Na poleđini s unutrašnje strane lijeve korice pečat je s datumom 11. svibnja 1991., datumom krajnjeg roka za povrat knjige, no ona više neće nekom školarcu dopasti u ruke. Ne zato što se morala zamijeniti jer je bila pošarana ili na drugi način manje ili više oštećena, nego zato što je bila nepotrebna i kao takvoj netko joj je crvenim štampanim slovima utisnuo konačni žig – OTPISANO. Popularni dječji roman "Pirgo" Anđelke Martić, koji je doživio i nekoliko desetaka inozemnih izdanja, uklonjen je početkom 1990-ih iz knjižnica i školske lektire. Spisateljica koja je u svojim rijetkim javnim istupima, gotovo do pred smrt koja ju je snašla prošlog tjedna, čeznula jedino za povratkom protagonista svoje priče – petogodišnjeg dječaka Željka i laneta Pirga – među osnovce, u intervju 2003. Feral Tribuneu o tome je kazala: "Jasno, 'Pirgo' je izbačen iz lektire samo zato što se radnja događa u kontekstu NOB-a. Vjerojatno sam zbog toga i ja 'odletjela' i iz čitanki književnosti i iz lektire. To puno govori o vremenima koja smo preživjeli. Jer, meni je zaista neshvatljivo kako jedna neideologizirana knjiga, koja promiče ponajprije veličinu naivne dječje dobrote, a nikako bilo kakvu mržnju, uopće može biti nepoćudna. Književnost ne bi smjela ovisiti o promjeni političara na vlasti."
Popisi lektire stalno su se mijenjali prateći različite ideološke, tematske, stilske i nacionalne logike i dinamike, ne uvijek u nekom usklađenom ritmu, iako je neke opće trendove moguće uočiti – kaže znanstvenica Marijana Hameršak
U intervjuu 2010. Novostima je pak, između ostalog, kazala: "Najžalosnije je, to točno znam, da je onaj tko je 'Pirga' uvrštavao u lektire, tko je o njemu pisao najpozitivnije kritike kao o dječjem klasiku, odlučivao i o njegovom izbacivanju iz škola. Posljednjih deset godina bilo je pitanja hoće li 'Pirgo' i 'Ježeva kućica' izaći iz podruma, ali nigdje nije bilo odgovora."
Brojne će druge knjige i njihove autore pogoditi sudbina "Pirga": različitim uredbama nove HDZ-ove vlasti i napucima nadležnog ministarstva u prvoj polovici 1990-ih stotine tisuća knjiga završit će u kontejnerima, potom nerijetko na gradskim i općinskim deponijima, gdje će mnoge od njih razasute, ležeći jedna preko druge, zaklanjajući imena svojih junaka na koricama i žigove ideologija na poleđinama, otići konačno u pepeo i dim.
Premda se o tome već javno govorilo i pisalo – primjerice u opsežnoj publikaciji "Knjigocid. Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih" Ante Lešaje, zanimljivo je vidjeti koji su to naslovi izbačeni iz školske lektire tijekom prve polovice 1990-ih, čiji je sadržaj novoj vlasti bio nepoćudan zbog tematike iz antifašističkog (partizanskog) razdoblja ili pak zbog lektirnog prisustva srpskih autora i (ćiriličnog) pisma kojim su pisane, pa čak i određenih izdavača koji su ih objavili. Tako je uz "Pirga" prema lektirom popisu iz 1991. iz osnovnih škola izbačen i dječji roman "Modri prozori" Danka Oblaka, koji tematizira djetinjstvo u ratnom Zagrebu, dok je, ne manje važno, njegov autor i sâm, poput Anđelke Martić, bio sudionik partizanskog pokreta.
Poema "Ježeva kućica" Branka Ćopića davala je pune 33 godine viši smisao odrastanju đaka, ali i njihovih roditelja. Naime, 1960. uvedena je kao lektirni naslov za učenike od prvog do četvrtog razreda, da bi popularni šumski lutalica s hrvatskog popisa bio izbačen 1993. godine. Prema navodima jezikoslovca i akademika Stjepana Babića, iz razloga što to djelo nije napisano na hrvatskom jeziku. U spomenutom Lešajinom "Knigocidu" navodi se i ova prilično precizna opaska: "Dvije su činjenice presudile Ćopiću: porijeklo (jedan Srbin iz Bosne, Krajišnik iz podgrmečkog kraja) i aktivno učešće u NOB-u." Ipak, pronašao je spretni ježić put do novih generacija đaka i razumnih roditelja, pa je "Ježeva kućica" lani u okviru reformskog obrazovnog programa takozvane škole za život ipak postavljena na 15. mjesto (preporučenih) lektirnih naslova za osnovnu školu.
Ćopićev Ježurka Ježić lani je ponovno pronašao put do lektire
Zavirili smo i u rad Smiljane Narančić Kovač i Ivane Milković, koji je nastao u okviru projekta Hrvatske zaklade za znanost i sadrži sve naslove preporučene ili obavezne lektire u Hrvatskoj u drugoj polovici 20. stoljeća. Ta knjiška tablična riznica radosti i tuge vraća nas ponovno nakratko Ćopiću. Zanimljivo je da njegovi "Doživljaji Nikoletine Bursaća" nisu dočekali generaciju sedmaša iz 1991. jer je knjiga izbačena s popisa lektire. Unatoč tome, partizanski roman "Orlovi rano lete" promaknuo je nekako cenzorima našavši se na popisu lektire čak i 1991., da bi slijedom ratnih događaja konačno bio uklonjen dvije godine poslije. S obzirom na to da je i vječni "Plavi čuperak" Miroslava Antića maknut s lektirnog popisa također 1993., očito je da je čistka lektirnih autora po nacionalnom ključu konačno te godine i dovršena.
Potvrdu za naše navode nalazimo u ovogodišnjem znanstvenom radu "Pluralni diskontinuiteti: Jugoslavenska dječja književnost, popisi osnovnoškolske lektire i hrvatski kontekst" Marijane Hameršak sa zagrebačkog Instituta za etnologiju i folkloristiku, koju smo kontaktirali i koja piše: "Sa sljedećim popisom, onim iz 1993. godine, iz popisa lektire isključuju se književnosti bivših jugoslavenskih republika, kao i tekstovi s partizanskom tematikom." U tom smislu, piše dalje autorica, iznimka je tek slovenska književnost koja je u hrvatskim popisima osnovnoškolske lektire nakon osamostaljenja ostala zastupljena u kontinuitetu do danas i to s izborom "Istina i ljubav" Ivana Cankara u popisu iz 1993., zatim zbirkom priča "Djeco, laku noć" Ele Peroci, koja se u popisima kontinuirano navodi od 1993. do danas, te romanima Dese Muck o djevojčici Anici, koji se uvrštavaju na popise nakon 2006. godine.
- Popisi lektire stalno su se mijenjali prateći različite logike i dinamike – ideološke, tematske, stilske, nacionalne i druge – ne uvijek u nekom usklađenom ritmu, iako je, naravno, neke opće trendove moguće uočiti - kazala nam je Marijana Hameršak, inače i koautorica knjige "Uvod u dječju književnost".
Najžalosnije je da je onaj tko je "Pirga" uvrštavao u lektire, tko je o njemu pisao najpozitivnije kritike kao o dječjem klasiku, odlučivao i o njegovom izbacivanju iz škola – rekla nam je 2010. Anđelka Martić
Vratimo se na nepoželjnu hrvatsku književnost. Teško je reći zašto je naširoko poznata knjiga pripovijedaka "Čađave zgode" Dragutina Horkića izbačena s lektirnog popisa 1991., da bi se u nju i učionice trećih razreda vratila tek 2006., a potom s ulaskom u tekuće desetljeće ponovno iščezla. I ostali lektirni naslovi tog autora nestali su s popisa: "Dragocjene sestrice: priča jedne minute" čitale su se u školama posljednji put 1991., dok je "Lješnjak u vitrini" izbačen 1993. Ako će netko stići pronaći razlog za uklanjanje Horkića, tko će objasniti čime se i kome zamjerio Vjekoslav Kaleb s romanom "Divota prašine", koji je prijeratne 1989. lektirno bio propisan za završne razrede osnovne škole. Da li zato što tematizira lutanje dvojice iscrpljenih mladih partizana Dječaka i Golog nakon raspada brigade? Književnik Arsen Diklić, koji je rođen u ličkom Starom Selu i koji se školovao mahom u Hrvatskoj, nakon scenarija za potresan film "Ne okreći se, sine", koji realistično dočarava Zagreb u vrijeme ustaške vlasti, napisao je također i istoimenu knjigu koja je 1991. godine, vrlo brzo nakon demokratskih promjena, uklonjena s popisa lektire za šesti razred. Diklić je bio sudionik NOB-a, prijateljevao je s Brankom Ćopićem i Lordanom Zafranovićem, napisao je niz filmskih i televizijskih scenarija, da bi na kraju Ministarstvu prosvjete nove države, željnom dokazivanja, iz nekog razloga, vjerojatno ideološko-etničkog, postao nepoželjan. Ne treba zaboraviti ni Branka Hribara: njegov "Adam Vučjak ili knjiga o prijateljstvu", što su je čitale generacije petaša, zadnji je put u školama na popisu bila prisutna 1991., otkada se "Vučjaku" zameo trag. Iste godine iz lektirnog popisa nestale su "Četiri slavne godine" pjesnika i proznog pisca Josipa Barkovića, nekadašnjeg ilegalca, potom partizana i predsjednika Narodnooslobodilačkog odbora Otočac, kojeg su hapsili i ustaše i Talijani, ali mu nisu, za razliku od nove HDZ-ove vlasti, mogli stati na kraj. Nije li možda zbog "krive" nacionalnosti stradala i književnost rođenog Kninjanina i pisca Vojina Jelića, dobitnika Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 1987. Premda ostatak njegova opusa nije u tolikoj mjeri lektiran, njegove dječje novele "Ukradeno dvorište", koje su do 1991. čitali učenici trećih razreda, također su iščezle s popisa školskog štiva.
Iz učionica je nestao i "Plavi kaputić" Mladena Kušeca
Zanimljiv je, prema izvorima iz spomenutog autorskog rada Narančić Kovač i Milković, slučaj nedavno preminulog novinara i pisca Mladena Kušeca. Njegov naširoko poznati roman "Plavi kaputić", objavljen u izdanju biblioteke Vjeverica, bio je prema popisima iz 1984. i 1989. lektirni naslov za učenike trećih razreda, no od novog popisa 1991. više ga nema u školama. Na lektirnom popisu iz 1991. nije se našla ni njegova knjiga "Moja zemlja", dok je roman "Mama, tata i ja" za učenike četvrtih razreda bio na tom popisu 1993. godine, nakon čega je uklonjen.
Pa ipak, Kušec je ovdje simptomatičan i zbog izjave Ljilje Vokić, ministrice prosvjete i sporta od 1994. do 1998., koja je tko zna zašto u povodu Kušecove smrti imala potrebu kazati da ga nije ona izbacila iz školske lektire i da joj nije jasno tko bi ga odande mogao izbaciti. Jer, kako je navela, očito je riječ o osakaćenim osobama, dodavši pritom kako nije Kušec jedini koji je nepravedno izbačen iz škola. Uzevši njezinu izjavu sa zrnom opreza, treba se zapitati kakva su doista saznanja Lilje Vokić o nepoćudnim lektirnim autorima. Jednako tako čekamo da se oglasi Društvo hrvatskih književnika jer je, primjerice, Anđelka Martić bila njihova dugogodišnja članica, a da nije jasno što je to književno društvo učinilo da se njezin "Pirgo" vrati u lektiru.
Bilo kako bilo, uskoro će za vlast, koju je na vrhu odgojno-obrazovne piramide 1990-ih predstavljala i Lilja Vokić, nepoćudni postati i posve "nevini" dječji roman "Sinji galeb" Tone Seliškara, koji je posljednji put kao obavezna lektira bio propisan 1991. za učenike šestih razreda i po kojem je Branko Bauer snimio dugometražni film, a slovenski redatelj France Štiglic mini-seriju. U novoj hrvatskoj državi početkom 1990-ih mjesta u lektiri nije bilo ni za ljevičara i antifašista Augusta Cesarca, kao ni nobelovca Ivu Andrića – čije su se "Priče iz djetinjstva" još nalazile na lektirnom popisu iz 1991., dok će oba autora tek puno kasnije stidljivo doprijeti do školskih klupa. Izbačene su te godine i "Bajke" Desanke Maksimović, kao i drama "Sumnjivo lice" komediografa Branislava Nušića.
Iz lektire su također prema prvom školskom popisu iz 1991. izbačeni i generacijama poznati "Ciciban" Otona Župančiča, kao i poznato djelo "Tko je Videku napravio košuljicu" Frana Levstika, prema kojem je napravljen animirani film te u novije vrijeme i predstava Zagrebačkog kazališta lutaka. Već 1991. s popisa lektire nestao je i dotad redovito prisutan ruski autor Sergej Prokofjev sa simfonijskom pričom "Peća i vuk", a izbačen je i makedonski pisac Vidoe Podgorec i njegova trilogija "Bijelo Ciganče", lektira za peti razred. Iste godine uklonjen je i dječji roman "Svemoćno oko" crnogorskog književnika Čede Vukovića, lektira za četvrte razrede. Iz čitanki su tada momentalno nestala i partizanska djela Jure Kaštelana, Ivana Dončevića, Vladimira Nazora...
I što smo na kraju ove priče dobili? Novelu "Opanci dide Vidurine", pisca i ustaškog zločinca Mile Budaka, koja je kao lektirni naslov uvedena 1995. i to za učenike osmih razreda, baš u vrijeme mandata ministrice Lilje Vokić. Godine 1993. dobili smo još lektirnu preporuku za prozu "Moj tata spava s anđelima: mali ratni dnevnik" Stjepana Tomaša, koja je propisana učenicima sedmih razreda i u kojoj se dječji likovi pozdravljaju ustaškim pozdravom, a spominje se poglavnik i puštaju pjesme s aluzijom na ustaštvo. Sva naivnost i dobrohotnost Ćopićevog ježa ustuknula je u tom trenutku pred domoljubnim čitankama, koje odonda pa do danas u sveopćoj reviziji prošlosti nastoje skrojiti društvo.
