Medijski freak show koji je prošli tjedan pokrenula Slobodna Dalmacija na koncu se definitivno okrenuo protiv organizatora. Pokušaj splitskih novina da moralistički ocrni jednu socijalnu radnicu i ukupni sustav javne skrbi zbog upošljavanja te bivše navodne prostitutke – mada je potonja u međuvremenu diplomirala psihologiju i stekla kvalifikacije za posao – osudila je praktično kompletna znanstvena i šira javnost, ubrajajući medijsku i pravničku. Nekoliko izdvojenih, pojedinačnih alibi-ekspertiza pritom je samo dodatno podcrtalo forsirani puritanski inženjering.
Ipak, oštrica je kritičara takve hajke neopravdano usmjerena tek prema glavnoj urednici dotičnog dnevnog lista Sandri Lapendi. Nije da ona ne zaslužuje svaku osudu, ali ne i jedina baš svu, ako govorimo o integralnoj analizi i društvenom sankcioniranju slobodnog i Slobodninog progona nedužnih. Jer ni ta se urednica nije samoimenovala na svoju poziciju, nego je faktično oktroirana voljom novinskog vlasnika-izdavača.
Mogućnost da gotovo bezgranično provodi svoju volju osigurala je tvrtka Hanza media, aktualni vlasnik Slobodne Dalmacije, jednom krajnje ciničnom intervencijom u Redakcijski statut tih novina. Članovi redakcije, a bilo ih je 148 u trenucima izbora Lapende, imaju statutarno pravo da odbace vlasnikov kadrovski prijedlog, i tako redom za tri kandidata, pa čak predložiti nekoga svog, ali im to u konačnici ne može pomoći. Iscrpljivanjem svih prijedloga dolazi se, naime, do pukog savjetodavnog statusa redakcije i ultimativnog prava izdavača da jednostrano postavi svog čovjeka, pa se suodlučivanje pokazuje kao najobičnija kulisa tobožnje medijske demokracije.
Još i gore od toga, izdavač je u statut ugradio klauzulu po kojoj svi članovi redakcije koji ne pristupe glasanju automatski ostavljaju glas na strani izdavačeva prijedloga. Lapenda je trebala najprije biti imenovana u studenome prošle godine, ali tad je izdavač prekinuo glasanje jer je ustvrdio da proces ide u neželjenom smjeru – naknadno je prebrojano 72 glasa protiv njega, i svega 16 za. U srpnju ove godine za Lapendu su glasala 64 člana, a 66 je bilo protiv, dok je preostalih 18 automatizmom pribrojano, a i kome bi drugom – Hanzi.
U međurazdoblju se vlasnik snašao tako što je imenovao namjerenu kandidatkinju na mjesto zamjenice glavnog urednika, no ionako moramo znati da u pozadini već tridesetak godina stoje jedna te ista strukovno-upravna i menadžerska lica, još od privatizacije Slobodne Dalmacije, kako u njezinu impressumu možete provjeriti pod: Miroslav Ivić, Damir Dukić, Ivo Bonković. Uostalom, bojimo se da protiv toga neće pomoći ni najnovija inicijativa Redakcijskog vijeća s pozivom Sandri Lapendi da odstupi s funkcije zbog kršenja profesionalnih normi i nanošenja štete mediju. Baš kao što se ukupnom privatničko-vlasničkom samovoljom ne razotkriva samo činjenica da procedura redakcijskog sudjelovanja u organiziranju medija, već gotovo dva desetljeća od njezina zakonskog uvođenja, služi prvenstveno svrstavanju izdavača u niži porezni razred.
Slobodna je Dalmacija prošla još teže, uzmemo li u obzir da se npr. Jutarnji list, druge dnevne novine istog koncerna, uspio izboriti za nešto povoljnije statutarne uvjete, o čemu se u svoje vrijeme govorilo u javnosti veoma pohvalno. O splitskom se primjeru zasad šuti, a nama ostaje tek da registriramo dodatnu činjenicu u prilog znanoj spoznaji da je Slobodna Dalmacija u Hanzi – ranije Europapress holdingu – naprosto služinče, skromni ukras metropolskoj mlađoj posestrimi.
