Analitičar i autor više knjiga Shkëlzen Gashi je u političkom i javnom životu Kosova jedan od rijetkih koji ne šute o zločinima nad tamošnjim Srbima. Do prije nekoliko tjedana bio je politički savjetnik premijera Kosova Albina Kurtija. Međutim, nakon što je Gashi u televizijskom intervjuu 24. travnja govorio o zločinima ‘određenih pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova’ nad srpskim i ostalim ne-albanskim civilima, ali i nad Albancima koji su bili kritični nastrojeni prema OVK-u – te dodao da su neki od pripadnika OVK-a umiješani u ove zločine ‘bili na rukovodećim pozicijama" — Kurti ga je već slijedećeg dana smijenio, rekavši da je ‘bolje da tu raspravu ne vodi s pozicije njegovog savjetnika’. Gashijeve izjave uzrokovale su iznimno žestoke reakcije u kosovskoj javnosti te je zbog njih dobijao i prijetnje smrću. 

 

Desetljećima poznajete Kurtija, 2004. bili ste jedan od suosnivača njegove stranke Samoopredijeljenje. Pokazuje li činjenica da vas je otpustio da se vaši pogledi na prošlost - odnosno zločine pripadnika OVK-a - razlikuju?

 

U jednom sam televizijskom intervjuu izjavio da su prema izveštajima prestižnih međunarodnih organizacija i odlukama međunarodnih sudova, i pojedinci iz redova OVK-a, i to čelnici u njenoj strukturi, vršili ratne zločine. U nalazima Fonda za humanitarno pravo iz projekta ‘Kosovska knjiga pamćenja’ — koji je vodila Nataša Kandić — tvrdi se da je od 1. januara 1998. do 31. decembra 2000. na Kosovu izgubilo živote ili nestalo 10,093 civila. Među njima je 8,645 Albanaca, 1,013 Srba, 262 Roma, Aškalija i Egipćana, 84 Bošnjaka, i 203 pripadnika ostalih etničkih grupa.

 

Odmah nakon mog intervjua, mediji bliski ‘političkim partijama’ koje su vladale Kosovom već gotovo dvije decenije, u divljoj linč-kampanji protiv mene po društvenim su mrežama i televizijskim kanalima masovno razdelili montirane isečke iz te emisije, popraćene klevetom da sam izjavio da je OVK izvršila zločine. U ovoj orkestriranoj kampanji se nije radilo o mojim stavovima, koji su tačni i kojih se držim već dvije decenije već o aktualnom političkom trenutku. 

 

Radi se o kampanji usmjerenoj u prvom redu protiv premijera Kurtija, organiziranoj od strane njegovih vanjskih protivnika, kojima su se pridružili i zlobni nacionalisti unutar njegove partije. George Orwell jasno ih opisuje kad kaže da ‘nacionalisti ne samo što ne priznaju zločinstva počinjena od vlastite strane, već imaju čudnovatu sposobnost da se na njih i ne obaziru.’

 

Zbog ovog pritiska je premijer Kurti od mene zatražio da dam ostavku. Nisam pristao pošto sam govorio istinu, samo istinu, i ništa osim istine. Tako da je na kraju on mene otpustio, ali ne verujem da on ne zna da su i pojedinci iz redova OVK-a, čak i njeni čelnici, bili upleteni u zločine. Stoga ne mogu reći da me je otpustio zbog razlike u pogledima na to pitanje. Bio je to prosto način na koji je on odabrao da manevriše unutar nastalih političkih turbulencija. 

Zalagao sam se za osnivanje Muzeja ratnih zločina na Kosovu od 1998. do 1999. Ciljevi tog muzeja bili bi spomen žrtava kosovskog rata, bez obzira na narodnost, jezik, veru, rod i političku svrstanost

 

Rekli ste da je ubijeno 1,013 srpskih civila te  istaknuli da izvještaj Dicka Martya, izvjestitelja Vijeća Europe – koji govori i o trgovini organima — ne može biti ‘smatran za anti-albanski’. Vaše su izjave prouzročile bijes javnosti, čak ste prilikom gostovanja na TV Klan Kosova imali zaštitu policije. Čini se da kosovsko društvo nije spremno da prihvati kako su počinjeni brojni zločini protiv Srba i ostalih ne-Albanaca, zločini uslijed kojih je polovica od 200 tisuća Srba koji su do lipnja 1999. bili na Kosovu napustila svoje domove?

 

Kosovsko društvo ne treba poricati da su tokom - a osobito nakon okončanja rata na Kosovu - pojedinci frustrirani zbog strašnih zločina srpskih snaga te pripadnici OVK-a, čak i visokorangirani, bili upleteni u ubistva civila razne etničke, a i političke pripadnosti. Na ova ubistva reagovale su mnoge prestižne organizacije za ljudska prava, koje su prethodno izveštavale o gaženju ljudskih prava kosovskih Albanaca od strane srpskih vlasti — ubistvima 8,645 nedužnih albanskih civila, silovanjima hiljada žena, proterivanju gotovo jednog milijona Albanaca, paljenju i uništenju gotovo stotinu hiljada kuća, i tako dalje.

 

U izveštaju Dicka Martya nema nikakve težnje izjednačavanja zločina državne mašinerije Srbije nad kosovskim Albancima sa zločinima određenih pripadnika OVK-a nad civilima srpske i drugih etničkih ili političkih pripadnosti. Na kraj krajeva, ovi se zločini čak ne mogu ni upoređivati. Očigledan cilj ovog izveštaja je bio da se ovi zločini ne prećute. Dakle, ne. Izveštaj Dicka Martya ne treba smatrati protualbanskim. To je prosto dokument koji izveštava o zločinima.

 

Što su najveće prepreke u suočavanju kosovskog društva s prošlošću i kako bi trebalo pristupiti tom problemu — vi, primjerice, pokušavate uspostaviti i muzej koji bi se bavio tom temom?

 

Albanci i Srbi pamte samo zločine suprotne strane. Najbitnije tačke istorije Kosova pod srpskom vladavinom - u vremenskom razdoblju od 1912. do 1999. - zločini su srpske strane počinjeni nad Albancima te organizirani od strane redovne milicije i vojske, kao i zločini Albanaca nad Srbima, koji uglavnom nisu bili organizirani.

 

Međunarodna zajednica bi nam trebala pomoći da oslobodimo Kosovo po drugi put, ovoga puta od političara koje je iznedrio rat, i koji do koliko juče nisu imali prebijene pare u džepu, a danas su milioneri

Tačno je da sam se u toku prethodne godine zalagao za osnivanje Muzeja ratnih zločina na Kosovu od 1998. do 1999. Ciljevi tog muzeja bili bi spomen žrtava kosovskog rata, bez obzira na narodnost, jezik, veru, rod, političku svrstanost, i tako dalje, kao i odavanje priznanja porodicama žrtava rata na Kosovu. Potom, da služi kao deo kolektivnog pamćenja, da narednim pokoljenjima služi kao obrazovna i informativna ustanova, ali da i novinarima, diplomatima, političarima, naučnim istraživačima, i turistima posluži takođe i kao izvor informacija. Planiram da do kraja godine dovršim predstavljanje masakara koji su se događali tokom rata na Kosovu.

 

Često se tvrdi da su danas vodeći političari na Kosovu,a nekadašnji zapovjednici OVK-a. ucijenjeni time što se njihova imena spominju u vezi s ratnim zločinima. To je, navodno, razlog zbog čega poslušno izvršavaju želje zapadnih sila — a zauzvrat im Zapad omogućava slobodu te tolerira korupciju i zloupotrebu kosovskih institucija. Kako biste ovo komentirali?

 

Dovoljno govori to što su, odmah nakon moga intervjua, zastupnici političkih partija koje već dve decenije vladaju Kosovom — a koji se kriju pod krinkom novinara i analitičara - izjavili da se trebaju amnestirati zločini iz 1998 i 1999.  Dakle, ‘političari’ o kojima vi govorite bi, radi vlastitog spasenja, da oproste zločine koje smo pretrpeli od strane Miloševićeve Srbije. Stoga narod Kosova u celini, a pogotovu porodice žrtava — ubijenih, nestalih, silovanih, uhapšenih, i tako redom — čijom se sudbinom igrala politika tako što je iskrivljena moja izjava, ne bi ni na koji način trebalo da prihvati amnestiju, i ne treba da bude plen ovih koji već dvadeset godina zloupotrebljavaju njihove patnje i pravednu borbu OVK-a.

 

Međunarodna zajednica bi nam trebala pomoći da oslobodimo Kosovo po drugi put, ovoga puta od političara koje je iznedrio rat, i koji do koliko juče nisu imali prebijene pare u džepu, a danas su milioneri, jer im je putem kriminalnih metoda dopalo kandža i ono malih privrednih grana preostalih na Kosovu. Ali, na žalost, izgleda da je jedan deo međunarodne zajednice sklopio ugovor s ovim kriminalizovanim političarima, jer ga je jedino zanimala politička stabilnost.

 

Ove su godine na Specijalnom sudu u Hagu podignute prve optužnice protiv članova OVK-a, iako je sadržaj tih optužnica još uvijek tajan. Napisali ste da je osnivanje tog suda posljedica nevoljkosti Kosova da samo procesuira zločine. Što očekujete od rada Specijalnog suda?

 

Neki se, da bi branili sebe, trude da oslikaju Specijalni sud kao nasrtaj na rat Kosova za slobodu, ili na OVK kao organizaciju. Ovo je, najblaže rečeno, besmisleno. Mi treba da iskoristimo Specijalni sud da bi očistili Kosovo i OVK od kriminalaca, ali i za moralno udovoljavanje porodicama žrtava. Uvek sam imao neku vrstu suzdržanosti prema Specijalnom sudu, jer bi se mogao koristiti za ucenjivanje kosovskih ‘političara’, ali sam se od početka slagao s njegovim osnivanjem, pošto treba biti pravde za žrtve svih zajednica. Ovime se takođe šalje jasna poruka za ubuduće, da će u slučaju eventualnih oružanih sukoba — nadajmo se i radimo na tome da ih nikada ne bude — svi koji budu vršili zločine nad civilnim stanovništvom biti kažnjeni.

 

Istrage i tužbe nisu namenjene OVK-u, već individuama. OVK nije bila zločinačka organizacija, ali su, nažalost, pojedinci iz njenih redova, čak i čelnici, bili upleteni u zločine. Kao što kaže i američki tužilac, Clint Williamson, ove individue su zloupotrebile oružje i infrastrukturu OVK-a da bi izvršili nedela. Činjenica da su visoki službeni predstavaici OVK-a bili upleteni u zločine ne čini sve pripadnike OVK-a kriminalcima, kao što činjenica da su kosovski političari korumpirani ne čini celi narod Kosova korumpiranim. Pripadnici OVK-a se trebaju ograditi od pojedinaca koji su bili upleteni u zločine.