Nakon hrvatske premijere na Festivalu mediteranskog filma Split, "Bez kajanja", nizozemski kandidat za Oscara (nije uspio doseći do nominacije), krenuo je u distribuciju po nezavisnim kinima duž jadranske obale. Riječ je o drugom dugometražnom uratku režisera Shariffa Korvera, rođenog i većinski odraslog u Venezueli te školovanog u Nizozemskoj gdje je započeo filmsku karijeru. Film se temelji na scenariju Jolein Laarman i u njegovoj su jezgri trojica vrlo mladih vojnika na misiji u neimenovanoj srednjoistočnoj zemlji, gdje se nađu u interakciji s lokalnim dječakom kojem su zabunom ubili kozu. Jezgreni dio filma izrazito je minimalistički postavljen: usred pustošno-planinskog područja Erik, Roy i Thomas ostavljeni su da čuvaju slučajno oštećeno skupo borbeno vozilo, a pridružuje im se dječak koji traži obeštećenje za svoju ubijenu kozu, nezadovoljan nadoknadom od pedeset dolara koju mu je dala zapovjednica male jedinice prije nego što se s nekolicinom vojnika odvojila od trojice protagonista.
Radnja se odvija u ograničenom prostoru borbenog vozila i neposredne okoline, sa samo četvoricom likova, a jedini bitni iskorak događa se kad dječak vojnike, ostale bez vode, odvede do nje u nedalekom planinskom području. Svedenost na de facto dva ambijenta i četvoricu likova pojačana je korištenjem uskog, 4:3 formata slike, što nije nimalo originalno rješenje – u zadnje vrijeme uobičajilo se da se "iznevjere očekivanja" time da se pejzaži koji "prirodno" zahtijevaju široki format slike snimaju uskim, kako bi se naglasila psihološka stiješnjenost likova. Takvo kreiranje mentalne klaustrofobije prilično je brzo prešlo put od svježine do zasićenosti, a nažalost to nije jedini stereotip za kojim Korver i Laarman posežu. Dobri vojnik Erik, koji nije mogao dokrajčiti smrtno ranjenu kozu koju su njegovi drugovi naslijepo izrešetali pa je umjesto njega to učinio šovinističkim ispadima skloni Thomas, Erik koji se jedini trudio uspostaviti ljudski kontakt s arapskim dječakom, upravo on će se psihički slomiti i počiniti zločin za koji je suodgovoran i hladni i trezveni Roy, dok će onaj koji se činio negativcem, Thomas, ostati nedužan od prolijevanja dječakove krvi. Dakle na djelu je još jedno toliko često "iznevjeravanje očekivanja" da se pretvorilo u psiho-dramaturšku šablonu, a i na simboličkoj razini autori ne uspijevaju pobjeći od stereotipa – scenom pokapanja dječaka de facto će citirati scenu pokapanja koze, što je štrebersko povlačenje paralele, iako se mora priznati da je istovremeno i dirljivo jer diskretnom emotivnošću slika tužnu sudbinu nevinih i slabijih. Problematičan je i prikaz arapskog dječaka čiji se lik očito nalazi na tragu ratom dehumaniziranih dječaka iz "Ivanovog djetinjstva" Tarkovskog i "Idi i gledaj" Elema Klimova; no dok su kod slavnih sovjetskih autora dječji likovi na složeniji način aktivni i imaju stanovitu karizmu (makar ona Ivanova bila i negativna), arapski dječak u nizozemskom filmu (nastalom u koprodukciji s Grčkom) reduciran je na lik čije su jedine karakteristike ljutnja i mržnja, aktivnost mu je svedena na ustrajnu enervantnost, a karizme nema nimalo.
"Bez kajanja" ipak ima i dobre strane: zanatsko-tehnička izvedba je solidna, trojica su mladih glumaca, na čelu s vrlo ekspresivnim, ljepolikim i ljepotijelim Joesom Brauersom kao Erikom, pružili kvalitetne izvedbe, a scena kupanja trojice vojnika u planinskoj vodi odjevenih samo u crne gaće i vojničke čizme prilično je živopisna. Ukupni je dojam stoga polovičan, s jedne strane mediokritetska idejnost, s druge proplamsaji talenta i kompetentno zanatstvo.
