Ocean Vuong: Noćno nebo s izlaznim ranama (s engleskoga prevela Lora Tomaš, Hena com, Zagreb, 2023.)
Nedavno smo na ovim stranicama, pišući o kineskoj poeziji u hrvatskom prijevodu, spominjali pjesme Bei Daoa. Upravo njegovim stihovima u epigrafu započinje jedan od najbolje primljenih pjesničkih prvijenaca napisanih na engleskom jeziku u posljednjih dosta vremena, debi u Ho-Ši-Minu rođenog, naturaliziranog Amerikanca Oceana Vuonga. Knjiga je, uz niz drugih, nagrađena prestižnom nagradom T. S. Eliot, a nedugo zatim objavljeni roman "Na zemlji smo nakratko predivni" (što je i naslov jednog dužeg sastavka uvrštenog u ovaj svezak) premetnuo se u internacionalnu uspješnicu. U čemu je – a pritom valja odmah napomenuti da se nipošto ne radi o brzopoteznim self-help i/ili newage društvenomrežnim vinjetama, poput na primjer onih Rupi Kaur – ključ njezine zaista vanredne recepcije? Tematski, riječ je o višestruko (rasno, seksualno, klasno, obrazovno) depriviranoj i manjinskoj priči o odrastanju na margini, probijanju s jedva vidljivog, čak i jezika lišenog ruba povijesti i geografije (istovremeno iz jedne od njenih za Sjedinjene Države najtraumatičnijih točaka) do samorealizacije, prihvaćanja i uspjeha, tj. o jednoj, trenutačno književno i kulturno iznimno potentnoj, traumatskoj verziji ostvarenja "američkog sna". Jedina recepcijski donekle usporediva knjiga u lokalnim okvirima, "Moja mama zna šta se dešava u gradovima" Radmile Petrović, počiva na sličnim premisama. Drugo je neuralgično čvorište knjige obiteljska prošlost i sadašnjost; porijeklo iz zločina, odsutan otac, majka kao nezamjenjivo uporište. Vuongove su pjesme akribične, formalno i katkad izravno se referiraju na kanon američke (post)moderne lirike (od citata Roberta Duncana do olsonovskog tretmana stranice ili creeley-berrymanovskog karakterističnog &) te često kulminiraju upečatljivo izvedenim poantama. Tek mjestimice gube se u određenoj, suviše u intimno zaključanoj nedorečenosti. Prijevod Lore Tomaš sasvim je adekvatan, ali poezija koja umnogome počiva na zvučnom otisku, svojevrsnoj jeci akcenatske stope, barem za ovog čitatelja, nužno podosta gubi u prijevodu. Usput, sjajna je vijest da se domaći izdavači, čini se, sve češće odvažuju na slična, svjetski aktualna pjesnička izdanja.
Anne Carson: Razstvaranje (s engleskoga preveo Miroslav Kirin, Ljevak, Zagreb, 2023.)
Kanadska spisateljica i klasicistica Anne Carson za mnoge (a u njih je ubrojiti i nižepotpisanog) predstavlja jedan od najuzbudljivijih pjesničkih glasova današnjice. Usprkos svojem često nimalo jednostavnom izrazu, sveprisutnim (visoko)kulturnim referencama, sklonosti eksperimentu, hibridnim i raznoraznim "bastardnim" formama, realiziranim najčešće na formatu čitave knjige (nerijetko i kao objekta), Carson je rado čitana i prepoznata autorica – jedna od rijetkih koje jednako dobro pristaju u nišu "pjesnika za druge pjesnike" i onih "za širu publiku". U Zagrebu je dosad knjigom, i to tek pred koju godinu, objavljena samo "Vježba zvana Albertina", također u Kirinovu prijevodu, dok su u Srbiji dostupne i "Lepota muža", "Kratka slova" i kapitalna "Autobiografija crvenog". "Razstvaranje", sam pojam autorica, kao neologizam, preuzima iz spisa Simone Weil, dobro demonstrira pjesnikinjino suvereno baratanje različitim strategijama, diskurzivnim obrascima i registrima, te specifičnu sposobnost da vrlo raznorodne tekstove – u rasponu od klasičnog stiha, preko eseja do libreta ili filmskog predloška – uveže u cjelinu koja se doima organskom. Ipak, upravo je ono školničko "organsko jedinstvo djela", pa i pripadajućeg subjekta, centralni, i u naslovnom pojmu sadržani objekt karsoničinog "skalpela organiziranog kaosa". "Razstvaranje", čije vrhunce predstavljaju oratorij "Mnogo oružja" i neke esejističke stranice, meni osobno nije među dražim njezinim knjigama, no s obzirom na svoju strukturu, raspon, tretman citata, vizualnog materijala i, prije svega, metodu, ono predstavlja primjeren uvod u poetiku svestrane autorice.
Katalin Ladik: Raspjevane žeravice, izabrane pjesme 1962. – 1982. (s mađarskoga prevela Lea Kovács, DAF, Zagreb, 2022.)
O ovom izboru tek nekoliko redaka, jer opus Katalin Ladik je, iako su njezine pjesme posredovane prijevodom, odavno neizostavan dio naše kulture i umjetnosti. Štoviše, zajedno s drugom "moćnom gomilicom" vojvođansko-mađarskih neoavangardista, ona je predmetno polje od početka šezdesetih godina aktivno stvarala, u njega – svojim pjesmama i ostalim tekstovima, performansima, gestualnim, vizualnim, vokalnim i inim radovima i izvedbama – nerijetko unoseći hrabru i prijeko potrebnu napetost, otvarajući nova i provokativna vrata. Izbor pokriva četiri njezine središnje, danas inače teško dostupne pjesničke knjige. Ladik se ne da svesti na tišinu papira, no potonja je ionako proverbijalna; papir šuška, a njezine pjesme govore glasno. Što bi rekao Martek: čitajte Katalin Ladik!
