Početkom 2004. godine, Srpsko kulturno društvo ‘Prosvjeta’ iniciralo je projekt obnove kulturne baštine Srba u Hrvatskoj, poznat pod nazivom – ‘U potrazi za izgubljenim identitetom’. Izabrani su zaštićeni spomenici kulture koji su u zadnjem ratu potpuno devastirani, a važni su i Srbima i Hrvatima u Hrvatskoj. Osnovni kriteriji ovog projekta bili su regionalna različitost i interkulturna uzajamnost naroda - srpskog i hrvatskog, koji žive na zajedničkom prostoru.
To se posebno vidi na primjeru obnove kuće Petra Peleša u Glini, koja nažalost ni do današnjih dana nije stavljena u funkciju, premda je još 2. veljače 2007. godine, na 130. godišnjicu smrti skladatelja hrvatske himne Josifa Runjanina, Srpsko narodno vijeće pokrenulo inicijativu za osnivanjem Muzeja hrvatske himne. Tom inicijativom bilo je predviđeno da Muzej bude smješten u Glini u kući obitelji Peleš u kojoj je 1846. godine mladi kadet Runjanin uglazbio tekst pjesme Antuna Mihanovića ‘Horvatska domovina’, koja je 1891. godine prihvaćena za hrvatsku himnu pod imenom ‘Lijepa naša’. U kući bi bili postavljeni predmeti iz vremena skladanja himne, prije svega klavir na kojem je himna skladana i na kojem je prvi put odsvirana. Pa ipak, ovaj članak neće se baviti kontroverzama, koje Runjaninu odriču autorstvo nad melodijom himne, već onim pitanjima na koja akademska literatura još nije dala odgovor: tko je zapravo bio Petar Peleš i kakva je bila njegova uloga u nastanku hrvatske himne?
U kući obitelji Peleš 1846. mladi kadet Josif Runjanin uglazbio je tekst pjesme Antuna Mihanovića ‘Horvatska domovina’, koja je 1891. godine prihvaćena za hrvatsku himnu pod imenom ‘Lijepa naša’
Petar Peleš rodio se 1827. godine u Glini. Otac Gavrilo bio je glinski trgovac, a majka Jovana domaćica. Trgovina Gavrila Peleša nalazila se u njihovoj obiteljskoj kući, u tadašnjoj Wallachiche Gasse ili Vlaškoj ulici, jednoj od dvije najznačajnije glinske ulice (druga je bila Kroatische Gasse ili Hrvatska ulica). Nije nevažno spomenuti da su upravo te 1827. godine, kada je Peleš rođen, u samom središtu Gline podignute, gotovo istovremeno, dvije impresivne građevine: župna crkva sv. Ivana Nepomuka i parohijska crkva Rođenja Presvete Bogorodice. Bio je to pouzdan znak da se Glina počela sve više razvijati, ne samo kao vojno, nego i kao političko, gospodarsko i duhovno središte Banske krajine. Početkom 1830-ih u Glini je već radilo preko 100 obrtnika i trgovaca, a početkom 1840-ih Gavrilo Peleš postaje najpoznatiji glinski trgovac. Istovremeno, Glina postaje jedno od jakih uporišta ilirskog pokreta, a glinski ilirski krug čine vojnokrajiški oficiri na čelu s pukovnikom Josipom Jelačićem, zapovjednikom Prve banske pukovnije u Glini (1842-1848). Jelačić je 1848. godine postao ban, a nedavno objavljeni dokumenti o Hrvatskom Saboru otkrivaju nam Gavrila Peleša kao jednog od prvih potpisnika ‘Zahtijevanja općine Glina’ koja su upućena banu Jelačiću u Zagreb, 1. lipnja 1848. godine.
Sredinom 1850-ih Gavrilo Peleš i dalje uspješno vodi svoju trgovinu, koju preuzima i dalje razvija njegov sin Petar, koji se tih godina vjenčao s Katarinom Georgijević iz Gline. Mladi bračni par uskoro je dobio sina Gavrila, potom Nikolu i Aleksandra, a nešto kasnije i kćerku Sofiju, zbog čega će kuća Pelešovih biti nadograđena 1862. godine. Uostalom, to je vidljivo i na povijesnim kartama Gline iz 19. vijeka te godinom izgradnje i upisanim inicijalima PP na novom dimnjaku obiteljske kuće Pelešovih.
Trgovina Petra Peleša zauzima važno mjesto u gospodarskom životu Gline, a on sam član je Podružnog odbora koji predstavlja glinske trgovce i obrtnike na Prvoj dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoj gospodarskoj izložbi u Zagrebu 1864. godine, što je bila najveća i najznačajnija privredna manifestacija onog doba na kojoj je sudjelovalo preko 3.300 izlagača iz svih krajeva tadašnje Habsburške monarhije. Osim bavljenja ovim odgovornim poslovima, Peleš je također istaknuti član Crkvene opštine u Glini. Njegov potpis nalazimo na jednom važnom dokumentu - Predračunu, koji je 5. avgusta 1866. godine potpisan u Glini sa poznatim srpskim slikarom Pavlom Simićem iz Novog Sada, kada je dogovorena izrada zidnih slika i novog ikonostasa za pravoslavnu crkvu u Glini. Angažman Simića bio je odraz kulturnih i umjetničkih nastojanja glinskih Srba, a izrada ikonostasa prvorazredan kulturni događaj za ovu sredinu.
Obzirom na slogu Srba i Hrvata kako u prošlom tako i u sadašnjem vremenu, držim da mi je sveta dužnost da taj historički spomenik o otpjevanoj hrvatskoj himni predam javnosti, da ne otidje u zaborav kao mnogo šta čemu smo obično sami krivi - Petar Peleš, 1910. godine
U to vrijeme Glina je već poznato trgovačko središte Banske krajine, jer preko nje i Kostajnice ide trgovina prema Bosni i iz Bosne. Svojim poslovima Peleš prelazi lokalne okvire, jer vodi izravno trgovinu sa Zagrebom, Trstom, Bečom i Peštom. Njegovo ime nalazimo i u nekim poslovnim adresarima onog vremena, primjerice opsežnom ‘Handels-und Gewerbe-Adressbuch des österreichischen Kaiserstaates’, koji je tiskan u Beču 1867. godine. Nema sumnje da je u to vrijeme Peleš najistaknutiji pripadnik srpske privredne elite u Glini, što potvrđuje i činjenica da je 1867. godine kupio tri kuće u samom središtu Zagreba.
Naredne, 1868. godine Peleš je član prvog izaslanstva, koje je išlo u Beč caru Franji Josipu I. da ga moli da dozvoli izgradnju željezničke pruge Sisak-Karlovac. Članovi izaslanstva smatrali su da bi ta investicija bila od presudne važnosti za daljnji razvitak ovog dijela Vojne krajine, tim više što je u to vrijeme na Petrovoj i Zrinskoj gori bilo otvoreno više novih nalazišta ugljena i željezne rudače. Istodobno, vojni i politički krugovi Beča i Pešte započinju veliki spor oko Vojne krajine i prodaje bogatih krajiških šuma, što je kapital koji je trebao omogućiti gradnju prometnica i novih željeznica. U borbu za bogate krajiške šume uključuju se i hrvatski privredni krugovi, pa je tako 1869. godine 12 krajiških trgovaca - među njima i Petar Peleš - osnovalo ‘Krajiški konzorcij za kupnju šuma i gradnju prometnica’ sa sjedištem u Vojnom Sisku. Premda je aktivnost Konzorcija ubrzo potisnuta, valja naglasiti da je Peleš u svrhu njegova utemeljenja položio kod Štedionice u Sisku 30.000 forinti, što potvrđuje da novcem nije baš oskudijevao.
Danas znamo da je Peleš jednu kuću imao i u Sisku, na samoj obali Kupe, u kojoj se neko vrijeme tiskao opozicioni list ‘Zatočnik’ (1869-1871). Također, znamo da je zaslugom Petra Peleša i još nekolicine glinskih trgovaca u Glini 1874. godine utemeljena Glinska štedionica, prvi novčani zavod takve vrste. No kako tada izbija monetarna kriza, koja se ubrzo pretvorila u gospodarsku, Glinska štedionica zapada u nepredviđene teškoće i nakon dvije godine poslovanja propada. Pa ipak, Peleš je i dalje aktivan u gospodarskom životu Gline i prema podacima glinskog Trgovačkog zbora iz 1878. godine i dalje zauzima prvo mjesto po godišnjem prinosu i upisnini.
Godine 1881. nestalo je Vojne krajine i Glina je priključena Banskoj Hrvatskoj. To je nepovoljno djelovalo na daljnji razvoj mjesta i njegovu trgovačku funkciju, a na tome ništa nije promijenila ni posjeta bana Ladislava Pejačevića Sisku, Petrinji i Glini u ljeto 1881, kada je bana ovdje ugostio i sam Petar Peleš. Nezadovoljstvo postojećim stanjem i novom upravom ubrzo je došlo do izražaja u protumađarskom narodnom pokretu koji je 1883. godine zahvatio čitavu Hrvatsku, dijelove Slavonije i bivše Vojne Krajine, a značajnu ulogu u Glini, kao jednom od važnih središta političke akcije, imao je i Peleš.
Premda se i dalje bavio trgovinom, Peleš je nastojao riješiti sve teži materijalni položaj stanovništva Gline, kojeg je zahvatila demoralizacija. Od preostalih pozitivnih snaga u samom mjestu, Peleš formira tzv. Privremeni odbor, koji u listopadu 1893. godine šalje apel preko petrinjskog lista ‘Banovac’, a potpisuju ga tri Srbina (Dukić, Davidović i Peleš), jedan Hrvat (Marinović) i jedan Židov (Hirschl). Apel je sociološki dokument, a glasi: ‘Braćo sugrađani: Budući da naše mjesto Glina svakim danom sve većma propada to vas niže potpisani privremeni odbor ovim najučtivije pozivlje, da bi (…) u što većem broju prisustvovati izvoljeli skupštini (…) u toj namjeri, da se prijateljski posavjetujemo, na koji bi se način našemu mjestu u materijalnom pogledu pomoći moglo’. ‘Banovac’ je ovaj članak oslovio sa ‘Glinjani se miču’.
Nažalost, 1897. godine umire Pelešova supruga Katarina, a 1898. godine i kćerka Sofija. Bio je to težak udarac za Petra Peleša, koji je ostao i bez trojice sinova, koji ‘u cvetu mladosti pomreše’. Utjehu i novu potporu naći će tek narednih godina, kada se oženio po drugi put, sa Darinkom Kalićevom iz Srijema. Bio je to novi početak i za Glinu, koja se tih godina opet razvija. Tako je 1902. godine u Glini osnovana Srpska štedionica, čijom je osnivačkom skupštinom, kako javlja zagrebački ‘Srbobran’, ‘predsjedavao uvaženi čestiti starina g. Petar Peleš’. Naredne godine Peleš je dočekao i ostvarenje svoje davne želje - u ljeto 1903. godine kroz Glinu je prvi put prošao vlak, kada je u promet puštena nova željeznička pruga Sisak - Vrginmost, koja će se 1907. godine nastaviti do Karlovca.
Ipak, ono po čemu je Peleš postao najpoznatiji, to su njegova sjećanja na prvo izvođenje hrvatske himne, o čemu se kao živući svjedok oglasio dva puta: prvi put, u zagrebačkom ‘Srbobranu’ od 18. avgusta 1910. godine (tekstom ‘Lijepa naša domovino…’), i drugi put, u zagrebačkom ‘Obzoru’ od 1. rujna 1910. godine (tekstom ‘Tko je prvi put pjevao hrvatsku himnu’). Riječ je o gotovo istom tekstu, koji glasi ovako: ‘Čitajući novinske glasove o otkriću spomenika slavnom hrvatskom pjesniku Antunu Mihanoviću i autoru hrvatske himne, pade mi na pamet, da iznesem u javnost, gdje i tko je prvi put pjevao hrvatsku himnu. Na riječi A. Mihanovića uzeli smo melodiju iz opere ‘Lucia di Lamermoor’ i prvi smo je mi u ‘Srpskom dobrotvornom pjevačkom društvu u Glini’ 1846. godine pjevali. Prvi tenor pjevao je kadet Jovan Runjanin, drugi tenor trgovac Petar Peleš, kadet Nikola Milić i carinar Jovan Rakić; prvi bass poručnik Kuzman Drakulić, drugi bass Jakov Novaković i kapelnik Dragutin Slanka. Obzirom na slogu Srba i Hrvata kako u prošlom tako i u sadašnjem vremenu, držim da mi je sveta dužnost da taj historički spomenik o otpjevanoj hrvatskoj himni predam javnosti, da ne otidje u zaborav kao mnogo šta čemu smo obično sami krivi’.
Ovu bilješku uskoro će preuzeti neki važni književni časopisi onog vremena, kao što su ‘Pjevački vjesnik’, ‘Suvremenik’ i ‘Brankovo kolo’. Nažalost, zagrebački ‘Srbobran’ uskoro će javiti tužnu vijest iz Gline da je 10. februara 1911. godine, nakon kratke i teške bolesti, ‘ispustio svoju plemenitu dušu mnogouvaženi i odlični glinski građanin i trgovac Petar Peleš, u starosti od 84 godine’. U opširnom nekrologu još je pisalo da ‘s njim pada u grob jedan živi spomenik iz naše prošlosti. Kao čovjek i kao Srbin ljubio je svoj narod sa rijetkijem žarom. Sav svoj život bio je zauzet za sve ono, što je valjano i pošteno. Podupirao je materijalno i moralno sva humanitarna društva u Glini, koja su opstojala. U društvu i ako starac u visokoj dobi rado je bio viđen i slušan od mlađih ljudi. Bistroćom svoga uma, koja ga je u cijelosti zadržala do zadnjeg časa znao je upravo živo i slikovito pripovjedati mnogo toga iz prošlosti, a naročito o slozi Srba i Hrvata’.
Nakon 40 dana, javnom zahvalom u ‘Srbobranu’ javila se i ožalošćena supruga, Darinka Peleš Kalićeva. Tom prilikom najtoplije se zahvalila mnogim poznanicima, prijateljima i poštovaocima, koji su se na onom mnogobrojnom i otmjenom sprovodu oprostili od pokojnika. Zahvalila se i svim mjesnim trgovcima, zanatlijskom i vatrogasnom društvu, kao i ‘Srpskom sokolu’, a posebno proti Nikoli Ercegovcu, koji se smišljenim i dirljivim govorom na pravoslavnom groblju sv. Gjurgja u Glini oprostio od Petra Peleša.
Nakon Prvog svjetskog rata, kuća Pelešovih gubi značaj kakav je nekad imala. Danas znamo da je klavir, na kojem je po predanju i vjerovanju prvi put svirana hrvatska himna, bio u kući obitelji Peleš sve do 1928. godine, kada je prodan Olgi Kovačić, učiteljici iz Gline i kćerki hrvatskog pisca Ante Kovačića. Početkom 1930-ih Pelešovi nasljednici prelaze u novu kuću, koja se nalazi nasuprot pravoslavne crkve, u središnjoj gradskoj ulici, dok su staru kuću iznajmili. Upravo u toj staroj, Pelešovoj kući sve do Drugog svjetskog rata, nalazila se glinska pošta. No tužna je spoznaja da su Pelešovi nasljednici, baš poput mnogih glinskih Srba, u proljeće 1941. godine doživjeli veliku tragediju za vrijeme ustaške Nezavisne Države Hrvatske, što je bio jedan od razloga da su nakon oslobođenja zemlje odlučili rasprodati svu svoju imovinu u Glini i ostati u Beogradu.
Nakon 1949. godine kuća Pelešovih promijenila je više vlasnika, a uskoro se promijenio i vlasnik klavira. Godine 1950. godine obitelj Kovačić poklonila je klavir Muzeju Srba u Hrvatskoj, no klavir je bio u vrlo lošem stanju i na njemu se više nije moglo svirati. U međuvremenu, Muzej Srba u Hrvatskoj je ugašen i 1963. godine pripojen Povijesnom muzeju Hrvatske, pa je zbog nedostatka sredstava i planirana restauracija odgođena do daljnjeg. Početkom 1970-ih ponešto je izmijenjen i vanjski izgled bivše Pelešove kuće. Na njenom ulazu bile su obješene tri potkove - znak da je tu kovačka radionica. Pa ipak, na svim poljima društvenog i ekonomskog razvoja Gline vidljiv je njen napredak i ona je krajem 1980-ih bila razvijenija nego ikada.
Poslije tragičnog i traumatičnog iskustva s početka 1990-ih, na bivšu Pelešovu kuću u akciji Oluja 1995. godine pala je granata, koja je kuću gotovo u cijelosti uništila i pretvorila u ruinu. Uz podršku države, kuća je 2006. godine sanirana i obnovljena, no ideja da se u bivšoj Pelešovoj kući otvori Muzej hrvatske himne nije nikada zaživjela, premda je riječ o projektu koji bi značajno doprinio kulturno-turističkom razvoju Gline, ali i unapređenju hrvatsko-srpskih odnosa. Razlog vjerojatno leži u lokalnim vlastima, koje su i 20 godina od završetka rata nesposobne povesti politiku hrvatsko-srpske rekoncilijacije. To se najbolje vidi u odnosu prema dva tragična datuma iz novije povijesti Gline: prvom, od 23. rujna 1995. godine kada su lokalne vlasti donijele potpuno nerazumnu odluku da se Spomen dom žrtava fašizma, koji je podignut na mjestu masovnog zločina i porušene pravoslavne crkve u Drugom svjetskom ratu, preimenuje u Hrvatski dom; i drugom datumu, od 21. listopada 2014. godine kada su lokalne vlasti donijele još jednu potpuno nerazumnu odluku da se na tom mjestu zabrani komemoriranje nevinih žrtava.
Stoga, pravo pitanje nije kakav je odnos lokalnih vlasti prema vlastitom kulturno-povijesnom naslijeđu, niti da li lokalne vlasti u Glini zaslužuju Muzej hrvatske himne, nego koliko smo kao društvo napredovali, odnosno nazadovali od vremena Petra Peleša i 1846. godine.
Lokalne vlasti u Glini, u subotu 3. prosinca 2016. godine u tzv. Hrvatskom domu organizirale su svečanost obilježavanja 170. godišnjice skladanja hrvatske himne, pod pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske. No teško je očekivati da će ova proslava donijeti napredniji pogled na doprinos Petra Peleša u spajanju dva naroda.
