Zabavne rubrike pojedinih domaćih medija nedavno su predstavile čudnovat slučaj jednog nogometnog kluba čija loša kob s natjecateljskom organizacijom i sucima čak nadilazi uobičajene ovdašnje predodžbe o nezaštićenim ekipama koje okrada gdje tko stigne. A te predodžbe nezaustavljivo bujaju i pogoršavaju se iz godine u godinu. Varteks iz Varaždina, glasi objavljena statistika, u prvih je sedam kola okićen sa 34 kartona, žuta i crvena, i malo je utakmica dogotovio s punim brojem igrača na terenu ili bez jedanaesterca dosuđenog na njegovu štetu. Najgrublja i najteže sankcionirana ekipa u tome rangu, Trećoj hrvatskoj ligi – u ovom slučaju Istok, no svejedno – završila je sezonu s otprilike dvostruko toliko kartona, a sad govorimo o prvenstvu koje je tek započelo.
Odmetnuto navijaštvo se javlja kao avangarda. Model socios je veoma popularan u Španjolskoj i Portugalu, dok je u Njemačkoj zakonsko pravilo
Ali, da konačno dohvatimo meritum ove teme, Varteks je ipak jedna specifična politička pojava na kakve je u Hrvatskoj otvoren slobodan lov, i koje iza sebe nemaju javne subvencije, privatni kapital, pravni sustav, sudačku organizaciju, partijsko zaleđe, dirigirane sponzore i benevolentne medije, nego samo svoje navijače, nogometni narod, sugrađane i suseljane, regionalne i šire simpatizere, a svakako tzv. malog čovjeka. Problem je za poredak i sigurnost aktualnog uređenja, međutim, što broj takvih nogometnih klubova o čijem djelovanju namjesto jednoga gazde odlučuju svi učlanjeni navijači u ovoj zemlji danas vidno raste i afirmira se.
Nije zgoreg pritom napomenuti da je tako socijalizirana klupska praksa nekoć bila jedini model funkcioniranja u nogometu, nipošto samo u Hrvatskoj. No potkraj 20. stoljeća taj sport narasta u iznimno lukrativnu industriju oko koje će se uzeti rojiti nebrojeni menadžeri, investitori, kreditori, prekupci. Privatno vlasništvo nad klubovima postaje standard, a nogomet u prvom redu biznis. Navijaštvo koje se odmeće iz takve novonametnute paradigme odjednom se javlja kao očita avangarda, iako u poharanoj postranzicijskoj Hrvatskoj većina ljubitelja sporta još uvijek ne zna da je posrijedi itekako raširen i razvijen pristup odnosima oko nogometa u Zapadnoj Europi, ne samo u glavama koje su navodno zaspale u socijalizmu i nikako da se probude. Model nazvan socios tako je veoma popularan u npr. Španjolskoj i Portugalu, dok u Njemačkoj predstavlja zakonsko pravilo s jako malo izuzetaka.
U Hrvatskoj pak na slične se pokušaje gleda svisoka i bez minimuma tolerancije, pa sudbina kakvu i dalje trpe Varteks i srodni klubovi nikoga pretjerano ne iznenađuje. Razvoj sociosa u Hrvatskoj, naravno, bio je izravno potpomognut raspadom komercijalnih nogometno-klupskih projekata iz kojih su gazde crpili svaku vrijednost, zatim ih ostavljali karambolirane uz cestu.
- Varteks je nastao kao novi klub 2011. godine, nakon što su ljudi koji su upravljali starim Varteksom odlučili promijeniti mu ime nakon više od 70 godina. I to zato što je tvornica Varteks, s čitavom hrvatskom tekstilnom industrijom, propala i više nije bila u stanju financirati klub. Najavili su veliki preokret, objasnili da više nema balasta imena, i da će investitori nahrupiti u velikom broju. Naravno, to se pokazalo kao totalna idiotarija, floskula bez pokrića, te smo pokrenuli bojkot novog kluba, nazvanog Varaždin - ispričao nam je Dražen Štimac, jedan od navijača i aktivista Varteksove skupine White Stones te suradnik portala Nogometplus.
Prvi tim onk Metkovića na službene utakmice izlazi pjevajući pop-hit ‘Nije u šoldima sve’, i to doista zvuči kao politička i životna platforma
Novi klub, Varaždin, imao je na svojoj strani izdašnu pomoć raznih službenih struktura, pa se i sam proces njegova proboja kroz pravne zapreke i niže razrede, sve do druge lige, smatra jednom od najbizarnijih kuhinja u hrvatskom nogometu. Varteks je morao krenuti od najnižeg ranga, ali izrastao je do jedne od najefikasnijih organizacija u ovom sektoru, sa 230 igrača u svim uzrastima i selekcijama, kao i vrlo uspješnom školom za mlađe. Varaždin nema navijače, no ima novac, a Varteks nema ni pravo na korištenje gradskog stadiona. Odriče mu ga primarno gradonačelnik Ivan Čehok koji je u svom ranijem mandatu uvelike kumovao opisanom preokretu s mijenjanjem imena. Varteks se svejedno ne da, a veliku pomoć nalazi u suradnji s udrugom Naš Hajduk, najvećim odmetničkim subjektom u ovom žanru, a koja broji na desetke tisuća registriranih članova.
Općepoznato je Hajduk najveći hrvatski klub o kojem službeno odlučuju upravo navijači, kroz proces koji afirmira najviše demokratske principe. Hajduk je i u generalnom okviru, povijesno, najveći domaći nogometni klub, pa se u ovom pregledu nužno osvrćemo na manje poznate dionike svojevrsnog pokreta otpora hrvatskoj nogometnoj okupaciji i nenarodnom režimu pod ravnanjem Zdravka Mamića, Dinamova gazde i neprikosnovenog vodećeg manipulatora u tome sportu. Lijepo je znati da je na istoj oslobodilačkoj strani Varteks, ime zavidne nogometne tradicije, ali srećom više ne tako usamljeno u ovom kontekstu. Obratimo sad pažnju i na nekoliko ostalih sličnih pojava, radi preciznijeg dojma o razvoju te prakse.
Zanimljiv je primjer Orijenta iz Rijeke, točnije sa Sušaka, jer je taj istočni gradski kvart u prošlosti bio posve zasebno naselje. Orijent je klub čuvene baštine, jedan od onih s vremenom potisnutih slučajeva u većim gradovima koji su u međuvremenu iznjedrili određeni novi te uspješniji klupski projekt, a na valu raznoraznih političkih i ekonomskih konjunktura. Danas je tek rijetkima izvan Kvarnera znano da je nogometni klub Rijeka zapravo instant-ustanova u lokalnom nogometu, što samo po sebi nije problem, ali jest problem kad se recentno njezino djelovanje, uvjetovano kapitalom jednog krajnje sumnjivog talijansko-nigerijskog profitera, promovira kao poželjni model uspješnosti u sportu i društvu općenito.
Današnji je Orijent u prvom redu obranio vlastiti radnički i demokratski te antifašistički identitet, kad su njegovi navijači s povijesnog igrališta na Krimeji prije tri godine preuzeli klub u stečaju i zatim od njega odbili sve buduće potencijalne uzurpatore. Može se nekome već i sama ovakva ideologizirana terminologija činiti naivnom ili promašenom, no dokazano je posrijedi autentični društveni razvoj odozdo, iz najšire zajednice, inkluzivan i civilizacijski progresivan. Uostalom, treba ponoviti da se u većini slučajeva ovdje radi o klubovima koji su morali krenuti otpočetka, iz najnižeg ranga. Orijent se dosad popeo stepenicu više, i eno ga u četvrtoj ligi, bez potpore moćnika, ali s pouzdanom bazom među svojim Sušačanima.
Još čuvenije ime u ovom izboru je Zagreb, a čiji su navijači – skupina White Angels – prije nekoliko godina prekinuli svaku suradnju s privatnim otimačima njihova miljenika i osnovali svoj klub, Zagreb 041. I njima je bilo draže započeti s natjecateljskog dna, zatim preći u viši rang, bez vlastitog stadiona, dok se legendarno igralište u Kranjčevićevoj ulici ovih dana iznova pretvara u objekt nekretninskih vlažnih snova gradskih mešetara i njihovih jataka u gradskoj upravi. Ipak, bilo je najprije potrebno upropastiti klub-domaćina, da bi se konačno mogla prenamijeniti ta povelika čestica u metropolskome širem centru. White Angelsi pozabavili su se u međuvremenu još intenzivnije svojim ljevičarskim aktivizmom, uključili se i u rad s imigrantima, promovirajući demokraciju bez rezerve. Ali u doglednoj perspektivi bi se i njima, uz malo povoljniji razvoj širih društvenih okolnosti, kao i Varteksu, moglo dogoditi da nadžive svoja nekadašnja klupska ishodišta i potom se možebitno spoje s njima, ili ih ustvari posvoje natrag u okrilje izvorno pripadajućeg nogometnog puka.
Spomenut ćemo ovdje još tri primjera u istom sportu, a u tri dijela Hrvatske, radi potpunije ilustracije, premda treba reći da sličnih pojava ima u malim sredinama dosta, i to spontanih, onako kako se inače organizira život tamo gdje nema osobitog tržišnog pritiska. Prvi od njih je Radnički nogometni klub Sladorana iz Županje, jedan od tri gradska kluba. Njegova priča također počinje stečajem i gašenjem aktivnosti, da bi uslijedila navijačka akcija i reanimacija, usprkos nesklonosti političkih instanci i podozrenju vlastodržaca spram narodnih inicijativa. S portala Nogometplus doznajemo kako i oni uspostavljaju sadržajne odnose s Hajdukom, pa sigurno već i sami znaju da zauzvrat mogu računati na tim veću netrpeljivost Hrvatskog nogometnog saveza i domaće sudačke organizacije.
Kloštar Podravski je selo i općina nadomak Đurđevca u kojoj su također sami navijači povukli nogometni klub – imena Mladost – iz obrušavajuće spirale opće propasti, financijske i sportske. Nemaju javno-budžetske sreće kao neke okolne naftorodne općine, primjerice Molve, no pokazuju veliki entuzijazam i ljubav prema klubu i aktivaciji društvenog života u ambijentu koji se odlikuje sve češćim egzistencijalno motiviranim selidbama u inozemstvo. Mladost karakterizira i uzorni rad s mladima iz tamošnje razmjerno značajne romske populacije čiji pripadnici inače brzo ispadaju iz ukupnog lokalnog društva, ako ikad u nj i stupe. Danas mladi Romi više ne napuštaju taj klub čim zagaze u srednju adolescenciju, štoviše, oni su budućnost Mladosti, a i ona je njihova koliko i ostalih.
Još jedna adresa pod navijačkim vođenjem je Omladinski nogometni klub Metković, stari-novi projekt srođen s lokalnim življem u najvećoj mogućoj mjeri, obnovljen iz prkosa prema sili i nepravdi. Prvi atribut u imenu ONK-a nestao je bio, privremeno, u onim godinama kad se omladina smjela odazivati samo kao mladež, no ljudi su nanovo prepoznali vrijednosti koje su ih kao društvo i zajednicu uopće održale na okupu, te ga vratili u službeni naziv kluba. Njihov prvi tim danas na teren i službene utakmice u Prvoj županijskoj ligi izlazi pjevajući pop-hit ‘Nije u šoldima sve’, i to doista zvuči kao punokrvna politička i životna platforma, pa se nije čuditi što ONK Metković stječe sve više poklonika. I, jasno, podršku im je pružio i Hajduk, prije tri godine prvi put gostujući u prijateljskom susretu na metkovskoj desnoj obali Neretve.
Za kraj ove panorame ostavili smo jedan malonogometni klub, ali uz direktno porijeklo s velikog terena, i s istovjetnim kontekstom – Futsal Dinamo, projekt navijača maksimirskog prvoligaša koji već godinama bojkotiraju Mamićevo carstvo, do te mjere da su čak prešli u, faktično i oficijelno, drugu sportsku disciplinu. Ni to nije iznenađujuće, jer u srcu zla ove pojave ujedno vlada najteži pritisak s vrha, ojačan policijskim i političkim sredstvima, te su posredstvom Futsal Dinama njegovi navijači – Bad Blue Boys – uznastojali održati simboliku i sjećanje na stari Dinamo, a o čemu nam je za ovu prigodu posvjedočio Goran Đulić, dobro upućeni medijski komentator nogometnih i ekonomskih tema. Klub se financira isključivo članarinama i sponzorstvima, što stvara čvrstu simbiozu s navijačima kao aktivnim sudionicima u njegovu radu.
‘Cilj je samoodrživost i neovisnost’, kaže Đulić, ‘pa je u samo tri godine od drugoligaške ekipe Futsal Dinamo postao treća momčad u Hrvatskoj. U financijskom smislu, klub stoji na zdravim nogama bez ikakvih dugova. U društvenom, došlo je do najveće pobjede – njegove utakmice su jedne od najposjećenijih u Zagrebu. Kruna svega je godišnja skupština na kojoj članovi mogu sudjelovati, birati i biti birani. Sve ono što ne mogu u NK Dinamu, koji se posljednjih dvadeset i šest godina može nazivati svakako samo ne klubom svojih navijača.’
Kontekst stvaranja navijačkih klubova, po mišljenju našeg sugovornika, leži u nemoći institucija koje su uz politički blagoslov od devedesetih naovamo dopustile pojedincima da nogometne klubove koriste kao svoje bankomate bez ikakvih sankcija. ‘Nakon što su navijači napokon ušli u zapuštene klubove ili osnovali nove, u startu su omogućili socios mehanizam gdje svi članovi imaju aktivnu ulogu i odgovornost za funkcioniranje klubova. Ovakav model dokazuje kako navijači samostalno i odgovorno mogu sudjelovati u radu kluba. Na tom tragu, domaći nogomet koji je u potpunosti kontaminiran korupcijom i kriminalom u primjeru rada navijača ima zdravu podlogu za vraćanje na pravi put’, zaključuje Goran Đulić.
