U ožujku 2006. tadašnji premijer Ivo Sanader izjavio je da javnost očekuje čvrst i neodložan obračun s korupcijom. ‘Glavni je cilj antikorupcijskog programa smanjiti korupciju na najmanju moguću mjeru uz pomoć svih čimbenika u društvu’, kazao je Sanader. Ministar unutarnjih poslova Ivica Kirin objavio je potom da je policija već počela istraživati organizirani kriminal i korupciju, dok su daljnji obračun s možebitnim stranačkim lopovima u vlastitim redovima najavili i ostali viđeniji hadezeovci. No nakon gotovo desetljeća i pol ostalo nam je parafrazirati ruskog književnika Maksima Gorkog: Sanader i HDZ, kako to gordo zvuči.
Upravo će Ivo Sanader ostati upamćen kao simbol za tešku političku korupciju, po čijem glibu nije gacao posve sam. No velikih presuda za političku korupciju do danas nema. Sudski procesi su višegodišnji, optužnice nerijetko padaju na višim sudskim instancama, a kad i dođe do pravorijeka, optuženici za koruptivna djela u kojima je nestao velik novac bivaju oslobođeni ili poput bivšeg HDZ-ovog ministra poljoprivrede Petra Čobankovića zbog afere Planinska budu kažnjeni radom za tzv. opće dobro. Zato ne čudi da je povjerenje građana u pravosuđe, kao treću instancu državne vlasti, danas gotovo nikakvo.
Presudni događaj u posustajanju borbe protiv korupcije bila je čuvena odluka Ustavnog suda iz 2015. kojom su srušene presude protiv Sanadera u slučajevima Hypo i INA-MOL – smatra profesor Slaven Ravlić
Suđenje za aferu Planinska zasad je donijelo jedinu pravomoćnu presudu Sanaderu kojom je osuđen na šest godina zatvora. Koncem prošle godine zagrebački Županijski sud nepravomoćno ga je također osudio na šest godina u slučaju INA-MOL zbog traženja i prihvaćanja mita u iznosu od pet milijuna eura.
No presude za majku svih korupcijskih afera, ozloglašenu Fimi Mediju, još čekamo: od ponovljenog suđenja koje je počelo u lipnju 2016. godine, a u kojem se osim Sanaderu sudi i trima suokrivljenicima kao i pravnoj osobi – stranci HDZ, nije se daleko doguralo. Velik je to ispit za pravosuđe: hoćemo li pronaći glavnog krivca za izvlačenje oko 70 milijuna kuna iz državnih poduzeća i tvrtki kojima su se punili crni fondovi vladajuće stranke? Spomenuti Ivica Kirin lanjskog je kolovoza u ovoj aferi nepravomoćno oslobođen optužbi za zloupotrebu položaja i ovlasti, pri čemu je zbog poslovanja s Fimi Medijom MUP oštećen za 7,5 milijuna kuna.
Nakon gotovo trogodišnjeg sudskog procesa zbog krupne korupcijske afere Remorker, lanjskog rujna je nepravomoćno oslobođen i Božidar Kalmeta, bivši HDZ-ov ministar prometa. Iz tvrtki za održavanje i izgradnju cesta izvučeno je pritom preko 15 milijuna kuna i 850.000 eura. Kalmeta je oslobođen i za štetu od 600.000 kuna, za koliko je njegovo ministarstvo bilo oštećeno zbog promotivnog filma ‘Prometna renesansa Hrvatske’, koji je također naručen od agencije Fimi Media.
Renesansu naizgled proživljava zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, koji zahvaljujući SDP-ovim i drugim prebjezima u njegovu stranku cijelo vrijeme pruža podršku premijeru Andreju Plenkoviću u Saboru. Možda baš zato ili tome usprkos sudski proces protiv njega i njegovih poslovnih suradnika u korupcijskoj aferi Agram, u kojoj su pronevjereni silni gradski milijuni, pri čemu je Bandić bio nakratko pritvaran 2014. i 2015., traje već pet godina. Nedavno smo ga vidjeli u loži zagrebačkog HNK-a gdje je u povodu svečanog koncerta uoči službenog šestomjesečnog predsjedanja Hrvatske Vijećem EU-a sjedio tik do glavnog državnog odvjetnika Dražena Jelenića, šefa institucije koja je podigla optužnicu upravo protiv Bandića. Uz sve nemušto izvlačenje državnog odvjetnika, takva groteskna slika u javnosti legitimira političku korupciju.
A ona je prisutna u još nekim sudskim slučajevima koji će ove godine itekako biti aktualni: očekujemo nastavke suđenja Tomislavu Sauchi, bivšem predstojniku ureda Zorana Milanovića za aferu Dnevnice, koji također u Saboru podržava HDZ-ovu vladu, Nadanu Vidoševiću, bivšem šefu Hrvatske gospodarske komore, ali i Marini Lovrić Merzel, bivšoj SDP-ovoj županici. Već neko vrijeme traje istraga protiv bivšeg Plenkovićevog ministra Lovre Kuščevića zbog sumnje da je kao općinski načelnik Nerežišća inicirao promjenu prostornog plana i svoju štalu prenamijenio u stambeni prostor te šogoru bespravno omogućio kupnju POS-ova stana.
U minuloj predsjedničkoj kampanji nemali je broj kandidata pokušao zaraditi političke poene predstavljajući se borcima protiv korupcije, što je samo dokaz njezine ukorijenjenosti u društvu. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je dio svog gubitničkog programa temeljila na općim mjestima poput onog da korupcija izjeda Hrvatsku, pri čemu je kazala da su sigurnosno-obavještajne službe također korumpirane. Političku potkapacitiranost ili pak pakost pokazala je u izjavi da korupcija počinje već u školama, gdje se djeca koja varaju na ispitima doživljavaju i slave kao heroji. Novoizabrani predsjednik Zoran Milanović izjavio je da je korupcija lijepo ime za ono što narod zove lopovluk koji godinama gledamo pri vlasti, gdje oni koji u njoj participiraju, ali i oni sa strane, izvlače ogromnu materijalnu korist. Antikorupcije se očekivano dotakao i Mislav Kolakušić, koji je bez ikakvog većeg odjeka osnovao istoimenu udrugu civilnog društva. Najdalje je otišao Dario Juričan, koji je kao predsjednički kandidat nastupio pod geslom ‘Korupcija svima, a ne samo njima’, prokazavši tako one kojima je koruptivni model vladanja pravilo, posebno zagrebačkog gradonačelnika Bandića i njegove poslovne jatake. Također, početkom lanjskog studenoga SDP, HSS, HSU i SNAGA potpisali su Deklaraciju o borbi protiv korupcije, a i predsjednik HSLS-a Dario Hrebak se pozvao na antikorupciju kao važan projekt te stranke.
Rezultati predsjedničkih izbora pokazuju da građani ne žele korupciju. Bandić je u tom slučaju svakako bio pretežak uteg za Grabar-Kitarović – kaže Zorislav Antun Petrović, predsjednik stranke ORaH
Slaven Ravlić, profesor sociologije i politologije na zagrebačkom Pravnom fakultetu koji se sustavno bavio izvorima korupcije u Hrvatskoj, kaže za Novosti da se stanje unazad desetak godina nije puno promijenilo.
- Smatram da je presudni događaj u posustajanju borbe protiv korupcije bila čuvena odluka Ustavnog suda iz 2015. kojom su srušene presude protiv Ive Sanadera u slučajevima Hypo i INA-MOL, čime su suđenja vraćena na početak, pa se čini da je šira javnost to primila kao odustajanje od te borbe. Vidjelo se da nema dovoljno političke volje za sustavnu borbu protiv korupcije, koja je u našem društvu pretvorena u neku vrstu sistema - ističe Ravlić.
Nepostojanje pravomoćnih presuda i neoduzimanje imovine za koju je dokazano da je stečena koruptivnim radnjama kod građana stvara sumnju u stvarnu želju za borbu protiv korupcije, lanjski je zaključak Nacionalnog vijeća za sprečavanje korupcije. A povjerenica Europske komisije za pravosuđe Věra Jourová istaknula je lanjske veljače da bez neovisnih sudova neće porasti povjerenje građana u pravosuđe i ocijenila da je ono u Hrvatskoj narušeno dugotrajnošću sudskih procesa.
Problem ne nastaje samo onog trenutka, kaže profesor Ravlić, kad se nekome dokazuje kaznena odgovornost za korupciju. On ističe da se akteri u političkoj sferi trebaju odreći presumpcije nevinosti već i pri očitoj sumnji za umiješanost u koruptivne radnje.
- Politički akteri moraju biti svjesni razlikovanja između političke i kaznene odgovornosti. Osoba nije podobna za obavljanje svoje dužnosti onog momenta kad postoje vrlo ozbiljne i razložne sumnje da je ne obavlja savjesno i profesionalno. Pa ipak, ne može se ovakvo stanje dugo održati, mora nastupiti zamah u antikorupcijskoj borbi. Nema tu velikih mudrosti, trebaju nam profesionalna javna uprava i autonomne institucije, prije svega sudstvo - zaključuje Slaven Ravlić.
Prema rezultatima najnovijeg istraživanja agencije Ipsos Puls koje je provedeno na uzorku od 1.005 punoljetnih građana, njih 65 posto izjasnilo se da je borba protiv korupcije prioritet koji Hrvatska treba nametnuti tijekom predsjedanja Vijećem EU-a. Isti postotak građana smatra da suci presude ne donose neovisno.
- Tih 65 posto je gotovo ekvivalent postotku građana koji podržavaju HDZ i SDP. To je hrvatski apsurd zato što ti isti građani moraju razumjeti da su HDZ, ali i SDP, korijen i ishodište te iste korupcije. Kolinda Grabar-Kitarović genezu korupcije vidi u djeci koja prepisuju u školi, a ne vidi je u samoj sebi jer je bila zaštitno lice i promotor jedne koruptivne Hrvatske - kaže za Novosti Dalija Orešković, bivša predsjednica Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa i aktualna predsjednica stranke Start, koja u svom nazivniku sadrži antikorupcijski program.
Ona tvrdi da je korupcija kod nas ukorijenjena teritorijalno, kao i u izbornim procesima. Smatra da se 99 posto problema treba riješiti prevencijom, a onih jedan posto prepustiti jakom pravosuđu. Predlaže stoga da se glavnom državnom odvjetniku izmjenom ustavnih ovlasti dade ubuduće mandat od osam godina bez mogućnosti reizbora kako bi se istaknula njegova neovisnost i kako bi javnost u kontinuirano dužem razdoblju od njega očekivala konkretne rezultate.
- Korupcija uvijek ima ime i prezime pa se i učinkovitost pravosuđa mjeri prema kaznenim predmetima u krupnim slučajevima. Ako glavni državni odvjetnik kaže da im sud iz neshvatljivog razloga poništava optužnicu mimo zakonom definiranih uvjeta, onda treba uzeti taj predmet, poput onog Milana Bandića, i vidjeti u čemu je problem. Ako je problem u zakonu, idemo ga mijenjati, ako je u sucu, također. Zašto se u pet godina u predmetu Bandić nismo pomaknuli s mjesta? Njega građani percipiraju kao capo di tutti capi ne samo glavnog grada, već cijele države. Tu leži glavni razlog pada povjerenja građana u pravosuđe. O tome se šuti, a to je borba protiv korupcije - kaže Orešković.
Akcijski plan, koji je donio Savjet za sprečavanje korupcije pri Ministarstvu pravosuđa, uz Strategiju suzbijanja korupcije za razdoblje od 2015. od 2020. godine, naša sugovornica ocjenjuje blagima po sadržaju, a ni kao takvi se ne provode. S druge strane, Zorislav Antun Petrović, predsjednik stranke ORaH i suosnivač Transparency Internationala, kaže da je Hrvatska napravila spektakularne pomake kad je riječ o unapređivanju legislative po pitanju suzbijanja korupcije, međutim od teorije do prakse je prevelik korak, za koji možda nema dovoljno znanja, ali sigurno nema dovoljno političke volje.
- Da postoji nekakva elementarna razina transparentnosti u funkcioniranju pravne države, onda bismo znali za nalaz i zaključak zdravstvene inspekcije o protuzakonitosti smjene ravnatelja dječje bolnice Srebrnjak Bore Nogala prije predsjedničkih izbora. Odnosno, i prije nego što se pokazalo da bez obzira na to što su građani tolerantni na različite oblike korupcije za one koji ‘delaju’, ta tolerancija ipak ima svoje granice i da u nekom trenutku donedavni saveznici postaju nepoželjan teret - kaže Petrović, misleći pritom na Bandića i HDZ, koji su na predsjedničkim izborima podržavali Kolindu Grabar-Kitarović.
On podsjeća da je pravosuđe prilično zatvoren sustav unutar kojeg definitivno ima previše povezanog utjecaja. Očituje se u načinu na koji se imenuju suci, pri čemu ne postoji načelo izvrsnosti, već je daleko važnije tko je s kim povezan bilo rodbinski, kumovski ili pak prijateljski.
- Politika omogućava da u pravosudni sustav uđu suci i sutkinje koji ne zadovoljavanju kriterije i kojima se može manipulirati jer su oni fleksibilniji u nastojanju da zadrže svoj radni status pa su skloni tumačiti zakone na način koji je, da tako kažem, inventivniji nego što bi trebao biti. Među takvim banalnim primjerima izdvojio bih slučajeve bivšeg vukovarskog gradonačelnika Željka Sabe i Milana Bandića. U prvom slučaju imamo situaciju da zbog sumnje u korupciju kao dokaz služi ilegalno snimljen audiozapis, dok je u drugom slučaju dotična sutkinja svojedobno odbila prihvatiti kao dokaz snimku koju je USKOK napravio na temelju sudskog naloga. Ali ipak, već sami rezultati predsjedničkih izbora pokazuju da građani ne žele korupciju. Bandić je u tom slučaju svakako bio pretežak uteg za Grabar-Kitarović - zaključuje Petrović.
Hrvatska je dakle početkom 2020. na dnu, baš poput likova iz Gorkijeve drame, i među pet najkorumpiranijih država u Europskoj uniji. Istraživanje Eurobarometra iz 2017. pokazalo je da je 59 posto ispitanih smatralo da je korupcija u zemlji sveprisutna. Čak 90 posto ispitanika kazalo je da je korupcija prisutna u lokalnim ili regionalnim javnim institucijama. Na ljestvici indeksa percepcije korupcije za 2018. Hrvatska ima 48 bodova, prolazna ocjena je 50, dok prosjek EU-a iznosi 66 bodova. Problem je što uvijek može i niže.
