Pamtite li još kako je hrvatska medijska scena, nema tome davno, na velika zvona izvijestila o ostavci nizozemskog ministra vanjskih poslova? I o tome zašto je ostavku podnio? Ne pamtite? Nije ni čudo. Jer ta je vijest u hrvatskim medijima, i to rijetkima, dobila tek marginalno mjesto. A postojali su, gledano s profesionalne točke gledišta, svi razlozi da bude tretirana kao udarna (što bi se danas reklo: breaking news). Ne zato što je Nizozemska izuzetno važna država, niti zato što je njezin ministar vanjskih poslova igrao neku istaknutu ulogu bilo u evropskoj, bilo u svjetskoj politici. Stvar je, naime, u tome što je odlazeći šef diplomacije, obrazlažući razloge što su ga naveli na takav korak, priznao i potvrdio kako je u vremenu u kojem živimo laž etablirana kao politika. Da bude posve jasno: ne govorimo o tome da se u politici laže, nego o tome da je laž pretvorena u politiku. A to je nešto nad čime bi se svi ljudi zdravoga razuma (koliko ih još ima), pogotovo svi pobornici istinske demokracije itekako trebali zamisliti.
Što se, dakle, dogodilo? U jeku političko-medijske histerije oko ruske agresije na Evropu koja samo što nije počela (pa je i hrabra Hrvatska poslala na rusku granicu svoje vojnike da brane ‘predziđe’ demokracije i civilizacije), šef nizozemske diplomacije Halbe Zijlstra izašao je u javnost sa senzacionalnim otkrićem. Prisjetio se kako je u lipnju 2006. bio u Moskvi (tada još nije bio ministar) i kako je u dači Vladimira Putina slušao razgovor u kojemu je ruski moćnik jasno iznio plan stvaranja ‘velike Rusije’ u koju bi ušle Bjelorusija i baltičke zemlje, a ne bi bilo loše da se tu uklopi i Kazahstan. Što bi bilo s Ukrajinom, ostalo je nedorečeno. Stvar kao naručena za Jensa Stoltenberga, glavnog tajnika NATO-a, i Washington koji se, usprkos predizbornim obećanjima Donalda Trumpa, nije odrekao hladnoratovske politike ‘obuzdavanja’ Rusije, šireći Atlantski pakt sve više prema njezinim granicama. I ta je izjava Nizozemca kotirala kao jedan od krunskih dokaza što govore o tome kakva je zapravo ruska politika, a ujedno odgovaraju i na pitanje zašto se Rusije treba bojati i zašto Zapad mora izdvajati sve više novaca za naoružanje (što dobrim dijelom dolazi iz američkih tvornica). Rusi iz za sada samo njima poznatih razloga nisu poduzeli neke vidne ili velike napore da bi demantirali izjavu nizozemskog ministra vanjskih poslova.
Promatrač sa strane može tek pretpostaviti kako su ipak povukli, iza kulisa – naravno, određene poteze što su doveli do neočekivane ostavke i do još neočekivanijeg obrazloženja. Nizozemski je ministar, naime, priznao – na rubu suza - da je cijelu priču izmislio, dapače da u vrijeme kada je navodno slušao Putina kako iznosi svoj agresorski plan, uopće nije bio u Moskvi. I je li se sada netko ispričao Putinu? Ni slučajno. Upravo suprotno. Prihvaćajući ostavku svojega ministra (koji je po nekim standardima što očito više ne važe) dobrano osramotio ne samo njegovu vladu, nego i cijelu zemlju, nizozemski je premijer lakonski konstatirao (ne navodeći, naravno, nikakve detalje, ni dokaze) da Putinova politika posljednjih godina potpuno opravdava oprez u odnosu na Rusiju.
To je samo najnoviji i – koliko je poznato – najdrastičniji primjer što dokazuje tezu da je laž pretvorena u politiku. Na političkoj se sceni uvijek, tu i tamo, lagalo, inscenirali su se čak i povodi za otpočinjanje ratova (poljski ‘upad’ u Njemačku, vijetnamski ‘napad’ na američki razarač u Tonkinškom zaljevu, iračka ‘proizvodnja’ oružja masovnog uništavanja). No uvijek se nastojalo da se laž sakrije, da se prezentira kao istina, pa bi se ono što se zaista dogodilo u pravilu saznavalo tek nakon nekoliko godina. Danas nije tako. Danas se laže bezobzirno i bezobrazno i onoga tko laže uopće nije briga hoće li njegova laž biti razotkrivena već za nekoliko dana, već sutradan možda. Jer, u svijetu premreženom modernim sredstvima komuniciranja što neupućenom pojedincu daju dojam da saznaje sve, šteta je napravljena već u roku 24 sata. Kako nema praktično nikoga tko bi mogao pratiti sve mainstream medije, sve tabloide, sve internetske portale i blogove, svatko se opredjeljuje za ‘svoj’ izvor informiranja i njemu vjeruje. Pa to otvara neslućene mogućnosti manipuliranja, a u osnovi je svake manipulacije – laž, ili u najmanju ruku svjesno prešućivanje bitnih elemenata istine.
Ljude se dovodi u poziciju da budu vjernici. Nameće im se logika po kojoj je nešto ‘takvo’ ne zato što postoje čvrsti i nepobitni dokazi za to, nego zato što ‘mi’ to kažemo. Na toj premisi funkcioniraju, barem do sada, sve optužbe o ruskom miješanju u američke predsjedničke izbore. Danas čelnici obavještajnih službi objave izjavu bez ijedne čvrste činjenice, samo s formulacijama tipa ‘uvjereni smo’, ‘sve upućuje na zaključak’, ‘najvjerojatnije’, ‘zaključujemo’, a sutra već neki član američkog Kongresa grmi s govornice: ‘Evo, sada je nepobitno dokazano!’ Kontrolirani, a navodno slobodni mediji u ‘slobodnom’ svijetu prenijet će riječi člana Kongresa, ‘ne zamarajući’ se formulacijama iz originalne izjave iz kojih jasno proizlazi da dokaza – nema. I to će se onda ponavljati iz dana u dan, dok svi ne počnu vjerovati i papagajski također ponavljati kako je rusko miješanje zaista dokazano. O ponašanju medija u vazalnim državama nema smisla trošiti ni riječi.
Ako slučajno negdje i ‘procuri’ nešto, što se ne uklapa u ‘sveto pismo’ zadane politike, to će što je brže moguće biti zaboravljeno (npr. snimak brutalnog smaknuća pukovnika Gadafija, ali i iskrenog ushita Hillary Clinton kada je o tome obaviještena, telefonski razgovor visoke dužnosnice State Departmenta koja s američkim ambasadorom u Kijevu dogovara tko treba postati ukrajinski premijer, govor američkog senatora McCaina koji na kijevskom glavnom trgu poziva demonstrante na rušenje legitimno izabrane vlasti itd., itd). Danas se, doduše, priznaje kako je u Libiji potpuni kaos, ali ‘ljudi su sretni, jer žive u demokraciji’, priznaje se da u Iraku nije pronađeno nikakvo oružje masovnog uništavanja i da u terorističkim napadima u toj zemlji dnevno ginu desetine ljudi, ali ‘svijet je mogao bolji otkako više nema Sadama Huseina’. O Siriji da i ne govorimo. Osim, možda, jedne – najnovije – pojedinosti. Dnevno nas zasipaju vijestima o brutalnim napadima sirijske vojske na predgrađe Damaska, istočnu Gutu, što je u rukama pobunjenika (čitaj: džihadista). Uz podatak da je u tim napadima do sada ubijeno nekoliko stotina civila, uključujući djecu. To jest tragično i strašno, nema dvojbe. Ne govori se, međutim, o tome da iz istočne Gute pobunjenici raketama gađaju središte Damaska i da i tamo ima žrtava. Ne govori se o tome da džihadisti u Guti drže civile kao ‘živi štit’. A pogotovo se ne govori o tome da je u kampanji oslobađanja Mosula u Iraku ubijeno – prema nekim procjenama – čak do 11.000 civila. No, sirijskoj vojsci pomažu Rusi, a akcijom u Mosulu rukovodili su Amerikanci. Da, laž je postala politika.
Govoriti o Hrvatskoj u ovome kontekstu bilo bi gotovo smiješno, a tražilo bi trostruko više prostora. Tek, za završetak, jedan ovdašnji biser. Internetom, u raznim verzijama, i dalje kruži popis ljudi iz Hrvatske (uključujući autora ovih redaka) koji navodno imaju milijunske iznose eura na računima jedne austrijske banke. Iako je banka odmah demantirala, iako bi i svakoj budali trebalo biti jasno kako je riječ o nezgrapnom falsifikatu (jer svi računi završavaju na 00), i to je bilo dovoljno da tim papirom maše jedan saborski zastupnik kao ‘dokazom’. Dokazom čega? Pa samo toga da je laž pretvorena u politiku i da ta politika ima mnogo svojih i protagonista, ali i poklonika. Kod nas, baš kao i u svijetu. U žalosnom svijetu u kojem smo prisiljeni živjeti i u kojem čak ni vijest da je jedan ministar podnio ostavku jer je bezočno lagao, ne pobuđuje (više) gotovo nikakvu pozornost.
