Zadovoljavanje nogometnih navijača nije jeftin sport. Zadovoljstvo navijača engleskog prvoligaša Newcastle Uniteda izražava se u jednom odlasku i 305 milijuna funti. Odlazak se odnosi na donedavnog vlasnika Mikea Ashleyja. Njega navijači, blago rečeno, nisu podnosili. Smatrali su ga škrtcem koji upropaštava klub. U 14 godina, koliko je Ashley bio vlasnik, klub je čak dva puta ispadao u niži rang natjecanja. A onda se, prošloga tjedna, ukazao spasitelj koji je golemu većinu navijača oduševio. Spasitelj je saudijski Javni investicijski fond (PIF) na čelu s Muhamedom bin Salmanom zvanim MBS, prestolonasljednikom dementnog kralja Salmana i najmoćnijim čovjekom Saudijske Arabije. Bit će da navijači Newcastle Uniteda u njemu vide ne samo spasitelja, nego i čudotvorca koji će svojim novcem – novi vlasnik je ujedno najbogatiji vlasnik nekog nogometnog kluba na svijetu – klub koji godinama tavori u donjem dijelu ljestvice pretvoriti u osvajača trofeja, stalnog natjecatelja Lige prvaka, a možda i osvajača najprestižnije klupske titule na svijetu. Bit će i da im je uzor Roman Abramovič koji je u 18 godina, otkako je kupio Chelsea, taj klub rezultatski preporodio do te mjere da je osvojio dvije Lige prvaka, uključujući i njeno prošlosezonsko izdanje.
No Newcastle United vlasnički se svrstava u nešto drugačiju skupinu od Chelsea i sličniji je PSG-u ili Manchester Cityju, dakle klubovima kojima je vlasnik država. Vlasnik potonjeg je šeik Mansur bin Zajed al Nahjan, član kraljevske obitelji Abu Dabija i zamjenik premijera, a vlasnik PSG-a je katarski vladar, emir Tamim bin Hamad al Tani. Navijači Newcastle Uniteda ne postavljaju si pitanje vlasništva, naravi bogatstva vlasnika. Njima je važno samo to što je mrski Ashley otišao, a nevjerojatno bogati MBS došao. Golema većina ne postavlja nikakva moralna pitanja, a u slučaju MBS-a kao vlasnika kluba razloga za postavljanje takvih pitanja je više nego u drugim slučajevima. Muhamed bin Salman je na čelu koljačkog režima koji organizira otmice svojih protivnika i to u vlastitim diplomatskim predstavništvima, a potom te protivnike doslovce rastrančira. Takva je bila sudbina novinara Džamala Kašogija, namamljenog u generalni konzulat Saudijske Arabije u Istanbulu, gdje je u državnoj režiji ubijen i rastrančiran. Bio je to za Saudijsku Arabiju ozbiljan posao. U Tursku su poslali svoje najbolje kadrove za trančiranje ljudi. Nije to sve – MBS je na čelu mizoginog režima od kojega bi mizoginiji mogao biti tek talibanski, režima koji je ekstremno homofoban, koji vodi rat u susjednom Jemenu, čiji se historijat poštivanja ljudskih prava kreće u rasponu od zla nagore. Sve to golemoj većini navijača – od kojih su se na vijest o prodaji kluba neki prigodno odjenuli u tradicionalne arapske nošnje u klupskim bojama – ni najmanje ne smeta. Dapače, već se nagađa koja bi velika imena klub mogao dovesti u prijelaznom roku, koliko smije potrošiti na pojačanja a da ne naruši pravila financijskog fair-playa i koliko će vremena trebati MBS-u da od Newcastlea napravi barem ono što je al Nahjan napravio od Manchester Cityja. Jedan od ne baš mnogih koji moralno pitanje postavljaju jest legendarni klupski centarfor Alan Shearer. U kolumni za The Athletic napisao je kako "dugujemo sebi i drugima da saslušamo dokaze o kršenju ljudskih prava u Saudijskoj Arabiji".
Saudijska Arabija svoj će utjecaj i ubuduće širiti kroz sport, baš kao što će sport biti sredstvo dotjerivanja imidža pustinjske kraljevine. Valja podsjetiti da je koncem 2018. u Džedi trebao biti održan ekshibicijski teniski meč Novaka Đokovića i Rafaela Nadala. Dva najbolja tenisača trebala su igrati za ukupno dva milijuna dolara (milijun svakom) malo nakon ubojstva Kašogija. Bili su pod pritiskom javnosti da otkažu meč, o naravi režima i sudbini Kašogija nisu se izjašnjavali, a onda se Nadal na vrijeme ozlijedio i meč je otkazan. Koncem 2019. Rijad je bio domaćin uzvratnog boksačkog meča za titulu prvaka svijeta u teškoj kategoriji između Andyja Ruiza i Anthonyja Joshue. Razlog – nitko nije mogao ponuditi toliko novca kao Saudijska Arabija.
