U trenutku obilježavanja 25. listopada, Europskog dana pravosuđa, Hrvatska se nema čime pohvaliti. Dapače, Europska komisija lani je konstatirala da nam je pravosuđe po učinkovitosti i dalje najgore u Uniji, što se podudara i sa stavovima velike većine građana Hrvatske: prema jednom ovoljetnom istraživanju, njih 70 posto nema povjerenje u pravosuđe. Rekli bismo opravdano, jer optužnice i procesi koji se posljednjih godina vode protiv viđenijih osoba političke i javne scene za korupciju i organizirani kriminal, za ratne zločine i za brojne druge ozbiljne delikte često su padali i dalje padaju iz brojnih razloga: zbog nepotpunih optužnica, zbog povreda kaznenog postupka, zbog nejasne argumentacije u presudama, zbog povreda Zakona o državnom odvjetništvu…
Nemamo osposobljene suce, ali ni one kojima je sudački poziv čast. U pravosuđu je velika čistka učinjena još početkom 1990-ih. Najbolji kadrovi otišli su u privatne advokature. Uz to, dugotrajnost postupaka obesmišljava pravosuđe – kaže Jaroslav Pecnik
Nejasna argumentacija u presudi dovela je do novog suđenja Branimiru Glavašu zbog ratnog zločina počinjenog nad srpskim civilima u Osijeku od sredine srpnja do kraja prosinca 1991. godine. Znamo li da je prva optužnica protiv Glavaša podignuta još 2007., jasno je da ovaj proces ulazi u svoje drugo desetljeće. Slučajevi nazvani ‘Selotejp’ i ‘Garaža’ odnose se na ubojstvo šest većinom srpskih civila i pokušaj ubojstva jednog, odnosno ubojstvo jednog srpskog civila i mučenje više njih, a sve se događalo u garažama Općinskog sekretarijata za narodnu obranu kojem je Glavaš bio na čelu. Zagrebački Županijski sud donio je 8. svibnja 2009. osuđujuću nepravomoćnu presudu protiv Glavaša i petorice drugih počinitelja, a Vrhovni je sud 2. lipnja 2010. potvrdio da je Glavaš kriv za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, ali je prvostupanjsku presudu Županijskog suda preinačio te mu jedinstvenu kaznu smanjio s deset na osam godina zatvora. Ustavni je sud početkom 2015., nakon što je Glavaš odslužio dvije trećine kazne, djelomično usvojio ustavne tužbe okrivljenika i ukinuo presudu Vrhovnog suda zatraživši od njega da podastre jasniju argumentaciju u presudi. Vrhovni je sud u ponovljenom postupku trebao argumentirati na što je mislio kada je na zločine počinjene nakon što je Hrvatska zadobila svojstva suverene države u smislu međunarodnog prava i raskidanja svih državnopravnih veza s bivšom SFRJ (8. listopada 1991.), primjenjivao odredbe Ženevske konvencije o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba. Ustavni sud naime smatra da je rat u Hrvatskoj nakon njezinog međunarodnog priznanja zadobio karakter međunarodnog sukoba, pa se Vrhovni sud trebao ravnati odredbama Ženevske konvencije koje se odnose na ratove među državama. U ponovnom postupku Vrhovni je sud trebao ocijeniti postoje li povrede prava podnositelja ustavnih tužbi u smislu Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda: riječ je o ocjeni je li Glavašu povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku i jesu li sve stranke u postupku imale ravnopravan status. Na kraju je, lanjskog lipnja, Vrhovni sud ukinuo prvostupanjsku presudu Glavašu i ostalima te od zagrebačkog Županijskog suda zatražio novo suđenje za zločine nad Srbima u Osijeku.
Jaroslav Pecnik, bivši član osječkog gradskog vijeća i Hrvatskih laburista, danas profesor na Evanđeoskom teološkom fakultetu, za Novosti kaže da se u slučaju Glavaš i brojnim drugim slučajevima najjasnije može vidjeti sprega politike i kriminala. Hrvatsko je pravosuđe, smatra, premreženo mitom, korupcijom, pritiscima, prijetnjama i pristankom na kompromise.
- Nemamo osposobljene suce, ali ni one kojima je sudački poziv čast. U pravosuđu je velika čistka učinjena još početkom 1990-ih. Najbolji kadrovi otišli su u privatne advokature. Tako da od ponovljenog suđenja Glavašu ništa ne očekujem. Naći će se neka nova proceduralna pogreška, što će na koncu Glavaša abolirati, jer nećemo valjda naše heroje suditi. Na kraju će on tužiti državu i dobiti odštetu - kaže Pecnik.
- Dugotrajnost postupaka je drugi veliki problem u smislu pravedne penalizacije okrivljenika, jer presuda se donosi i zato da biste građanima uputili upozorenje da devijantno ponašanje nije poželjno. Dugotrajnost postupka, uza sve ostale pravno-tehničke probleme, obesmišljava pravosuđe - zaključuje Pecnik.
Svi jaki slučajevi koje spominjete u jednom će se trenutku razvodniti, osumnjičenici će se braniti sa slobode pa će vrijeme učiniti svoje – upozorava Krunislav Olujić
I bivši predsjednik Vrhovnog suda Krunislav Olujić svojedobno nam je u intervjuu kazao da danas trpimo negativne posljedice kadrovske politike i selekcije koja je u pravosuđu provedena 1990-ih i da nam, ako se svojem logičnom kraju ne privede nijedan od značajnijih korupcijskih predmeta, prijeti kraj vladavine prava i jednakosti građana pred zakonom. Tog je mišljenja i dan-danas, a smatra i da još uvijek ne postoji politička volja za borbu protiv korupcije i organiziranog kriminala.
- Svi jaki slučajevi koje spominjete će se u jednom trenutku razvodniti, osumnjičenici će se braniti sa slobode pa će vrijeme učiniti svoje - kazao nam je kratko Olujić.
Pravosuđe je na ispitu palo još u prosincu 1991., a sramota koja ga otada prati do danas se nije uspjela sprati. Pripadnici tzv. Merčepove jedinice, pričuvne postrojbe MUP-a, Munib Suljić, Siniša Rimac, Nebojša Hodak, Igor Mikola i Snježana Živanović, optuženi su za ubojstvo Mihajla Zeca, njegove supruge Marije i 12-godišnje kćeri Aleksandre. Poslije devetosatnog ispitivanja 20. prosinca 1991., petorka je priznala ubojstva. Sve se činilo kao lak posao: žrtve i dokazni materijal su pronađeni, a počinitelji su priznali nedjelo. No suci tadašnjeg zagrebačkog Okružnog suda ispitivali su ih bez prisutnosti odvjetnika, što je u suprotnosti s pravilom da osumnjičenik mora imati branitelja već pri prvom ispitivanju ako se postupak vodi zbog kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od 20 godina, što je ovdje bio slučaj. Njihovi su iskazi stoga postali nevažeći, a ta proceduralna pogreška (mnoga svjedočenja iz onog doba sugeriraju da je ona namjerno učinjena) pokazala se nepremostivom za dokazivanje njihove krivnje.
Ustavni je sud krajem 2010. ukinuo pravomoćnu presudu Vrhovnog suda kojom je Mihajlo Hrastov, bivši pripadnik specijalne policije u Karlovcu, bio proglašen krivim za ubojstvo trinaestorice i ranjavanje dvojice rezervista JNA na Koranskom mostu 21. rujna 1991. te je 4. svibnja 2009. osuđen na sedam godina zatvora. Takvu odluku Ustavni je sud donio temeljem ustavne tužbe koju je podnio Hrastov, koji je smatrao da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje. Ustavni sud je u svojoj odluci zapravo uputio na formalnopravnu pogrešku, jer Vrhovni sud nakon glavne rasprave nije javno objavio drugostupanjsku presudu niti su stranke pozvane na eventualnu naknadnu objavu presude nakon zaključenja drugostupanjske rasprave. Tek u rujnu 2012. Vrhovni je sud ponovno osudio Hrastova na četiri godine zatvora.
Po nalogu Državnog odvjetništva, Županijsko državno odvjetništvu u Zagrebu povuklo je u veljači 2015. optužnicu protiv Željka Sačića, bivšeg pomoćnika zapovjednika Stožera specijalne policije MUP-a i Frane Drlje, bivšeg pripadnika antiterorističke jedinice Lučko. Propalu optužnicu zagrebački je Županijski sud podigao 12. siječnja 2015. zbog kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinjenih 26. kolovoza 1995. u ličkom selu Ramljanima. I ovdje je optužnica pala iz proceduralnih razloga, zbog čega je s dužnosti zagrebačke županijske državne odvjetnice razriješena Željka Pokupec. Razlog? O namjeri podizanja optužnice Županijsko državno odvjetništvo bilo je dužno obavijestiti DORH, a izvijestilo ga je tek nakon dva dana (14. siječnja) od njezina podizanja. Također, DORH je saopćio da je optužnica u međuvremenu povučena i zbog nedostatne argumentacije o postojanju svih bitnih obilježja kaznenih djela koja se okrivljenicima stavljaju na teret.
U slučaju bivšeg premijera Ive Sanadera pravosudna farsa traje gotovo sedam godina. Trebalo je to biti suđenje desetljeća, prvo u kojem je jedan visoki politički dužnosnik optužen za ratno profiterstvo. Ali ni ovdje pravosuđe nije doraslo zadatku da slučaj privede kraju. Nakon ustavne žalbe, Ustavni je sud u srpnju 2015. ukinuo pravomoćnu presudu Sanaderu za kazneno djelo ratnog profiterstva u slučaju Hypo i primanje mita u slučaju Ina-Mol, zbog kojih je bivši premijer zamalo tri godine proveo u zatvoru. Sud je istaknuo da Sanaderu nisu bila osigurana sva jamstva pravičnog suđenja propisana Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda: umjesto da je dokazivao postojanje koruptivnog sporazuma tj. je li Sanader primio mito ili obećanje mita, što je po sebi protivno interesima države, kazneni se sud upustio u dokazivanje da su sporni ugovori protivni interesima RH i tu svoju ocjenu iskoristio kao dokaz da je Sanader primio mito. Sanaderu je ukinuta i nepravomoćna prvostupanjska presuda iz 2015. za Fimi mediju: Vrhovni je sud tako odlučio zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i teške povrede prava na pravično suđenje, jer Sanader tijekom kaznenog postupka nije mogao ispitati svoje suoptuženike koji su ga teretili i priznali da su preko marketinške agencije Fimi media sudjelovali u izvlačenju novca iz državnih institucija i tvrtki. U svim tim slučajevima suđenja se ponavljaju.
I hrvatsko pravosuđe, poput poduzetnika Tomislava Horvatinčića, očito boluje od iznenadnog gubitka svijesti, odnosno sinkope, koja nastupa svaki put kad treba donijeti neku važnu presudu. Iako ga je sudsko vijeće na čelu sa sutkinjom Majom Šupe u studenome 2015. osudilo na 20 mjeseci zatvora, uvjetno na tri godine, Horvatinčić je nedavno u ponovljenom suđenju, pod predsjedanjem iste sutkinje na šibenskom Općinskom sudu, nepravomoćno oslobođen optužbi za pomorsku nesreću u kolovozu 2011., kada je gliserom naletio na jedrilicu pri čemu su poginuli talijanski supružnici Francesco i Marinella Salpietro. Oslobađajuća presuda recidivistu Horvatinčiću (dosad je skrivio četiri prometne nesreće s istim brojem žrtava) odjeknula je i izvan granica Hrvatske. Takva je presuda dijelom i rezultat žalbe koju je, zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, šibensko Općinsko državno odvjetništvo podnijelo nakon prve presude. Premda je Horvatinčić na dan nesreće uredno nacrtao njezinu skicu, što znači da je bio svjestan toga što se dogodilo, zbog proceduralne pogreške skica nije bila valjan dokaz na suđenju – iz spisa je izdvojena još 19. veljače 2015., zbog čega Horvatinčić može biti vječno zahvalan domaćem pravosuđu. No farsa tu ne završava: tijekom dana otvorenih vrata u povodu obilježavanja Europskog dana pravosuđa, građani su imali priliku vidjeti šibensku sudnicu broj 27 u kojoj je Horvatinčić oslobođen…
S obzirom na sve navedeno, pitanje je može li javnost dočekati pravdu u tekućim slučajevima poput osječkog suđenja Zoranu i Zdravku Mamiću te kako će završiti procesi protiv Milana Bandića, Nadana Vidoševića ili Ivana Čehoka. U međuvremenu, zabavljaju nas spektaklom Agrokor: zbog sumnji u nezakonito pribavljanje milijardu i 142 milijuna kuna policija je privela pa vrlo brzo pustila 12 osumnjičenika da se brane sa slobode, jedino je nedostupnom Ivici Todoriću određen jednomjesečni pritvor i za njim je raspisan europski uhidbeni nalog. O stanju u pravosuđu najbolje govori nedavna izjava Ante Nobila da kao odvjetnik neće dočekati kraj tog postupka jer će sudski spor trajati najmanje dvadeset godina. Čitavoj priči o krahu hrvatskog pravosuđa pridonijeli su odreda i svi resorni ministri. Iako se stalno najavljivala, reforma tog složenog i osjetljivog sustava bez kojeg nema vladavine prava nikad nije obavljena. I na tome im čestitamo.
