Glumica Maja Ujević autorica je i izvođačica predstave ‘Siješ za budućnost’, koja je postavljena u sklopu SubScene, novog projekta zagrebačkoga Autonomnoga kulturnog centra Medika. Predstava govori o autoričinom osobnom iskustvu hospitalizacija u psihijatrijskoj bolnici, ali ne toliko o psihičkim bolesnicima, koliko o njihovoj društvenoj stigmatizaciji i nerazumijevanju te na prvu nevidljivom nasilju od strane sustava.
- Tekst sam započela pisati u formi nadrealnih dijaloga i monologa inspiriranih hospitalizacijama u zagrebačkom Vrapču. Nadrealni i duhoviti, komični diskurs učinio mi se prikladnim zato što su mi takvi bili i boravci u bolnici, koji su na mene ostavljali dojam jednoga nevjerojatnog svijeta bogatoga nadrealističnim tonovima, kakve drugi institucionalizirani konteksti nemaju u tolikoj mjeri. Zaključila sam, više iz intuicije i umjetničkog osjećanja nego racija, da bi to bila fantastična i važna tema umjetničkog djela. Svijet psihijatrijske bolnice toliko je brutalan i začudan, okrutan i nehuman, da graniči s nadrealnim u najčišćem obliku. On je posve nelogičan i sumanut u svojoj lakrdiji izokretanja svakoga humanog načela, pa je sjajna opća metafora za bolest društva. Ljubav se u cijelu tu priču uplela kao vječna tema, koja mi je u nekim periodima života bila opsesija što se ispreplitala s hospitalizacijama. Iako su dvije ljubavne epizode u predstavi opsesivna i na neki način nezdrava ljubav, ona je uvedena kao sila koja razrješava tereta bolesnog i izopačenog društva, utjeha, povratak sebi i zdravom životu. Iako je i to provedeno dosljedno, u nadrealnom tonu. Jer, ozdravljenje kroz ljubavnu epizodu prilično je utopističan pogled na svijet i praktički nemoguće rješenje velikog problema. Ulazak u realni svijet kroz ljubav je nemoguć i upravo sam zato odlučila da to bude kraj predstave, njen sretan završetak i katarza, ujedno katarza publike. To je i duhovito poigravanje sa sretnim ljubavnim završecima – kaže Maja.
Zaštićeni zlostavljački sustav
Vaš osobni uvid u psihijatrijski sustav zastrašuje, od pogrešnih dijagnoza i teških posljedica do prikrivanja pogrešaka radi zaštite od kaznenog progona. Iako govorite o teškom kršenju ljudskih prava i kaznenim djelima, ne imenujete protagoniste?
O: Psihijatrijski svijet je nedodirljiv, zaštićen državnom mašinerijom. On nikada ne trpi posljedice svojih pogrešaka i stravičnih poteza. Unutar njega, mnogi su psihijatri otupjeli i funkcioniraju kao strojevi. Taj je svijet praktički nemoguće promijeniti upravo stoga što ga štiti cjelokupni sustav. Svakodnevno kršenje ljudskih prava u njemu za javnost kontinuirano ostaje tajnom. Pacijent je tu apsolutno nezaštićen, a govorimo o maksimalno zlostavljačkom i eksplicitno nasilnom kršenju ljudskih prava. Upravo mi se takav ekstremno nasilni, zlostavljački sustav učinio metaforom društvenog užasa, koji na svakom koraku tlači pojedinca. U toj metafori iščitavamo i ratove, politiku te mnoge državne i privatne tlačiteljske sustave.
Anastazija Širola, glavni lik predstave, vaš je alter ego?
Ime i prezime glavne junakinje pronašla sam na mirogojskom nadgrobnom spomeniku Židovki rođenoj potkraj 19. i umrloj sredinom 20. stoljeća. Bilo bi interesantno istražiti tko je ona zapravo bila i kakav je život imala. U predstavi mi dosta nalikuje: ona je sve ono što društvo prezire, osuđuje i čega se boji. Žena je koju društvo, kako bi se zaštitilo, ima potrebu staviti u okove. Kada bi joj dali glas, mogla bi ozbiljno ugroziti bolesni sistem u ime kojeg je odgajan svaki pojedinac, pa ga je stoga dužan čuvati i hraniti. Anastazija je izuzetno hrabra i snažna, borbena, buntovna, avangardna, ali i podjednako nježna, krhka i emotivna. Na kraju, opet u nerealnom ili nadrealnom tonu, uspijeva u svojoj borbi protiv sustava i utoliko je tipična postmoderna junakinja. Rekla bih čak da utjelovljuje ideal slobode, bez obzira na to što je u većem dijelu predstave u prilično porobljenom položaju, što unutar sustava a što unutar vlastite ljubavne priče. I kako bi se takav lik zaljubljivao, kako bi volio? Pa, naravno, bezuvjetno, dokraja, naivno i ludo, opsesivno i uz puno davanja…
Koncentrat emocija i likova
Kako je došlo do suradnje s redateljicom predstave Irenom Čurik?
S Irenom se znam dugo, a naše je druženje uvijek bilo protkano zajedničkom strašću prema kazalištu. Prvi put smo zajedno radile u predstavi koju je na ADU-u postavio Oliver Frljić, tada student kazališne režije, a igrala sam 2012. i u predstavi ‘Alija Sirotanović’ koju je Irena režirala za kazališni festival u ITD-u. Kad je pročitala moj tekst ‘Siješ za budućnost’, izrazila je želju da ga dramaturški doradi i režira: prva joj je ideja bila da ja igram sve likove i da tako stvori shizofrenu atmosferu na pozornici. Odmah sam oduševljeno pristala, iako sam bila svjesna težine zadatka, interpretacije toliko likova u jednoj predstavi.
U početku je moj tekst sadržavao samo fikcijski dio, koji nazivam nadrealnim, no Irena je predložila da uvedemo i dokumentaristički. Odmah sam se prihvatila pisanja dokumentarnih dijelova, tematski vezanih uz dotad napisane dijaloge i monologe. Radile smo dugo, a onda je Irena dramaturški posložila tekst u kojem se isprepliću dokumentarni i fikcijski dijelovi.
I kako je bilo u jednoj predstavi interpretirati čak sedam likova?
Gluma, koja me u kazalištu najviše zanima, mora biti duboko proživljena, pa i do ulaska u traumu, u najdublja osjećanja, u najžešće strasti. Ona mora proizlaziti iz vlastitog bića; moji dramski pedagozi Zvonko Zečević i Zvonko Novosel već me dugi niz godina podučavaju upravo tome. Kazalište, barem ono koje osobno volim i cijenim kao umjetnost, mogu opisati kao koncentrat cijele palete proživljenih emocija upakiran u finalni proizvod uz pomoć preciznih i godinama uvježbavanih metoda i tehnika. U ovoj je predstavi riječ o upravo takvom tipu kazališta i glume, i zato mi ju je izniman užitak igrati. Pritom je igrati likove u iznimno teškim trenucima i nevjerojatno teško i paradoksalno zabavno, posebno prijelaze s lika na lik. Izvođački koncept predstave je iznimno bogat i raznolik, glumačkih zadataka i radnji je mnogo i to je jednostavno raj za mene kao glumicu.
