnoj koaliciji pridružili i zastupnici nacionalnih manjina; ni SDP-ovcima zastupnik Milorad Pupovac nije bio ‘notorni Pupovac’ kad je zajedno s ostalim manjincima koalirao s njima i podržavao njihove vlade.
U svim tim zemljama regije parlamentarne većine sastavljene od predstavnika većinskih naroda definirale su prava nacionalnih manjina, pa i način njihova izbora i predstavljanja u nacionalnim parlamentima. Jasno je da se pritom, htjelo se to ili ne, moralo udovoljiti i zahtjevima Europske unije, SAD-a i drugih središta globalne moći: manjinska su prava, pa i to, bili uvjeti za pristupanje u euroatlantske i druge integracije kojima se težilo jer bi bez njihove podrške i suradnje te mlade balkanske države uglavnom bile osuđene na tavorenje i siromaštvo. U krajnjem slučaju, makedonska, crnogorska, srpska, hrvatska i albansko-kosovska većina davale su svojim nacionalnim manjinama prava, među njima i ona izborna i predstavnička, ponajprije radi sebe i svojih interesa, a tek potom radi interesa samih manjina.
I sada se u većini spomenutih zemalja protiv manjina i njihovih predstavnika diže kuka i motika radi vlastitih interesa, a ne stoga što su manjinci prigrabili nešto što im ne pripada i što im većine prije nisu odobrile i propisale. Primjerice, pošto je propao pokušaj opoziva ministra Marića, a Jandroković još nije bio izabran za saborskog predsjednika, Robert Podolnjak je poslije razgovora s Kolindom Grabar-Kitarović otkrio da je Mostov plan bio nakon očekivanog Marićeva pada zatražiti i odgovornost premijera Plenkovića. Mostu je dakle cilj bio iskoristiti SDP-ov pokušaj opoziva ministra financija za rušenje Vlade, navodno stoga što je ona odlučila zaštititi Ivicu Todorića i kriminal u Agrokoru, premda nitko iz te stranke nije objasnio kako je donošenje leks Agrokora i poništenje prvotnog stendstil aranžmana zaštitilo eventualne kriminalne radnje i počinitelje u posrnulom poslovnom carstvu. I laiku je naime bilo jasno da bi uza stendstil-ugovor s najvećim bankama Todorić i većina njegovih menadžera zadržali dobar dio upravljačkih prava u Agrokoru, a da je na temelju donesenog zakona posve izbačen iz kompanije i osuđen da sa strane čeka što će se događati u procesu restrukturiranja i mogućeg stečaja. Kad im je propao plan rušenja Plenkovićeve vlade, a s njime i aktualni predizborni juriš, između ostalog i zato što im se u tome nije pridružilo osam zastupnika nacionalnih manjina, mostovci su se počeli bjesomučno nabacivati blatom ne samo na manjinske zastupnike nego i na same manjine i njihova prava.
Po sličnoj matrici političkog djelovanja postupa se i u Makedoniji, Crnoj Gori, Srbiji i na Kosovu: manjine i njihovi parlamentarni zastupnici često su u vrtlogu drastičnih podjela i sukoba između političkih predstavnika većinskih naroda. U pravilu ih se gura u ulogu žrtvenih jaraca, a na dnevni se red probijaju i zahtjevi za redefiniranjem i ukidanjem prava koja su otprije stekli voljom i odlukama parlamentarnih zastupnika većinskih naroda. Stoga je najgore što se nacionalnim manjinama i njihovim zastupnicima može dogoditi to da dobiju moć arbitrirati u mrtvim političkim utrkama i okršajima zakrvljenih većinskih političkih stranaka i njihovih parlamentaraca. O tome svjedoči i sadašnje navodno zlatno razdoblje nacionalnih manjina i njihovih parlamentarnih zastupnika na Balkanu, jer su od Makedonije preko Kosova i Crne Gore do Srbije i Hrvatske uvučeni u podjele i sukobe većinskih naroda, koje ne mogu izbjeći nego su prisiljeni odabrati jednu od sukobljenih strana, zbog čega im ne ginu makar metaforičke batine u obliku prozivki i pokušaja osporavanja i ukidanja prava manjina.
