Parlamentarni izbori u Nizozemskoj održani prošle srijede rezultirali su još jednim uspjehom europske ekstremne desnice. S izbora su kao očiti pobjednici izašli Geert Wilders i njegova Stranka za slobodu (PVV), osvojivši 37 mandata u donjem domu nizozemskog parlamenta – čak 12 više od drugoplasiranih Laburista.
Wilders – kojega se ne samo zbog ksenofobne politike nego i zbog karakterističnog imidža može smatrati europskim "Trumpom prije Trumpa" – sada očekuje daljnji razvoj situacije. Čak i ako mu nekako izmakne premijerska pozicija, šanse da će u potpunosti ostati izvan buduće vladajuće koalicije za sada se čine malenima. No nizozemski je politički proces notorno spor i stranački rascjepkan pa će do izbora novog premijera proći još dosta vremena. Wildersu pritom svakako ne pomaže činjenica da je Gom van Strien, njegov odabrani "skaut" za koalicijske pregovore, na toj funkciji izdržao svega tri dana – nakon čega je bio prisiljen dati ostavku zbog optužbi za pronevjeru dva milijuna eura javnih fondova.
Od stranaka koje se može smatrati spremnima na suradnju s Wildersom najprije valja navesti konzervativno-liberalni VVD, stranku dosadašnjeg premijera Marka Ruttea koja je od 2010. dominirala nizozemskom političkom scenom. Rutte je početkom 2023. najavio svoj odlazak s premijerske pozicije, čime je svoju stranku gurnuo u krizu iz koje se još uvijek nije uspjela izbaviti. Nova predsjednica VVD-a Dilan Yeşilgöz, inače tursko-kurdskog porijekla, tako se našla u nezavidnoj poziciji izborne gubitnice i potencijalne mlađe partnerice strankama krajnje desnice.
Kao moguće koalicijske partnere PVV-a valja navesti još dvije značajne nove sile – NSC Pietera Omtzigta i Farmersko-građanski pokret (BBB). Omtzigtova partija, osnovana u kolovozu ove godine nakon raskola u staroj demokršćanskoj stranci, uspjela je osvojiti čak 20 mandata predstavljajući se kao "centristička" stranka. Populistički BBB je apsolutno dominirao na provincijskim izborima održanima u ožujku ove godine, no na parlamentarnim izborima im nije bilo suđeno – osvojili su tek sedam mandata, ali su i jedini (dosad) javno naglasili svoju punu spremnost na stupanje u koaliciju s Wildersom.
Geert Wilders stara je ličnost nizozemske politike, no do prošlotjednih izbora bio je smatran relativnim marginalcem, svojevrsnim ekstremističkim klaunom kojega su sve stranke mainstreama trebale izbjegavati. Njegove su izjave, poput one o potrebi zakonske zabrane Kurana, kod manjina izazivale nervozu, a kod neoliberalnih političara podsmijeh. Odnedavno više nije tako i valjalo bi se zapitati kako je do toga došlo. Duga neoliberalna vladavina Marka Ruttea dovela je do kolapsa ostataka socijalne države u Nizozemskoj.
Stambeno je pitanje postalo osobito akutno – u zemlji s 18 milijuna stanovnika i površinom manjom od Hrvatske postalo je gotovo nemoguće kupiti, ali i izgraditi nove stanove. U takvoj je situaciji desnica pojačala svoje napade na najslabiji dio populacije: ionako marginalizirane imigrante. Neoliberalni VVD je pritom širom otvorio vrata antiimigrantskoj retorici, pokušavajući na taj način privući dio glasova s desnog spektra.
Sam je Rutte tako bio jedan od kreatora novog sporazuma o sprečavanju migracija između Europske unije i Tunisa, potpisanoga sredinom srpnja 2023. godine. Supotpisnica mu je pritom bila talijanska premijerka i miljenica europske desnice, Giorgia Meloni. Sa svoje strane, Wilders je ovaj pomak centra prema desnici popratio ublažavanjem svojega retoričkog rata protiv islama kao takvog i prihvaćanjem suvremene terminologije o "migrantskoj krizi". Kako bi dokazao svoju socijalnu osjetljivost u kampanji se počeo baviti i nestašicom stanova – za koju je, naravno, optužio imigrante.
Wildersova pobjeda mogla bi imati i značajnih posljedica po Europsku uniju. Euroskeptici su u njemu odavna vidjeli saveznika, pa stoga nije trebalo dugo čekati na čestitke političara poput Viktora Orbána, Marine Le Pen i Mattea Salvinija. Istočne članice EU-a su rezultate izbora dočekale s oprezom: Bugarska i Rumunjska pritom osobito strahuju od daljnje blokade pristupanja Schengenskom prostoru, koje je i ranije stopirala upravo Nizozemska. Ukrajinski mediji također strahuju od Wildersovog utjecaja na buduću nizozemsku vladu zbog njegovog ambivalentnog odnosa prema rusko-ukrajinskom ratu: u nedavnom je predizbornom intervjuu na državnoj televiziji izjavio kako osobno "politički podržava Ukrajinu", ali i da Nizozemska mora obustaviti isporuke oružja ukrajinskoj vojsci.
Na globalnom planu pobjedu PVV-a su sa zadovoljstvom zasigurno dočekali u Izraelu, čiji je Wilders odlučni podržavatelj. To je potvrdio i svega par dana nakon izbora, kada je na Twitteru ponovio svoj stari stav o tome da Palestinci svoju domovinu trebaju potražiti – u Jordanu. U svakom slučaju, nizozemski su izbori dali novi vjetar u leđa europskoj ekstremnoj desnici. Od Švedske do Italije mogu se čuti glasovi hvale za Wildersa i njegovu ekstremističku retoriku. Kamo će nas to odvesti, ostaje nam vidjeti.
