Uber ne plaća porez u Hrvatskoj – zavrištali su prošlog vikenda naslovi u domaćim medijima. Pola godine nakon što je ta taksi-služba počela raditi u Zagrebu, dakle, raskrinkana je u onom po čemu je već niz godina ozloglašena u čitavom svijetu. I to u medijima koji su joj donedavno udarali reklamu, a nije isključeno ni da će opet. Sasvim je moguće naime da svjedočimo jednokratnom napadu financiranom od konkurencije na tržištu usluga taksi-prijevoza.
A lako da mjesecima prije dolaska Ubera nismo upozoravali o čemu je riječ. Da ponovimo: Uber je američka informatička aplikacija za ‘pametne’ mobitele koja povezuje putnike i vozače. Potonji nisu radnici firme koja se zove Uber, o ne – ona je samo iznajmljivač programa, a vozači su joj ugovorni ‘partneri’ s vlastitim automobilima. Stoga joj isplaćuju 25 posto zarade ubrane po cijenama koje, međutim, određuje Uber, u pravilu tako niskim da sruši svu konkurenciju. Pa taman joj vozači radili danonoćno da zarade dovoljno za život.
Iza priče o demokratskom povezivanju građana krije se staro znano izrabljivanje. Vozači nisu udruženi u sindikat, jer Uber nije poslodavački subjekt. Sami plaćaju doprinose i porez, gorivo i popravke vozila, dok Uber ne snosi obaveze. I sad se neki čude k’o pura dreku, rekli bi Zagorci, nad Uberom koji iznosi 25 posto dotičnog novca bez vraćanja ičega u državni budžet. A ta firma, vrijedna 63 milijarde dolara, globalno je poznata po tome što ulaže jedino u lobiste, propagandiste i konzultante.
Drugim riječima, u izvrdavanje fiskalnih ograničenja u zemljama koje osvaja. U svijetu gdje se privatni interes podržava iznad svega, to je uobičajena praksa. I nećemo nužno uvijek među davateljima takvih usluga zateći članove obitelji prvog potpredsjednika Vlade. Tako je nova savjetnica Ubera u Europi Neelie Kroes, bivša potpredsjednica Europske komisije. No bilo bi lakše već i kad bi se barem malo manje pravili da im je do interesa zajednice i ugroženih slojeva stalo više nego do kakve zgodne informatičke aplikacije.
